PRO POET Inđija 2024.

iz ugla Snježane Đoković

Doputovali smo u Vojvodinu, čarobni Srem, u Inđiju - 30. maja i zagrljeni toplom dobrodošlicom osmjehnuti krenuli u poetsku avanturu koja je trajala do 3. juna. Bilo nas je preko pedeset u sve dane PRO POET festivala, držina po peru ili muzici. Došli smo sa svih strana svijeta, raznih kontinenata i zemalja. Svi smo u Inđiju donijeli dio sebe, svoje kulture, običaja i sopstvenog bića.

Formalno je bilo po programu i protokolu i zaista se može reći da su organizatori uradili dobar posao. Prve večeri, kiša i vjetar pokušali su da pokvare svečanost. Zabrinuti direktor festivala, a svima nama drug, prijatelj i podrška Miodrag Jakšić, uspio je da u kratkom roku svečano otvaranje premjesti u kuću. Sada, kada se osvrnem na to veče, znam da su nam kiša i vjetar napravili uslugu, jer je velika čast bila govoriti stihove u kući Vojinovića. Kuća je sagrađena 1873. godine, zdanje je primer neoklasicizma sa kraja 19. vijeka. Mjesto koje priča priče. Bila je u vlasništvu Đorđa Vojinovića, potomka veleposjednika iz Inđije, koji je i sam bio zaljubljenik u kulturu i umjetnost. Samo nekoliko mjeseci prije smrti, krajem 1974. Đorđe Vojnović je svoju kuću poklonio opštini Inđija, sa svim umjetničkim predmetima. Na svu sreću, ljudi su prepoznali značaj i već 1976. godine kuća je proglašena spomenikom kulture od značaja, od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture Sremska Mitrovica. Unutra se osjeća jedna posebna atmosfera, portreti Vojinovića kao da nas hrabre da se prošetamo, nekada njihovim, domom. Sada je to Galerija koja je adaptirana, posjeduje vinski podrum u kojem je otvorena prva vinoteka i spomen sobu sa namještajem iz 19 vijeka. U starim staklenim ormarima knjige, legati Đorđa Vojnovića i Nikole Petkovića.

Te večeri su dodjeljena priznanja.

Glavnu nagrade festivala GRAN PRI PRO POET ove godine je dobio srpski književnik i univerzitetski profesor Vladimir Pištalo, upravnik Narodne biblioteke Srbije. Nakon što je dobio priznanje, gospodin Pištalo se obratio pohvalivši manifestaciju, ali i radostan, a opet skroman, izrazio svoju zahvalnost za nagradu. Već tada je duvao vjetar i padala kiša, ali aplauz je bio snažniji.

Specijalne povelje festivala INĐIJA PRO POET 2024 su uručene piscima Tobiasu Burghartu iz Njemačke, Karmen Nozal iz Meksika i mojoj malenkosti Snježani Đoković iz Republike Srpske.

U svoje i ime svih nagrađenih najiskrenije se zahvaljujem. Bila je čast stajati rame uz rame sa sjajnim književnicima.

Nakon toga smo "pobjegli" u kuću Vojinovića, gdje su svi prisutni pjesnici i kantautori govorili ili pjevali po neku pjesmu. Šale, osmijeha i podrške nije nedostajalo. Poseban trenutak u životu svakog pisca je kada pusti svoje djelo čitaocu u zagrljaj.

Vjerujem da je jasno zašto je nama pjesnicima bilo čarobno govoriti baš na tom mjestu. Hvala na prilici i eto, hvala kiši, koja nas potjera u okrilje kuće Vojinovića.

Prvo veče smo završili, a gdje drugo nego na salašu. Srem,čarobni Srem i ukusi i mirisi su nagradili naša nepca i nahranili naše tijelo. Dušu smo hranili pjesmom i poznanstvima koja smo začinjali ili gradili još od ranije.

Drugog dana u osvit smo se sastali i krenuli obilaziti srednje i osnovne škole Inđije. Svuda oči đaka uprte u nas. Vjerujem da je i samoj djeci bilo posebno iskustvo upoznati pisce, "ej prave, žive pisce" reče jedna djevojčica.

Moja družina i ja smo posjetili đake Gimnazije Inđija. Na času srpskog jezika u gostima kod III razreda bili su Karmen Nozal iz Meksika, Zorica Bogdanović iz Kanade, Vladimir Pešić iz Srbije i ja, Snježana Đoković iz Republike Srpske. Zanimljiv interaktivni čas je probudio neka davna sjećanja na naše srednjoškolske dane. Vlada je pričao anegdote i nasmijao učenike, svirao zajedno sa jednim divnim mladićem. Sa druge strane, gošća iz Meksika je ganula pjesmom sve prisutne. Svi smo dali neki svoj doprinos i profesor je rekao da je čas uspio, a đaci su nas nagradili aplauzom. Neki od njih su čak i ostali još neko vrijeme da razgovaraju sa nama, bez obzira što je zvonilo za kraj nastave.

Druženja sa đacima su u svim školama bila posebna, što sam saznala u kasnijem razgovoru sa drugim pjesnicima. Ovo je posebno važno, jer se često čuje kako današnja omladina nije zainteresovana za književnost, kulturu, a naročito ne za poeziju. Inđijska djeca su demantovala ovu hipotezu.

Uveče, ali i u tri naredne večeri, naš domaćin bila je Narodna biblioteka „Dr Đorđe Natošević“. Ugodna i nama domaća atmosfera, protekla je u književnom matineu, uz muziku kantautora i promocije knjiga. Nekako se sve uklapalo kao jedan mozaik, koji se sa svakim novim danom ispunjavao i dobijao svoj konačan oblik. Pisana riječ, muzika i dobra energija dala je poseban šarm ovom druženju. Domaćinski i nadasve prijateljski odnos organizatora, pomogao nam je da se osjećamo ni manje ni više nego kao kod kuće. Sporazumijevali smo se na svim jezicima svijeta, ali smo se razumjeli i kada ni riječ nismo shvatali, emociju jesmo. Bili su to istinski književni meridijani, kako i jeste zamišljen zvaničan program manifestacije.

Trećeg dana druženja dobili smo priliku da svoje pjesme govorimo u vinariji "Mačkov podrum" u Irigu. Tu nam je dobrodošlicu poželjela predivna nasmijana gospođa Ljilja, koja je na sve nas ostavila poseban utisak. Degustirali smo najbolja vina, jeli naravno pršutu, kulen i sir, a na kraju smo počašćeni i čuvenom štrudlom od maka. Međutim, sve to čime smo počašćeni, ne može da bude bolje od sreće kojom smo se okitili u Irigu. Nasmijani, rumeni od poneke čašice vina, a više opijeni ljepotom druženja, otišli smo dalje putem PRO POET festivala, ponijevši pod miškom svoju "specijalnu" nagradu - bocu najboljeg vina.

Sve je bilo posebno, tog dana, ali i svakog drugog. Svakog dana drugi salaš, širok zagrljaj dobrodošlice, praznik za nepca i "muzikanti" koji su nas uspjeli povesti i u igru i u pjesmu. Red nalaže da se zahvalim divnim ljudima sa salaša "Stojčić salaš" i "Mali park". Mirisalo je po sjajnoj hrani i ljubavi.

Na obali Dunava ugošćeni smo u "Pustolovu", tu sam prvi put vidjela primjerak velike kečige, a da li je bio ukusan ne treba ni reći. Španska muzika na Dunavu nas je povela i u ples. Kratko, ali dovoljno da se duša opusti i tijelo zadrhti.

Predivni pejzaži, žitnice i vinogradi, vanvremenski lijepi Sremski Karlovci i posjeta našem Dušku ( Spomenik Dušku Trifunoviću na vidikovcu iznad Sremskih Karlovaca), još jedan je staklić u mozaiku. Manastir Krušedol podsjetio me koliko je bogata naša istorija i koliko snažna vjera u ljubav Gospoda prema nama, niščim i sićušnim ljudima. Vidjeli smo i Keltsko selo, prošetali kroz istoriju, zahvalili se na svetilištu za sve dobro što doživjesmo u Sremu.

Moglo bi se pisati još mnogo o festivalu i ljudima, sjajnim licima i očima, ali mislim da ne bi bilo kraja. Moja ocjena ovog 8. PRO POET Inđija festivala je čista desetka.

Hvala organizatorima što su nas spojili i udostojili jednog ovakvog veličanstvenog okupljanja u čast poezije i muzike. Hvala roditeljima našeg dragog Miće koji su uprkos svojim godinama gotovo neprestano pratili naša druženja. Čast je i zadovoljstvo, naše.

Nemoguće je nabrojati sve ljude koje sam upoznala, ali neka vam moje hvala bude umjesto zagrljaja. U zdravlju se sretali i kako u mom kraju kažu "kuća vam pjevala"!

*Priznanje organizatorima

Organizatori Međunarodnog književnog festivala INĐIJA PRO POET 2024 su Udruženje „Moj Srem“, Kulturni centar Inđija i Narodna biblioteka „Dr Đorđe Natošević“ iz Inđije, a pokrovitelj je Opština Inđija.

PODELITE OVAJ TEKST NA: