detalj slike: KRK Art dizajn

NUŠIĆEVE RATNE PRIČE

PRIPOVETKE JEDNOG KAPLARA

Prof. dr Goran Maksimović

1.0.Tumačenje Nušićeve ratne proze kroz relaciju složenog odnosa književnosti i istorije sagledali smo u tematskoj ravni kao odnos unutrašnjeg i spoljašnjeg sadržaja. Književnost kao unutrašnji sadržaj djela. Istoriju kao spoljašnji sadržaj djela ili događaj. U analizi Pripovedaka jednog kaplara, izložen je postupak preoblikovanja građe (dodirne bliskosti i udaljavanja) i simbioza unutrašnjeg sadržaja i umjetničkog postupka (forme). Istovremeno, analiza konteksta (shvaćenog kao tumačenje teksta u odnosu prema drugim tekstovima), ukazuje na preoblikovanje heroičkog modela pripovijedanja u srpskoj književnosti 19. vijeka u pravcu kritičke antiratne proze i obogaćivanje realističko-mimetičkog postupka oblicima modernih, neoromantičarskih tehnika i motiva.

1.1.Herojički narativni model u srpskoj prozi 19. vijeka prve značajnije naznake dobija u Vukovim životopisima vojskovođa iz prvog i drugog srpskog ustanka, naročito Žitiju hajduk Veljka Petrovića (1826), i Memoarima Prote Mateje Nenadovića, pisanim tridesetih godina, da bi u drugoj polovini 19. vijeka dobio glorifikatorsku dimenziju u herojsko-patriotskim povijestima Marka Miljanova (Primjeri čojstva i junaštva, 1889), Stefana Mitrova Ljubiše:Pripovijesti crnogorske i primorske (1875), Pričanja Vuka Dojčevića (1877-79) ili romanima Sime Matavulja (Uskok, 1886) i Janka Veselinovića (Hajduk Stanko, 1896). Istovremeno, uporedo sa idealizacijom nacionalne herojike, razvija se i drugi tok u srpskoj prozi ustaničke tematike. Njegove korijene nalazimo, takođe, u Vukovim ustaničkim spisima, ali onoj njihovoj kritičkoj dimenziji usmjerenoj na sukobe između srpskih glavara, kao i kritičko preispitivanje vladarske ličnosti knjaza Miloša Obrenovića.

Sa razvojem ratne tehnologije i prerastanjem ustanaka u surova ratna stradanja (ratovi 1848-49; 1875-76), herojički narativni model zadobija odlike antiratne proze, sa prevashodnim slikanjem naličja rata (socijalna bijeda, invalidi, ratna sirotinja), kao i svega onoga pggo je u svojoj biti antiherojička tematika. Najznačajnije stranice u tom pogledu ispisuje Đura Jakšić u pripovijetkama iz srpsko-turskih ratova 1876. i 1877. godine („Male slike za vreme rata“, „Ruskinja“, „Ranjenik“...), a zatim, i više pisaca realističke epohe, usmjerenih na pričanja o Srpsko-turskom (1875-76) i Srpsko-bugarskom ratu (1885-86). Najuspješnije stranice antiratne proze ispisuje Laza K. Lazarević u pripovijeci „Sve će to narod pozlatiti“ (1882), na planu fikcionalnog pripovijedanja, kao i Pera Todorović u Zapisima iz Dnevnika jednog dobrovoljca (Straža, 1879; Rad, 1881-82), na planu dnevničko-publicističkih i feljtonističkih svjedočenja o ratnim razaranjima.

2.0.Nasuprot glorifikaciji herojike iz herojsko-patriotske proze, praćene idealizacijom nacionalnog i patriotskog, u ratnoj prozi preovlađuju pesimistički tonovi i realistički snažno depatetizovana opservacija naličja rata i ratnih strahota. Upravo zato, sa Nušićevim Pripovetkama jednog kaplara kao da dolazi do značajnijeg marginalizovanja glorifikacije rata i dominacije kritičkog posmatranja njegovog naličja, kasnije prisutnog u najvećem broju djela sa tom tematikom (bilo fikcionalnog ili feljtonističkog usmjerenja), time i do demistifikacije nacionalnog kulta herojske istoriografije.

2.1.U prvom izdanju Nušićevih Pripovedaka jednog kaplara, "napisanih u logoru za vreme primirja, po svršenom Srpsko-bugarskom ratu",[1] a objavljenih u Beogradu, "uz pomoć nekoliko piščevih prijatelja iz vojske“, neposredno po zaključenju mira 1886. godine",[2]objavljeno je devet priča ili "sličica", kako ih je Nušić žanrovski odredio:[3]„Bratova košuljica“, „Podšatorom“, „Prvi plotun“, „Pusto ognjište“, „Na previjalipggu“, „Na razbojištu“, „Dunja“, „Moj đak“, „Na odsustvo“. Njima je Nupšć u drugom izdanju, objavljenom 1895. godine u Sremskim Karlovcima, dodao još jedanaest (tačnije, dvanaest) priča: „Poziv“, „Oproštaj“, „Ptičice božje“, „Kapetan Milić“, „Trubač“, „Bela zastava“, „Sveti Arhanđel Mihajlo“, „Ko je to?“,„Petar Dabić“, „Šinjel“, „Broj 23“, „Sprovod“. Naglasili smo da je u drugom izdanju dodato jedanaest ili dvanaest poriča jer se prva priča iz prvog izdanja „Bratova košuljica“, pojavljuje u izmijenjenoj verziji, prerađena kao dvije priče: „Poziv“ i „Opropggaj“.

Drugo, dopunjeno, izdanje Nušićevih ratnih sjećanja u formi pripovjedaka, jasno ukazuje na njegovu prvobitnu, nerealizovanu, namjeru da stvori romaneskno djelo kao svjedočanstvo jednog savremenog istorijskog događaja. "Pripovetkejednogkaplara nisu ni u kom slučaju pripovetke. To su pokidani, rasuti listići iz nečeg mnogo šire zamišljenog. To se i na njima opaža. Ja sam mislio da izradim možda roman. Izgledao mi je materijal vrlo blagorodan. Dva bratska naroda, upućena da zajednički rade i neguju bratske osećaje, stoje jedan prema drugome u krvavom ratu. Politika, neka viša ili niža politika ih zavadila i oni se tuku zbog te politike, koju oni i ne pojme; tuku se a ne mrze se".[4]Nezavisno od svega toga, Nušićevih dvadeset priča ili "sličica", čine jedinstvenu umjetničku cjelinu sa panoramskom (mozaičkom) kompozicijom, sa fabularno-sižejnim prosedeima koji se nastavljaju jedni na druge, bez čvršće uzročno-posljedične povezanosti, ali sa jasnim vremenskim, prostornim i personalnim slijedom.

Na početku i kraju zbirke, u prvoj („Poziv“, „Opropggaj“) i posljednjoj priči („Na odsustvo“), kao svojevrstan umjetnički okvir, pojavljuje se identičan motiv, sudbina jedinca Blagoja i njegove starice majke, koja je ostala sama nakon sinove smrti u besmislenom ratu, kao simboličko rješenje za razradu antiratnog stava, prisutnog na implicitan način u čitavoj knjizi. Upravo takav kritički i negativan stav prema ratu, kao koheziona nit i idejna osuda, svojevrsna "tuga i opomena”, prostire se u fabularno-sižejnoj osnovi djela i čini ga neraskidivom umjetničkom cjelinom.

Nušićevo nastojanje da stvori jedinstvenu proznu formu vidi se naročito u drugom, dopunjenom izdanju, gdje umeće nove priče upravo na onim mjestima gdje je hronološki slijed narušen, a kauzalni niz neuvjerljiv. Na primjer, priče: „Ptičice Božje“, „Kapetan Milić“, „Trubač“, „Bela zastava“, umetnute su kao dobrim dijelom jedinstven tematsko-motivski blok i zato se njihovo uvrštavanje u slijed priča iz prvog izdanja ne osjeća kao naknadna dopuna. Isto je i sa pričama: „Sveti Arhanđel Mihajlo“, „Ko je to?“, „Petar Dabić“, umetnutim kao odjek ratnih okršaja koji su se desili 3.novembra 1885. Godine. Priče„Broj 23“ i „Sprovod“, naglašavaju atmosferu pred primirje koje je potpisano krajem novembra, kao i konačni mir verifikovan u Bukureštu 19. februara 1886. godine.Pojedine priče su očuvale elemente sukcesivnosti („Prvi plotun“ i „Ptičice Božje“, „Pusto ognjište“ i „Na previjalšptu“), po čemu se da zaključiti da je Nušić i doista imao početnu namjeru da napiše roman.

Prema obimu i elementima umjetničkog postupka sve priče u knjizi Pripovetke jednog kaplara kreću se od sasvim kratkih fragmenata ili "sličica", bez razvijenijeg fabularno-sižejnog sklopa i produbljenije karakterizacije junaka, do nešto razvijenijih priča sa razrađenijim novelističkim realističko-mimetičkim postupcima, pripovijednom motivacijom, produbljenijom karakterizacijom i zaokruženim fabularno-sižejnim elementima. Prvu skupinu činio bi najveći dio uvrštenih priča, posebno „Sveti Arhangel Mihajlo“ i „Ko je to?“, a drugu priče „Kapetan Milić“ i „Moj đak“.

2.2.Na individualnom planu u svakoj od zasebnih priča mogu se uočiti neke relativno stabilne kompozicione odlike. To su, prije svega, utemeljenje fabularno-sižejnog sklopa na modelu "umetnute priče", zatim epiloško razrešenje fabularno-sižejnog sklopa i dokumentarističko-dnevnički prosede.

Model umetnute priče kompoziciona je odlika najvećeg broja priča u Pripovetkama jednog kaplara. Često je izložen u osobenoj tehnici fingiranog "skaza", tj. ispovijedi posebnog pričaoca zamišljenoj grupi slušalaca/čitalaca. U priči „Podšatorom“, to je romantična ljubavna priča vojnika iz Mirijeva, tadašnjeg sela pored Beograda. U priči „Kapetan Milić“, umetnuta priča je data u formi retrospektivne evokacije "prvog pripovedača", a ne umetnutog, "posebnog pričaoca". U priči „Trubač“, umetnuta priča je data u formi pisma. U priči „Na previjalištu“, u prepoznatljivoj tehnici "skaza", umetnuta je priča o poginulom bugarskom vojniku Manetu Zotovu. U priči „Šiljel“ to je pismo pronađeno u šinjelu poginulog vojnika.

Tehnika pripovijednog epilogapredstavlja čest model kompozicionog razrešenja naracije. Najveći broj priča u Pripovetkama jednog kaplara ima epiloško razrešenje fabularno-sižejnog sklopa. Otuda vjerovatno, proizlazi sažetost Nušićevih priča, a motivisana je ubrzanjem pripovijedanja i sažimanjem događaja:[5]„Pod šatorom“, „Ptičice Božje“, „Kapetan Milić“, „Trubač“, „Ko je to?“, „Petar Dabić“, „Moj đak“, „Sprovod“.

Dokumentarističko-dnevnički prosede odlika je cjelokupne zbirke, prije svega zbog subjektivnog tona pripovijedanja, zbog "dramatizovane" i „delatne“ pozicije "autorskog pripovedača", prostornog imenovanja i vremenskog datiranja, a najnaglašenija je u priči „Broj 23“.

Za uvodne priče „Poziv“ i „Oproštaj“, može se reći da predstavljaju svojevrsnu ekspoziciju u pričanje Nušića kaplara o ratnim doživljajima. Pisac temporalno omeđava početak svoga pripovijedanja ("bilo je u prvoj polovini septembra"),[6] kao što mjesto zbivanja sugeriše iskazom "jednoga dana iziđoše u svima beogradskim novinama neki telegrami krupnim slovima štampani.[7]Time svome kazivanju daje objektivnu dimenziju, sugeriše na stvarnosnu utemeljnostdogađaja, ljudi i pojava koje prikazuje i djelimično postavlja distancu između subjektivnog tona pripovijedanja i potrebe za realističko-mimetičkim objektivnim postupcima vladajućih narativnih modela iz posljednje decenije 19. stoljeća.

2.3.Kombinacijom narativne i deskriptivne forme pripovijedanja, Nušićuspješno predočava sliku masovne psihoze predratnog stanja (uzbuđenje, strah, neizvjesnost, buđenje rodoljubivog zanosa, komentarisanje političkih događanja..). Ogleda se to naročito u opisu beogradskih kafana, masovnih pozornica ljudskih zbivanja, kao i u uspjelom opisu širenja vijesti o početku rata. Prvo u vidu naglašenog medijskog razbuktavanja patriotskih osjećanja, potom glasina o mogućoj objavi rata i na kraju „telegrama“ u kojima se objavljuje ratna mobilizacija. Nakon toga, sa makro-plana, pisac svoj objektiv sužava na pojedinačne ljudske sudbine pred odlazak u rat, kao što je prikaz susreta sa gospodinom Jakovom, sa gospa Jucom, sa regrutom Blagojem i sl.

Sve je to praćeno i odgovarajućim umjetničkim postupcima. Početne masovne scene, Nušić prikazuje u formi prvog lica množine i u formi trećeg lica jednine, a povremeno i u formi drugog lica jednine, čime stvara iluziju objektivnosti pripovijedanja, da bi sužavanjem objektiva na mikro-plan, na pojedinačne sudbine i subjektivni doživljaj rata, u potpunosti subjektivizovao i formu pripovijedanja (prevođenjem u prvo lice jednine) i odustao od potrebe za prividnim distanciranjem od nje. Sve te različite gramatičke forme iza kojih sezaklanja pripovjedač svojim dinamičnim smjenjivanjem, stvaraju iluziju o postojanju više pričalaca i svjedoka i više uglova posmatranja. U tom smislu se pokazuje kao djelotvorna konstatacija Mišela Bitora da je "narator, u stvari, ugao gledanja koji autor nudi čitaocu za posmatranje, kušanje i koršišćenje određenog toka događaja".[8] Istovremeno, prikazivanje pojedinačnih sudbina, uslovilo je i izmjenu tehnike pripovijedanja, naglašenije prisustvo dramskog dijaloga redukovanje narativnog i deskriptivnog u cilju funkcionalizacije dijaloških oblika. Takođe, već u uvodnim pričama uočljiva je ornamentalno- dekorativna leksika, prenapregnuti stil kazivanja, što je svakako u skladu sa oppggim kretanjima u srpskoj fikcionalnoj prozi devedesetih godina 19. vijeka, dezintegraciji realizma kao vladajuće poetike i najavama neoromantičarsko-simbolističkog izraza.[9]

Uvodnim pričama najavljeno je i implicitno antiratno opredjeljenje. Naročito u vidu sarkastičnih opservacija na račun "telegrama" koji su pozivali u rezervu: "Jednom reči, jasno se čitalo iz tih poziva da svaki obveznik, osim druge opreme, treba da ponese i svoju glavu, za koju mu se u ovoj prilici ne garantuje da će je vratiti kući”.[10]Sličnu funkciju prepoznajemo i u ironičnom komentaruupućenoj gospa-Jucikoja je govorila da joj sin ne može u rat jer ima veliki kašalj:”Njemu će, znate, biti dozvoljeno i u ratu da kašlje".[11]

Nušića u Pripovetkama jednog kaplara interesuje, prije svega, naličje rata: smrt, stradanja, traume, psihičke devijacije, ali i njegova humanija strana: altruizam, saosjećanje, gestovi pažnje i ljudskosti, a ne vojničke pobjede i porazi, herojstva i podvizi. Vidljivo je to već u priči „Pod šatorom“, u kojoj nas pisac uvodi u atmosferu ratnog logora i već početnim rečenicama sugeriše nam da tema njegovih priča neće biti neposredni rat, zapravo najmanje će to i biti, nego ratne tegobe u pozadini, iza fronta, koje toliko utiču na ratni moral, a tako malo im se posvećuje pažnja: "Još na Medoševcu, širokom i prostranom polju iznad Niša, otpočela je naša vojska svoju borbu. To beše borba s mnogim tegobama i ružnim vremenom: s dugom i silnom kišom, koja nas je često u ponoći poplavila i dizala ispod naših niskih šatora...”.[12]

2.4.U priči „Prvi plotun“ opisani su prvi ratni pokreti prema granici, njen prelazak i stupanje na "tuđu" zemlju, kao i utisak koji je na vojsku ostavio prvi neprijateljski plotun. Nušić veoma uspješno, tehnikom gradacijske motivacije, prikazuje raspoloženje pred borbu i pokazuje da umije da opiše masovne scene, da izloži masovnu psihozupred borbu, neizvjesnost, strah, kuraženje, hrabrost:"Jedan iz stalnogkadra, kršan momak, silan na oči, sa tankim vratom ali snačnom rukom, - veli kako će da zove Bugare na megdan. Jedan kaplar priča, kako je to najljepša smrt na bojnom polju; drugi se vajka, kako ima ženu, pa decu, pa rod; jedan opet veli, da mu je baš svejedno, poginuo ili ne; treći dodaje i da pogine, ali da mu je, da ga ujedanput sastavi sa zemljom, da se ne muči; peti kaže, kako bi najvoleo, ako je već da se gine, da pogine od granate; šesti veli: Aja, lakše je od kuršuma, kad u srce udari ”.[13]

Priča „Ptičice Božje“ napisana je nakon prvog izdanja zbirke, a objavljena prvi put u časopisu Kolo 1890. godine.[14] Ide u red onih tema u ovoj zbirci, koje su nekrolog piščevim izginulim saborcima. Radnja je smještena u bugarsko selo Željušu "prve večeri" nakon prelaska "u tuđu stranu". Opis oprezne komunikacije vojske i mještana, uspostavljanje izvjesnog povjerenja, samo su kontekst za središnji motiv priče, prikazivanje momenta kada vojnici posmatraju igru u kojoj djeca sahranjuju uginulu pticu na ukrštenim putevima, a sutradan sahranjuju jednoga saborca, onoga koji se najviše potresao nad tim naivnim prizorom.

Pričom „Kapetan Milić“ narušen je dotadašnji hronološki slijed u zbirci, pisac se ponovo vraća na događaj od prije prelaska na bugarsku teritoriju, što sugeriše da mu nije ni bio cilj praćenje kauzalnog slijeda događaja, niti mu je preokupacija bila stvaranje sukcesivnog kompozicionog modela zbirke. Priča je, inače, prvi put publikovana u Otadžbini 1887. godine pod naslovom „Kapetan Zamfirović“.[15] Njeno definitivno izdanje u zbirci 1895. godine, pored izmjene naslova, doživjelo je i čitav niz prerada, koje ukazuju da je pisac za račun fikcionalnog, bio spreman narušiti dokumentarističku autentičnost događaja. To naravno, ukazuje i na specifičan Nušićev odnos prema realističko-mimetičkom modelu pripovijedanja i njegov fleksibilan odnos prema prikazanoj stvarnosti.

Sižejno-fabularni zaplet realizovan je prema scenariju slučajnog susreta sa starim kućnim prijateljem, zakletim neženjom, kapetanom Milićem. Ratni štab, vrijeme sadašnje, susret sa kapetanom Milićem, okvir su u koji je, prema modelu umetnute priče, smješteno retrospektivno pripovijedanje o neostvarenim pokušajima Milićeve ženidbe. U ratnoj neizvjesnosti, samo koji dan prije smrti, u tom susretu sa kaplarom Nušićem, a motivisan posmrtnom čituljom u slučajno pronađenim starim novinama, kapetan donosi sudbonosnu odluku o ženidbi udovicom Ankom, ali je smrt na ratištu zauvijek osujetila njegovu namjeru.Završetak je realizovan u epiloškoj tehnici:"Ja sam pisao doktoru iz Caribroda; ne znam da li je i kapetan pisao. Šestog novembra video sam ga još jednom, ali na nosilima, - mrtva”.[16]

Posebnost je i nešto razvijeniji fabularno-sižejni sklop priče, tako da su uočljivi i elementi novelističke strukture, a samim tim i prelazak sa tehnike skiciranja na tehniku realističke djelatne karakterizacije likova, ali iz spoljašnje, objektivne ravni i bez psihološkog poniranja u unutrašnji svijet junaka, što se moglo očekivati s obzirom na stepen razvoja srpske pripovijedne proze fikcionalnog tipa u vremenu nastanka priče.

U priči „Trubač“[17] u osnovi fabularno-sižejnog sklopa je pismo kao osobena subjektivna pripovijedna forma. Pristiglo pismo je zbog sumnje da će mu suparnik preoteti djevojku dok je u rezervi, podstaklo četnog trubača Miladina na dezerterstvo i bijeg kući. Priča je okončana epiloškim postupkom: „Sad je trubač na robiji; osuđen je na tri godine dana, što je napustio dužnost i pobegao bez dozvole svojoj kući".[18]

2.5.Socijalna dimenzija rata nalazi se u osnovi priče „Bela zastava“. Nušića duboko potresa tragičan položaj siromašnog stanovništva u osvojenoj bugarskoj varoši, a priču završava u naglašeno emotivnom tonu, ukazujući na nesklad između predaje i onoga što se predaje:"On je istakao i belu zastavu kao znak predaje, bednik! Mislio je zar, da sem njegove sudbine ima i većih neprijatelja na svetu. Bednik!... "[19]

U priči „Na razbojištu“ fabularno-sižejni sklop zasnovan je na umetnutoj priči o poginulom bugarskom vojniku Manetu Zotovu. Posebni pričalac, koji u formi "skaza" pripovijeda romantičnu povijest sa motivom ljubavi sa zaprekama, zarobljeni je bugarski vojnik, a slušaoci su srpski vojnici. Dragoljub Vlatković pretpostavlja da je ovaj motiv mogao kao inicijalni poslužiti Stevanu Sremcu za Zonu Zamfirovu.[20]I pričom „Petar Dabić“, Nušić kritikuje besmisleni rat dva bratska naroda zbog "vipšh” interesa i ciljeva, koji mobilisanim vojnicima nisu ni jasni, ni potrebni. Opisani su ljudi, koji nisu neprijatelji, koji se ne mrze, a koji pucaju jedni u druge, ranjavaju se i ubijaju, a da ne znaju zašto. Gest humanosti običnog čovjeka, vojnika Petra Dabića, koji je sat vremena nosio na leđima ranjenog bugarskog vojnika - zarobljenika, najbolja je potvrda za to.

U priči „Šinjel“ u osnovi fabularno-sižejne ravni je umetnuta priča, u formi pisma, o bezimenom poginulom vojniku u čijem šinjelu je novi vlasnik, vojnik Aleksa, pronašao pismo od kuće, u komega roditelji obavještavaju da su mu gotovo zaprosili djevojku i da ga brižno i s nestrpljenjem čekaju. Radnja je smještena u vrijeme primirja u decembru, u okolini Niša "više Moralije". Pripovijedanje je u skladu sa subjektivnim tonom pisma kao literarne forme, a posebno je efektan Nušićev doživljaj mraza:"Na Ploči, više Moralije, taman nas stegao mraz, koji htede da nam dosadi više nego puška neprijateljska. Onda sam razumeo, zašto naši kažu, da hoće koji put i duša da zamrzne od studi. Grudi se teško dižu; kapci na očima otežali; zglavci po telu skočanjeni; ruku ili nogu jedva krećeš, a prst, izgleda, prebiće se, ako ga saviješ. Onaj vazduh, što ga dišeš, kao da gutaš kriške leda".[21]

Temom psihičke dezintegracije ličnosti uslovljene ratnim zbivanjima, Nušić se pozabavio u pričama: „Ko je to?“, „Broj 23“ i „Sprovod“. U priči „Ko je to?“, izložena je opšta atmosfera zamora i bezvoljnosti, kad ništa ne može lako ni da uzbudi, ni da ražalosti. Poslije bitke vojnici i oficiri na smotri uočavaju nestanak jednog vojnika, ali niko ne može da se sjeti o kome se radi. U vidu uobičajene epiloške tehnike raspleta, pripovjedač tek sutradan od podnarednika saznaje koji vojnik je nestao, ali tu vijest doživljava sasvim ravnodušno. Priča „Broj 23“ nastala je u vrijeme Nušićeve bolesti i boravka u niškoj bolnici u obliku kratkih dnevničkih zabilješki, koje sada samo predočava čitaocima: "Hajde sad zajedno da pročitamo to".[22] Otuda i specifično dokumentarističko-dnevničko ustrojstvo kazivanja, dnevnička datiranja, sažetost i letimičnost pripovijedanja. Priča je svojevrsna pobuna protiv ratnog otuđenja, koje se manifestuje u vidu depersonalizovanja bolesnika. U ispovijednoj tehnici prvog lica jednine, Nušića kaplara pogađa što je u bolnici personalizovan samo kao „broj 23“. Tako su ga oslovljavali svi, a da se niko nije interesovao za njegovo stvarno ime:"Buni me, baš me buni to i čini me nervoznim, što ja ne postojim, već postoji prosto broj 23. U prvi mah nisam ni primetio, ali sad sasvim lepo primećujem to".[23]U atmosferi bolničke monotonije, neizvjesnosti, bolesti i umiranja, kod pripovjedača se javlja neka vrsta prividnog humora i ironije, kako su to razumijevali prvi ocjenjivači Pripovedakajednogkaplara Jovan Protić i Radivoj Vrhovac,[24] a zapravo, suptilnog modernističkog cinizma: „Poznao sam se is onima, što leže oko mene, bez predstavljanja. To je lako: onaj sleva, to je broj 22; a ovaj s desna, to je broj 24. Broj 22 ranjen je u desni kuk, pa ne sme da leži na tu stranu, te mi je okrenuo leđa i razgovara tamo sa brojem 21. Broj 24 naprotiv okrenuo mi se i vrlo je razgovoran čovek”.[25]

U priči„Sprovod“ takođe je opisanjedan tragičan događaj iz primirja. Radilo se o sahrani jednog nepoznatog vojnika, Beograđanina, po zimskom nevremenu, bez suza, bez ganuća, kao brzo, nervozno otaljavanje posla. Time je uvjerljivo pokazano kako je ratna psihoza sposobna da izobliči čovjeka u bezosjećajno biće:"Po dugačkom i mračnom bolničkom hodniku šeta zlovoljno neki mlad pop, sa prljavom pobledelom čitom na glavi, koja je već dobila oblik prezrele voćke, i za ogromnim ratnim čizmama, sa kakvim su valjda Skobeljevljevi vojnici prelazili Balkan. Bahat njegovih ogromnih čizama se razleže ispod mračnog svoda dugačke i niske protorije. I on psuje sve što mu padne na pamet, što su baš njega odredili, da sahrani jadnika".[26]

Ovom pričom, kako je to dobro rezimirao Dušan Ivanić, Nušić "projektuje slike rata, dotle neuobičajene u našoj prozi: mračan i potpuno dehumanizovan odnos čovjeka prema čovjeku, ratnom drugu, saborcu, službeni i vojnički nemar prema smrti, vojnik kao predmet na kojemu se sjedi, koji se gura ili se zapinje nogom o njega. Grotesknost i crni humor su prava, najvažnija svojstva ove proze; ona je o humanosti i građanskim vrijednostima govorila znatno drugačije od drugih pripovjedaka svoga vremena, mada nije izbjegla jednu uoppggenu koliko i tačnu poruku kako je i vojnik samo čovjek, brat, sin, otac, muž".[27]

2.6.Zbog prezasićenosti čula sumornim i tragičnim doživljajima, smijeh se javlja kao gotovo neprirodna reakcija, a u suštini je odbrambeni mehanizam svijesti zasićene samo jednom vrstom emocija. Zbog samog predmeta smijeha, objekta koji je smiješan, može se reći da se radi o satanskom smijehu, što je blisko filozofiji spiritualizma i relativizma devedesetih godina 19. vijeka: „Mislite li, da smo govorili sa sažaljenjem o smrti našeg druga? He, za vreme voljnog zbismo se, kao obično, u gomilice i već otpoče onakav razgovor, kakav se vodi među ljudima, koji su već navikli da smrt, malo gopy smrt, i očima vide".[28]

Snažna vezanost za kuću, idila porodičnog doma i nasilna odvojenost od najbližih, budila je kod Nušića nostalgično raspoloženje. Priča „Pusto ognjište“ patetična je evokacija uspomena koje je kod pripovjedača izazvalo napupggeno ognjište, na koje je naišao za vrijeme kurirskog zadatka. Priča „Dunja“predstavlja sagu o jednom djevojačkom osmijehu i razdraganosti, koji će usljed ratnog ludila iščeznuti sa Dunjinog lica. Narator nam u futurističkoj formi, što upućuje na dnevničku provenijenciju ove priče, najavljuje narednu borbu ("Sutra će bitikrvava pirotska borba"),[29]a u iščekivanju te borbe s nostalgijom priča o djevojčetu iz "jedne osamljene i zapuštene mehanice (...) na polovini puta između Pirota i Temske".[30]

Priča „Moj đak”odigrava se u vrijeme primirja u selu Malča, nadomak Niša, gdje pripovjedač, boraveći dvadesetak dana u jednoj porodičnoj zadruzi, opismenjava dječaka Pejču. Zadružna idila probudila je snažne uspomene na roditelje, otuda prenapregnut, ganutljiv ton kazivanja i povremeno naglašeno dekorativna leksika. Interesantno je, da je u njoj kroz iskaze staroga deda Minče, Nušić, što je rijetko činio u ovoj zbirci, dao jeziku karakterističnu realističku funkciju djelatne karakterizacije likova, tj. sugerisanja putem govora junaka, njihovog socijalnog statusa, porijekla, obrazovanja i slično: „A koji će od vas da bude glavešina na moju sobu?- Imam na tavan i malo slame, će da vam dam, i sve će da vam dam; ma samo imam deca po kući, - da paziš, molim te, glavešino!..."[31]

Priča „Na odsustvo“ predstavlja završni dio okvirne kompozicije Nušićeve zbirke. Ratnik se vraća kući, radnja je iznova smještena u Beograd, i svoje oduševljenje skorim dolaskom u porodični dom, kao da želi podijeliti sa čitaocima:"Jesi l' se vraćao koji put iz daljine, iz pretrpljenih neprilika, tvom rodnom mestu, kući svojih roditelja, koji su te suzama ispratili, a suzama će te i dočekati?"[32] Povišenim tonom pripovjedačobnavlja sjećanje na idilu porodičnog doma, zaštićenosti i sigurnosti koje on nudi, čime implicira poznatu Bašlarovu misao da je "kuća jedna od najvećih sila integracije za misli, za sjećanja i snove čoveka”.[33] Kada prolazi pored Blagojeve kuće sa sjetom se sjeća svoga poginulog druga. A dolaskom pred porodični dom, kucanjem na vrata, priča se završava, zato što prestaje i stvarni razlog za pričanjem, kao potrebom za utočipggem usamljene jedinke u ratnom vihoru, nasilno otkinute od porodične zaštite. Time se nagovještava stvarni egzistencijalni smisao Nušićeve priče i pripovijedanja.

Elementi deliričnog i fantazijskog u Nušićevim Pripovetkamajednogkaplara dominiraju u pričama „Na previjalištu“ i „Sveti Arhanđel Mihajlo“, čime je upotpunjena stilska komplementarnost njegovog pripovijednog postupka sa modernim konceptima u srpskoj fikcionalnoj prozi devedesetih godina 19. stoljeća.Priča „Na previjalištu“ smještena je u improvizovanu terensku bolnicu-previjalipgge u koju je pripovjedač donio poruku za "đenerala". Čekajući na odgovor započinje razgovor sa ranjenikom, čije kazivanje sna u obliku umetnute priče, predstavlja aktiviranjepodsvijesti kao impulsa prethodnih doživljaja, u ovome slučaju ranjavanja u nogu, čime je Nušić napustio do tada često tumačenje snova kao predskazanja budućih događaja i izraz čovjekove savjesti, a ne podsvijesti.Međutim, u prvoj verziji ove priče, objavljenoj u izdanju iz 1886. godine, fabularno-sižejni sklop je sasvim drukčije organizovan. Vojnik koji je teško ranjen u nogu, isteklo mu je mnogo krvi, a ne smije nikome da se požali, jer se plaši da će mu je odsjeći, ne priča piscu svoj san, nego sudbinu za koju se plaši da ga i samog može stići, kao jednog drugog ratnog invalida iz prethodnog rata sa Turcima 1875-76. Godine. Radilo se o seljaku iz njegovog sela, Mijatu Lajoševiću, koji je svoj polazak u rat proslavljao puna tri dana, čime je, kako su to seljaci sujevjerno naslućivali, sam sebi "iskukao nesreću“, a vratio se sa velikim zakašnjenjem kao invalid sa drvenom nogom. Mijatov povratak, Nušić opisuje u karakterističnoj lazarevićevskoj atmosferi iz pripovijetke „Sve će to narod pozlatiti“ (1882), kao implicitnoj kritici društvenog poretka, odnosno, naglašavanju tragične socijalne dimenzije rata”u kome je ratni invalid zajedno sa drvenom nogom dobijao i pravo na prošenje".[34]

S pravom je primjećeno, da je prerada prve verzije ove priče data nauštrb njene realističke živosti i uzbudljivosti. Motivisana je, najvjerovatnije, opštim tendencijama u srpskoj književnosti na prelazu iz osamdesetih u devedesete godine prošlog vijeka i usložnjavanjem realističkog postupka neoromantičarskim i neosimbolističkim proznim prosedeima. He mislimo, međutim, da je druga (definitivna) verzija ove priče u umjetničkom smislu "neuvjerljiva”, kako je to mislio na primjer, Dragoljub Vlatković,[35]naprosto se radi o modernom pristupu ratnoj tematici, koji je neophodno vrednovati u skladu sa novim kretanjima u književnosti toga vremena.

Priča „Sveti Arhanđel Mihajlo“ u osnovi je religiozno-mitološka fantazija sa elementima prenapregnute misaonosti i leksičke dekorativnosti. To je, spontana religijsko-mistična egzaltacija ratnika pred okršaj, izazvana osmatranjem obližnje seoske zvonare, na dan Svetog Arhanđela Mihajla: "Gledam neprestanou onu zvonaru, koja mi izgleda da se sve više bliži meni, i svetao dan postade mi svetliji, svečaniji; a zrak mi sunčev toplije zaigra pred očima i vazduh, neki proletnji laki vazduh, opkoli me, u tom vazduhu zamirisa mi bosiljak i tamnjan, i ja ga počeh snažno i lako da dišem... učini mi se, da na zvonari udarahu tiho zvona i oglašavahu službu božju".[36]

3.0.Možemo zaključiti da su Pripovetke jednog kaplara organizovane po specifičnom modelu polimorfnog pripovijedanja, karakterističnog za srpsku prozu u devetoj i desetoj deceniji 19. vijeka. U osnovi je to herojska proza sa specifičnim elegičnim i antiherojskim odnosom prema prikazanoj stvarnosti, sa komplementarnošću stilskih postupaka, koji se kreću od realističko-mimetičkog modela prikazivanja stvarnosti, do naglašenih nerealističkih svojstava. Naročito je to prepoznatljivo u pričama pisanim nakon 1885. godine, a ogleda se u motivima snova, deliričnom i fantazijskom, neostvarenim ljubavima, romantičnim prikazima socijalne bijede koju rat produbljuje i zaoštrava, idilom porodičnog doma. Razlika između vremena pripovijedanja i samoga zbivanja je minimalna, što na određeni način redukuje fikcionalnu autonomnost a naglašava dimenziju dokumentarnosti.Istovremeno, kritička distanca, kao spona između događaja i umjetničke strukture, omogućava estetičku samosvojnost teksta i daje mu kvalitete koji nadmašuju vrijednosti svjedočenja. Pri tome, sažetom formom kratke proze (utemeljene na tehnici umetnute priče, epiloškim rezimeima, dokumentarističko-dnevničkim prosedeima), prenapregnutim (sentimentalnim) tonom pripovijedanja, dekorativnom leksikom; sugeriše na snažan upliv modernističkih proznih koncepata (prije svega, neoromantičarskih i simbolističkih), karakterističnih za onaj dio srpske prozne produkcije koji je stasavao pod snažnim uticajem realističke proze krajem prošlog vijeka.

---

[1] Branislav Nušić, Pripovetke jednog kaplara, Sabrana dela Branislava Nušića, knj. XIV, Izdavačko-knjižarsko preduzeće Gece Kona, Beograd, 1938, str. 7.

[2] Josip Lešić, Branislav Nušić-život i djelo, Sterijino pozorje-Matica srpska, Novi Sad, 1989, str. 39.

[3] Kao najprikladnije tipološko-genološko određenje za Nušićeve Pripovetkejednogkaplara, uzimamo termin „priča“, jer je od samog njihovog pojavljivanja naziv pripovijetka smatran neadekvatnim. Polazeći od Solarovog određenja priču (ili kratku priču, prema engleskom nazivu short story) posmatramo "kao vrstu kraću od novele”. (Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, 9. izdanje, Zagreb, 1984, str.171).

Istovremeno, uz Pripovetkejednogkaplara često ide i termin „slika“ ili „sličica“, što je možda i najbliže za priče u ovoj Nušićevoj zbirci, ako imamo u viduIvanićevo tumačenje pojma slike kao međužanrovske oznake u srpskoj književnosti epohe realizma (Dušan Ivanić, Modeli književnoga govora, Nolit, Beograd, 1990, str.301- 309): "U poređenju sa pripovijetkom slika ima manje umjetničke zahtjeve, kompozicija i radnja su manje razvijene, karakteri statični. Udio imaginativnog je u poređenju sa imitativnim, reproduktivnim, manji, učešće vizuelnih činilaca je srazmjerno visoko u deskriptivnim dijelovima naracije, a raspored fabularnih elemenata je izrazito statičan". Neki prepoznatljivi znakovi koji je izdvajaju "u zaseban realistički međužanr, osobito kada je riječ o prozi i narativnoj lirici su: usmjerenost na manji obim, usredsređenost na jedan događaj, epizodu iz života ili na jedan portret i prizor/scenu (ovo posljednje je često u lirici, gdje se u naslovu nađu karakteristični tipovi ili situacije").

[4] Josip Lešić, nav. djelo, str. 38.

 

[5]O ubrzanju vremena u epilogu Boris Tomaševski piše na ovaj način: "Posle dugog i sporog pripovedanja o životnim prilikama junakovim u izvesnom kraćem roku - u epilogu srećemo ubrzano pričanje, i na nekoliko stranica doznajemo događaje iz više godina ili decenija. (Boris Tomaševski, Teorija književnosti, Srpska književna zadruga, prevod Nana Bogdanović, Beograd, 1972, str. 282).

[6]Branislav Nupšć, nav. djelo, str.1.

[7] U prvom izdanju Pripovedaka jednog kaplara (1886), Nušić u prvoj priči „Bratova košuljica“ naglašenije ukazuje da se radi o Beogradu:"Vi ste bili u Beogradu, umete da predstavite onu žurbu, koja je prvo neki tihi i poverljivi šapat, pri kome svako uzdržava svoje mišljenje pa to raste, raste, dok se ne popne do glasnoga nadlagivanja”(str.7). Ali u drugom izdanju, prerađujući je u dvije priče „Poziv“ i „Oproštaj“, insistira na bitno jednostavnijem i sažetijem izrazu, na izosgavljanju naglašene patetike i trivijalnosti, poput motiva o amajliji koju pripovjedač dobija od majke pred polazak u rat.

 

[8]Mišel Bitor, “Upotreba ličnih zamenica u romanu”, Vidici, broj 60-61, april-maj 1961, bez paginacije.

[9] Radovan Vučković, Modernasrpskaproza, Prosveta, Beograd, 1990, str. 143-182.

[10] Branislav Nušić, nav. djelo, str. 2.

[11]Isto, str.5.

[12] Isto, str. 13.

 

[13] Isto, str. 21.    

[14]Kolo, P/1890, broj 41, str. 290-292.

[15]Otadžbina, 1887, knj. XVII, broj 68, str. 497-505.

[16]  Branislav Nušić, nav. djelo, str.37.

 

[17] Priča je prvi put objavljena u Otadžbini, 1887, knj.HU, broj 60, str.543-548, pod naslovom „Trubač Miladin“.

[18]Branislav Nušić, nav. djelo, str.43.

[19]Isto, str.47.

[20] Dragoljub Vlatković, „Otkud Stevanu Sremcu motiv za Zonu Zamfirovu?“, Književnost i jezik, XI/1963, broj 4, str.34-36.

[21] Branislav Nušić, nav. djelo, str.83.

 

[22] Isto, str.87.

[23] Isto, str.88.

[24] Jovan Protić, „Pripovetke jednog kaplara“, Brankovokolo, 11/1896, stub.573-574. Radivoj Vrhovac, „Pripovetke jednog kaplara“, LetopisMaticesrpske, 1896, knj.187, str.163-165.

[25] Branislav Nušić, nav. djelo, str.89.

[26] Isto, str.101-102.

 

[27] Dušan Ivanić, Zabavno-poučna periodika srpskog realizma, Matica srpska-Institut za knjižvnost i umetnost, Novi Sad-Beograd,1988, str.260.

[28]Branislav Nušić, nav. djelo, str.78.

[29] Isto, str.79.

[30] Isto, str.79.

[31] Isto, str. 93.

[32]Isto, str. 104.

[33]Gaston Bašlar, Poetikaprostora, prevod s francuskog jezika: Frida Filipović, Kultura, Beograd, 1963, str. 43.

[34] Dragoljub Vlatković, „Proza mladog Nušića“, Stremljenja, Priština, V/1964, broj 4, str. 423.

[35]Isto, str. 424. 

[36] Branislav Nušić, nav. djelo, str.67.

 

PODELITE OVAJ TEKST NA: