detalj slike: KRK Art dizajn

Žao mi ih

Stali u zaklonicu,

svratili sve pravce do svojih kuća,

dograbili zraku sunca za svoju sobu,

sva zdrava sjemena

posijali u svoju baštu,

u svoju građevinu

uzidali svaku ciglu.

Plakala bih,

bujica nadošlog jada presušila mi suze.

Pokušavam sačuvati svjetlost

Danas pišem pjesmu za one

koji se kamenjem bacaju na sunce.

Za namćorku što otrovnim jezikom

ispaljuje strijele na zbunjenu komšinicu.

Za taksistu koji prolazi kroz crveno.

Za staricu koja se žali da joj kradu struju sa stubišta.

Za kasirku koja ispod prorijeđene kose

sipa cinizam po mušterijama.

Za profesora koji bi za pun novčanik

mijenjao lekcije iz svog udžbenika.

Za sinove koji su zaturili ljubav prema roditeljima.

Za one koji su glupost umnožili i uramili.

Mnogo ih je za koje pišem,

da i ja poželim da uzmem kamen,

često i da zamahnem.

Nevična ruka

odloži kamen i nastavi da piše.

Da piše. Da piše...

Oni i ja

Sjedaju oholi u skupe automobile,

ulaze u zdanja od stakla i mermera,

nose debele novčanike,

zlatne lance oko vrata.

Ja čuvam riječ.

Zvon glasa čovjekovog.

Trepće veliko sunce

meni – ptici.

Ona plače sama

Zašto si zarobila oblak

u oku svom, ženo?

Zašto su se u pepeo pretvorile

vatre tvoje davne?

Gdje su leptiri? Zuj?

Ucviljenom rukom

skinula si svilenu podsuknju

što predajom umiruje

plimu vrelih talasa,

probuđeni žar utrobe.

O, tiše!

Ne zovi me Žena!

Moje se ime piše slovima straha.

Bič duše njegove

u živu knjigu umiranja

prepisao je pjesme moje lake.

Ni riječ ne reci!

Na mjesto na koje se ne može stići,

sakrij od njega glas moj!

Kraj je to

Kolika je to voda bila!

Sunce u njoj,

čamac i

veslo.

Pravac.

Plovili, blagosiljali obale.

Postajali predvodnici svitanja.

Od jednog dana,

uhvaćenog u lance zamki,

zaveslaji i šum vode sve tiši.

A voda nadolazi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: