O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


UZBUNA

Đoka Filipović
detalj slike: KRK Art dizajn
                             

deseti deo možete pročitati OVDE

 


KOBOJAGI

- roman na sremačkom dijalektu, donosimo u nastavcima,

autor: Đoka Filipović



HI deo

UZBUNA




 21.
 
Nasred Perine kasarne povelika bina,a na bini puno oficira…Lepoi'je 'nako uparađene sa sabljama ividiti,al' ne gledim ja u nji'Ja gledim u sliku mladog kralja.Lep je to deran bijo, lepo mu,da kažeš,iona kraljevska odora pristaje, al' zagledô se negdi u nebesa…Kanda da ni sam ne zna šta tamo gore traži,a da je štogod pronašô,nije…Da je pronašô, ne bi ga snašlo ono što ga snašlo…
Sa'će ti neki poručnik da nam kaže koju…Izvinjava se u ime komadanta injegovog zamenika jerbo su obojica važnim poslovima sprečeni, pa njemu eto zapalo da nas pozdravi ipoželi dobrodošlicu.
Kak'i važni poslovi, kak'a materina…Obojica u kućnom pritvoru.Komadant je bijo Slovenac,a zamenik Srbin i to od oni Toplicini'zagula iz Prokuplja. Ka'se rodidu,ne vatadu se za sisu materinu neg'o'ma'gledidu po sobi di je puška okačena.Više je taj puti ranjavan bijo neg'što je gospodin komadant sa svojom gospođom spavô, al' jebeš mu mater…Da navek prvi kroz cilj prolazidu,ne bi se, čedo, ni trčalo.Ovaj očas došô do pukovnika,a ovoj ostô na majoru.
Da se nisu voleli, nije to ni vojna tajna bila, a s kol'ko su se muke trpili, to su samo oni znali.E,jedareda, pukla tikva… Dokurčilo pukovniku da mu Srbi po deželi Žikino kolo sigradu,a i ovaj naš nije više rad da s Karađorđevom kolajnom na grudima cupka polku kô mečka na lancu.
"Mater ti jebem srpsku, u plekanom ću te koritu u Srbiju vratiti!"
Major nije tako rečit bijo,pa šakom u "vojme oca"…
"Čiji je" poručnik bijo, ne umem ti kasti, al' otac ga jebo kol'ko vole da divani, ne bi me čudilo da je digoda iz donjeg Srema…
"Danas su sve kasarne širom naše domovine otvorile svoje kapije da prime ono što je za život i rad najsposob-nije.Vas,braćo… mlade regrute…"
Sve je to bilo lepo dok se nije uplô u istoriju.Jebala ga istorija, da je,nedôBog u bunar upô, lakše bi se iščupôDi ti možeš o vojevanju brez Cera iSuvobora divaniti i "faljen Isus" ćirilicom natrukovati pa 'ajd'sad, da puno ne rizikuje…
"Na proboju Solunskog fronta, rame uz rame sa srpskom vojskom, borili su se i mnogi reodoljubi iz svi'krajeva naše današnje domovine…"
Ja se o'ma'setijo nekog neslanog Jordana….Još je on u pelenama bijo kad mu je baba u Ameriku o'šô,pa kako o'šô tako nikad više ine došô.Puni tri'es'godina… Kad ga gospod pozvô da svedu račune,šalje on sinu depešu iu depeši kartuza Ameriku…Dal'zato što ga se zapravo poželijo il'zato što ga ovaj 'nako grešnog ne prima, uglavnom, eto ti sad našeg Jordana na lađi.
Da je ova štogod brže išla,možda bi ga živog izatekô a ovako, Bože moj… Lepo ga je maćeka dočekala,pa još lepše iispratila…
Nije to mala stvar tol'ki put proputovati itol'ko sveta viditi,al' ništa to njega nije, da kažeš,taklo, osim jedne stvari…
"Ljudi moji, onol'ka vodurina a slana…Bog te jebô, di god je zajtiješ,svuda isto.Slana kogod salamura."
Jebô je on ivodu, ka'su mogli Amerikanci tol'ku vodurinu zasoliti,što sad on ne bi mogô zasoliti ono malo Jarčine?! Kako mučenik do kog dinara dođe,kupi soli pa posipaj…
Smejô se svet dok je za smejanje bilo, al' malo po malo… Podelilo se selo….
"Jebô ga otac šušljivi, da znaš da je Jarčina slana."
"Jebô te Jordan, pa ti si luđi od njega."
"Ti si lud…Idi lizni,pa onda kaži štogod."
 
 
 
 22.
 
Već na prvoj gimnastiki zapadnem ja za oko mom nared-niku:
"Čuješ ti tamo…Mrdni dupe, nemoj da ja dođem da te probudim. Jesi me razumô?"
"Jesam…"
E, neće to moći tako…Da u vojski ima cile-mile iženske bi je služile.
"Slušaj,stoko seljačka!Ka'ti ja nešto kažem…To jest naredim…Oću da čujem: Jasno,gos'n naredniče."
Dobro,brate,šta me košta…Proderem se kol'ko me grlo nosi:
"Jasno,gos'n naredniče."
"A, nije to dobro…Oću da kažem…Nije,brate,voj-nički."
Priđe jednom drkošu, na pô koraka od meneka.
"Jesil'ga ti,bratac,čuo?"
"Nisam,gos'n naredniče"
"Eto, jel'vidiš. Ko te tako kilavog u vojsku poslô, da mi znati…. 'Aj'probaj ponovo."
Kilava vam mati obojici,a ti 'š me gluvi upamtiti noćaske ka'se se pogase svetla. Proderem se opet,al' sad baš 'nako ljucki…Malko fali da grkljan ne iskoči.
"E, to je već bolje… 'Oću da kažem…Nije ni to baš 'nako vojnički kako bi trebalo,al' ima vremena-nauči-ćeš…Marš u stroj."
Iz dana u dan, od rane zore do mrklog mraka, ko šta radi, mi na egziciru. Davi nas narednik kô zmija žabu, prosto zagula uživa da koga muštra. Meneka se, kobojagi, nešto iokanô,al' očas on nađe novu mušteriju.
"Je'l vidišonu čuku?"
"Vidim,gos'n naredniče."
"Otrči do narednika Petronija.Nek'ti naspe malko struje da imamo za noćas.Kaži mu nek'bude friška, jesi čuo?"
Otrči ovaj, grešan Bogu, landaradu kante za njim kogod medenica na ovnu predvodniku,al'badava….:
"U,bogamu, otkud nisi ranije došô?Nemam ovdi ni zeru, sve mi odnô kaplar Janićije. Ništa,brate…Eno njega na onoj čuki.Ako dobro po'itaš u'vatićeš ga."
Da je Janićije sivi soko,ne bi ovom utekô,al':
"Kažeš,poslali te Cukić iPetronije da ti naspem struje."
"Jeste,gos'n kaplare, poslali me."
"Kaži ti njima da im struje ne mogu dati, al' se mogu obojici popišati u kante."
Posle večere, rastrči se stara vojska po spavaonama da traži zemljake. Radi su ljudi da čuju šta im se kod kuće dešava,a inama milo viditi ikomšijsko kuče,a kamoli nekog svog.
Kod nas dolazijo neki Uča iz Šapca. Zdravo pametno I fino čeljade. Reč po reč, čujem ja od njega puno toga, al' brajko moj,ni on ništa lepo ne divani.Sve crnje od crnjeg,a ni zec na zeca ne sliči kol'ko njegov divan s onim što mi je moj zemljak na stanici iznôDa je s nama za astalom sedijo,ne bi umô tako da ponovi :
"Jeste vi premetili ko je ostô u kasarni?Sitna boranija, narednici ikaplari.Gospoda oficiri se razbežali kô zecovi po šumi."
Nisam ja to, da kažeš, o'ma'premetijo,al' da tu ima istine, ima…Čuo sam ja neki dan Cukića iPetronija kako divane :
"Cukiću, jel'ti poslô Horvat razglednicu iz belog Zagreb grada?"
"Što će meni slati, nek je šilje Pavlu u Beograd."



 23.
 
Jedne noći, tvrd me san uvatijo, al' ne 'š se ti,moj kumrija,puno naspavati…Zaurlale sirene sa svi'strana,a jeboi'onaj koi'je izumô.Nikakvo ti drugo zlo ine treba.
"Uzbuna, uzbuna! Bež'te napolje!"
Jeste nama Cukić onomad divanijo da će nam dati uzbunu,al' kanda da nije ovo neka zajebancija.Ujudurma je ovo neka velika.Bruji o'zgo kogod ono o Svetom Iliji ka'se nebo provali, al' nije to grmljavina…Ovo čudo ne staje.
Navučem ja nekako i čakšire i reklju,al' ne mogu naći cokule…Pipam po onoj pomrčini, al' badava. 'Nako uzrujan mogô bi do sutra pipati.
Nad meneka spavô neki Žarko Sivački iz Bečkereka. Došô čovek do vrata pa se vraća :
"Begaj,Mito,jebale te cokule, jesil'ti poludijo?!Zar ne čuješ aeroplane? Sa'će nas bombardovati!"
Ej, naopako! Kad je kazô "aeroplani",noge mi se o'sekle. Namak mi se u glavi stvorilo:pala granata,pa srušila onu zgradurinu kô kulu od karata. Kak'e sam kurate sreće, ja kobojagi preživijo, al' badava ti iživot ka'sam do grla zatrpan…
"Pomagajte,braćo,ako boga znate…"
Kak'a pomoć…Jebô kumriju, ko će sad na njega misliti. Begadu ljudi svoje glave da spasavadu….
E,kad je tako, ne sigraj se,Mito, jebale te cokule. Kô da si jedared bosonog begô
Napolju još jaka pomrčina.Što'no kažedu,prst pred okom ne premetiš,a da se štogod ividi,badava mi kad ne znam di bi begô
"Beži tamo u šumu…Ako zapucaju,lezi na zemlju dok ne prestanu."
Viče mi neko iz pomrčine.Ne vidim još ko je,al' poznô sam mu glas…Ona nesreća od Cukića.
Kol'ko noćaske da mi kogod kaz'o da ću se njemu tako obradovati,slatko bi me nasmejô, al' eto ti, vidiš…Zagu-ljena situacija,pa ni mom se bábi ne bi tol'ko obradovô.
U šumicu već puno vojske,al' nema tu,moj brajko,ni larme ni galame. Ućutali se kogod zvona na Veliki petak…Malo potom, eto ti iCukića :
"Jesil'se uplašijo?"
"Jesam gos'n' naredniče…Zdravo sam se poplašijo."
Šta drugo da mu kažem? Da serem kako se ne bojim, nije pošteno. Neće on možda u onoj pomrčini ni premetiti kako mi kolena klecaju,al' glas bi me odô zasigurno…Podrktava kô raštimano ćemane.
"Ništa se ne boj…Jel'ono beše Mita?"
"Jeste,gos'n' naredniče…Mita Filipović."
"E,moj Mito, dočekô sam ja nji'idevestočetrnajste. Lepo dočekôijoš lepše ispratijo…Daće Bog,biće tako isada."
"Nisam čuo,gos'n' naredniče,jesu nas bombardovali."
"Nisu…Neće ovde da trošebombe. Idu oni,sinko,na Beograd."
Ka'se malko razdanilo,okrećem se oko sebe…Smanjila se ona gomila ito baš ljucki.E,rekô, moj kumrija, to mu je to…Pametan je svet utekô dok je mogô,a ti sad beri kožu na šiljak…Idi zagulo, nek'te braća Slovenci živog oderedu.
"Gos'n' naredniče, di je sav onaj svet od noćaske?"
"A ko ćei'znati…Vidićemo šta je pametnije. Oni što misle da su pobegli il'mi što smo ostali pa šta nam Bog da."
'Teo je čovek još štogod da kaže, valjda je injemu lakše kad se divani, al' ga prekide neko brujanje. Naćulijo uši…Jeste,bogami, ne pričinjava nam se. Idedu neke mašine.Sve bolje ibolje se čujedu, biće da nisu daleko.
Ne zna narednik dal'su naši il'čiji su,pa za svaki slučaj poterô nas malko dublje u šumu,a on će ostati dai'sačeka. Virimo mi iza drveća kô miševi iz rupe,pa ne može ništa da nam promakne.Stižu neki kamijoni,a na čelu kolone džip. Rekô bi ja o'ma'da nije naš, al' dal'je švapski, materina će ga znati…
Imô je onaj…Pomozi mi kasti…Kukasti krst, kukala im mati dabogda, al' sve je to meneka ondak bilo isto.
Izišô iz džipa neki oficir, al' nije Švaba.Naša uniforma na njemu.Na glavi šljem, na nogama one lepe čizme oficirske.Sve je, da kažeš,po propisu, samo nema opasača.
A,reko', tu smo…Ovog je neko razoružô.
Nešto su se nakratko on inarednik domunđavali ieto ti ovog,zove nas:
"Iziđte deco…Ništa se ne bojte, biće sve u redu."
Dok smo se mi skupljali izišô iz džipa još jedan oficir,al' ovaj,bogami,nije naš…Utegô se Švaba u onu uniformu kogod da je pošô na paradu a ne u rat…Nešto mu ovaj naš divani i pokazuje rukom na nas,a on mrtav ladan. Jebô mater svoju, kogod da je na misi, a ne u tuđoj zemlji i pred tol'ko tuđeg sveta. Samo klima glavom i mrmlja:
"Ja, ja…"
Popô se sad ovaj naš na džip da ga svi vide ičuju…..
"Braćo…Naša zemlja je noćas bez objave rata napadnuta od strane Nemačke iTrojnog pakta. Jaka vojna sila se obrušila na nas.Aeroplani koje ste noćas videli u ranim jutarnjim satima sravnili su našu prestonicu Beograd sa zemljom.Mrtvi iranjeni broje se na hiljade…"
Kad je to kazô,svi zanemili…
"Naša vrhovna komanda nije preuzela ništa da se organizuje kakva-takva odbrana. Rasulo je opšte od vrha na dole. Ne zna se ko pije,a ko plaća…"
Rad je čovek da ga svi čujedu pa se upro iz petini'žila,al' badava kad ga steže u grlu pa neće reč iz usti :
"Oprostite,braćo, nisam vam se prestavijo.Ja sam major Bogoljub Anđelković.Juče sam depešom obavešten od komande četvrte armijske oblasti da sam voljom njegovog kraljevskog visočanstva postavljen za privremenog komadanta kasarne iujedno komadanta cele pogranične oblasti Maribora…"
Vidim ja po glasu i po tomekako je ovo za postavljenje izdeklemovô da je major čestit čovek. Da je njegovo kraljev-sko visočanstvo imalo pameti,pa tak'e postavljalo kad je trebalo idi je trebalo, ne bi se sad ovaj Švaba čerez njega tako šepurijo.
"Deco moja…Odlučijo sam da se predamo…Teško mi je ikô čoveku ikô oficiru,al' sila Boga ne moli…Nemačka '' Sto osma oklopna brigada''je nadomak Maribora iide pravo na nas. Svi do jednog da izginemo,ne možemo se više od par sati braniti,a ja da se s vašim mladim životima junačim,nemam pravo ni pred Bogom ni pred vašim majkamaOnaj ko drži da sam pogrešijo, od Boga mu prosto…Naredniče,pristupite izvršenju."
Naredniku pune oči suza.Nije gedža zaplakô ni kad je oca imater saranjivô,al' eto ti sad…Jače suze od njega. Priđe majoru ipozdravi ga vojnički,al' kogod da su na paradi, naspram kraljeve bine.
"Na službi gos'n' majore"
Sve je on timekazô, moj bato…I njemu inama iŠva-bama. Da je mislijo da je major izdajnik zgrabijo bi sablju iisecko ga na komade.Ne bi ovog ni cela ''Sto osma oklopna''spas'la.
Da je mislijo da je kukavica, pljunô bi ga u lice,a nema,čedo moje,ni te sablje ni tog metka da ti tak'u ranu mogu načiniti kô što može to malo pljuvačke
"Bacajte na gomilu puške, bajonete, opasače…"
U prvi mah nasta komešanje…Zbunili se kraljevi sokolovi…Ej, bog te jebô, pa nismo mi tako štogod očeki-vali. Mi smo držali doće Švaba da se kô ljudi naogodimo:
"Dragi naši Jugosloveni…Zdravo mi poštivamo sve vaše narode inarodnosti, al' znate kako je…Pošli smo na Moskvu,pa nismo radi čekati vas da se dogovorite ko će s kim iko će koga… 'Aj'te vi nama lepo potpište kapi-tulaciju,pa dal'ćete ćirilicom il'latinicom, baš nas zabole…"
Dok je major nama divanijo,nismo mi ni premetili kako su nas Švabe vešto opkolile. Di god se okreneš,mitraljez na gotovs. Čekadu samo 'oćel'kogod šta pokušati pa da nas pobiju kô zečeve…
Šta se komepo glavilo motalo,to samo on zna,al' brajko moj-jače selo od svatova…
 
 
 
  24.
 
Dovezle nas Švabe na stanicu pa tek ondak ja vidim kol'ko nji'zapravo ima…Sa svi'strana opkolili grad, 'tica u njega ne može da sleti.Ima inas, čudo jedno…Nabili nas u gomile pa stojimo tako satima kô popišani. Da se Švabe na momente ne proderedu kad novu grupu dovededu, kazô bi kogod:
"Nisu ovo,svete,žive duše…Ovo su utvare…"
Dal'utvare mare za ranu, to ne znam, al' da sam ogladnijo kô ker,to stoji.
"E,moj Mito,da ti je sad štogod od one ráne što ti mati onomad spakovala il'bar parče somuna sa cigurom što su ti u kasarni za fruštuk davali…"
Kad ti creva krčidu,nisi kadar pametno ni rasuđivati,a ida jesi, isto ti se 'vata…Nit'znaš ku'te vode, nit'čerez čega te vode,a tom šta smeradu,da ine divanim.
U neko doba idedu neki naši raspojasani inosidu kante s vodom. Ožednijo svet, ne mo'š ga napojiti, al' nije nikom tol'ko ni do vode kol'ko su radi da čujedu šta ovi šapućedu :
"Ljudi, teraju nas u Grac. Tamo im je neki logor"
Pitam ja jednog do meneka :
"Di mu,brate,dođe taj Grac?"
"U Austriji."
Mito,bog te jebôitebeka iAustriju…Da si se na Boga kamenjem bacô, bolje bi prošô….Kako koji dan osvane,ti sve dalje od kuće. Ako kojim slučajom ipreživiš ovaj rat,znaš di ćeš završiti…U Ameriki.
I,jebeš mu mater…Kako nam onaj nesretnik prenô, tako ibilo…U neko doba,postavljadu željezničari vagone, sve oni marveni. Natrpali nas, mater im jebem, iglu da baciš nema di da padne….
Pazi ti sad…Nisam se ja,čedo,u svom veku puno prvim razredom navozô,al' smrdi unutri kogod one prokole s proleća kad ne znaš više šta bi s njima…Nemaš mesa za sarmu ipodvarak,a dai''nako presne jedeš, nisi lud. Sa'će još malo i zelena salata.
Bilo kako bilo, moj Mito, ovo ti baš nije trebalo. Volijem,brate,da si kô čeljade od metka poginô,pa nek ima selo o čemu divaniti. 'Vako štogod ne smem sebi ni stvoriti.Stigla depeša u selo,a Joška dobošar je otvo-rijo ičita:
"Poštovanafamilijo Filipović…U velikim bolu itugi zatekla nas je strašna vest da je vaš sin Mita, dični vojnik njegovog kraljevskog visočanstva, tragično izgubijo svoj mladi život dana tog itog u tol'ko i tol'ko sati…Našeg ivašeg dragog pokojnika nisu ubile Švabe nego smrad srpski'čarapa icokula…"
Ima Joška da se narolja kô majka…Nema onog u bircuzu ko mu neće čokanjče zvati samo da im još jedared pročita.
Logor kô svaki logor…Onog ko je u njemu bijo ne volem puno na stra'ote ni da po'sećam, a onaj ko nije, bolje ida ne zna kako je….
Volô sam ja kadgoda da spavam na slami, al'jebem im mater švapsku, više mi o Božiću na patos bacimo neg'što su oni pod čeljade podmet'li.O'ma'mi nešto došlo na pamet:kad ja tako s jeseni očistim štalu, dođe bába pa kaže:
"Što im,sine,nisi više slame bacijo?Vi'š kako su sad 'ladne noći, gre'ota je da ležidu na zemlji."
Ja sve držô:izvoljeva bába. Omatorijo pa računa:ako je njemu 'ladno da je 'ladno svima, kad eto ti,vidiš sad…Došla maca na vratanca.
Kaže svet da neće san na umorno čeljade. Il'ništa ne sneva il'ako štogod isneva,nije kadar upamtiti…Jes', vraga!Samo što sam sklopijo oči,eto ti meneka u Putin-ci…Pošo bába da nabere ivandanskog cveća,pa zove imeneka.
"'Oću,bábo,al' da ponesem ipecaljke."
"Marim ja,sine, ako ti volja,ponesi."
Mater mu jebem, umô sam kadgoda za par čikova po celi dan na Jarčini džedžiti,a da vi'š sad čuda…Kako pecaljku zabacim tako,iribu izvadim.Ne znaš lepo koja je od koje veća…
Eto ti u tom ičika Mitra kanaldžije :
"Mito,čedo,jel'ide posô?"
"Sa' 'š viditi,čika Mitre."
Kad sam mu pokazô šta sam upecô krsti se čovek, ne veruje rođenim očima :
"'Vako štogod u svom veku nisam vidijo."
Ko zna dokle bi to tako išlo, ikol'ko bi još ribe napecô, da se nisam fest i naladijo i nažuljô na onoj zemljurini. Probudim se, neće kanda skoro svanuti, pa očem'ću sad drugo neg'o onom što sam snevô.
"Crni kumrija, jebô te tvoj san…Velike ribe, velika sekiracija,a ka'su čika Mitra na put ispratili,ni najbli-ža familija ne pamti…"
Nisam posle oka sklopijo do zore. Onaj bunca, onaj skiči kô gladna kera, a treći opet tol'ko 'rče da je ionaj svet u komšijskoj baraki probudijo. Kad je počelo da svanjiva gledim oko sebe,pa samo što ne zakukam od muke. Složile Švabe kraljeve sokolove kô kutiju šibica.
U neko doba deredu se Švabe. Švapski divane pa ne znam šta kažedu,al' rekô bi po škripanju vrata da otvaradu barake. Ka'su i do naske došli,upô neki glavonja, viče nešto imlatara rukama,al' niko u njega ine gledi. Svi glede u ono malo sunca što je u baraku ušlo.
Malo potom evo ti inekog oficira. Ne bi kazô da je neki velik čin, nešto mi sav smušen, al' ide s njim i tolmač. U civilnom je odelu, fino neko čeljade, baš 'nako pravi gospodin…Kad je ugledô našeg narednika,objašnja-va mu di će da nas vodi na fruštuk.
Jebôi'fruštuk! Čorba iparče 'leba. Od čegaje čorba, ne umem ti kasti, al'naše su pominje lepše.Biće da su samo splaknuli kazane pa da ne prosipadu splačine:
"Izvol'te braćo Srbi, vi nam nećete mlogo zameriti."
'Lebac tvrd i buđav, da su ga pre rata zamesili,bijo bi friškiji.Znaš kako mi pravoslavci volemo da se pro-seravamo:
"Ko tebe kamenom, ti njega 'lebom…."
E,brajko moj…Kad bi ovim 'lebom koga po glavi mlatnô, jebô bi mater itebi ipravoslavlju…
Malo potom,postrojili nas ispred barake. Zašô onaj tolmač,pa redom popisuje.Kako se zoveš, ka'si se rodijo i šta si po zanimanju…
Levo od meneka visok izgodan momak, po rukama bi kazô da nije od seljačke fele,a izdravo pametno čeljade. Ne čeka on da ga tolmač ništa priupita, o'ma'počô
"Milutin Stajić…Godina rođenja: devesto dvanaj-sta…."
Neće još da kaže šta je po zanimanju.Ušeprtljô se onaj čuvar što popisuje.Zbunilo ga valjda ovo "Stajić",pa ne ume čovek da upiše. Nešto pita tolmača na švapskom,a Milutin to razumô pa ine čeka tolmača -počô on da mu na švapskom objašnjava.Ove to zdravo iznenadilo.
"Vi dobro govorite Nemački. Gde ste ga učili?"
"U Beču,gospodine. Studirao sam tamo punihpet godina."
"Fino,bogami, fino…A šta ste studirali?"
"Veterinu,gospodine."
Utom se ičuvar umeša. Pita ga štogod a ovaj mu iz cuga odgovara…Bog te molovôKako divani srpski,tako išvapski -nema razlike.
Ka'su prešli na meneka, neću sad ni japuno da se ske-njiram…
"Gospodine,ja sam Mita Filipović zvani kumrija, rođen devesto dva'es'itreće."
Nasmejô se tolmač slatko.
"Dobro,Mito…Znam da je ''kumrija", kako vi to kažete nadimak, samone znam šta znači. 'Oćeš ti to meni da objasniš?"
"'Oću,gospodine, što da neću…Kumrija vam je isto što igugutka."
Zbunijo se čovek u momentu…
"Ej,bogati…Šta ti je sad pa gugutka?"
E,sad se umešôitaj Milutin,da spasi šta se spas'ti može. Objašnjava mu, malko na srpskom malko na švapskom, al'biće da švabe inemadu kumrije kad se tol'ko pati…Kad je ovaj naposletku ufrštuljijo o čemuse radi tol'ko se smejô da je zaboravijo na zanimanje. Vraća se još jedared do meneka ijoš se ceri.
"Boga ti,gugutka,šta si po zanimanju?"
"Kovač ipotkivač,gospodine"
"A, odlično…To nam uvek treba."
Opet će sad Milutinu…Vidi se da mu se ovaj baš dopô.
"Nisam vas pitao jeste svršili studije."
"Jesam,gospodine. Diplomiraosam u maju tri'es'osme,samo nemam neko veliko iskustvo. Ove dve godine što sam nešto malo u vojski radijo."
"Ništa se vi, doktore,ne brinite za iskustvo. Imaće-te prilike da se pokažete. Ovde u Austriji više mare za stoku nego za ljude."
Desno od meneka šalabajzer kôija. Kanda da je ion terô kosu nagore,al' se nije baš puno primila. Ima čovek inešto dlaka podnosom.Dal'su brkovi il'mustaći nije ni važno, važno je dai'je ljucki nagaravijo…
"Ja sam,gospodine,Sava Anđelković, seljak iz Bumba-revog Brda, opština Mrčajevci, okrug Šumadijski…"
"U, polako,Savo…Znaš li ti kako su ova vaša srpska prezimena teška za pisanje. Nego kaži ti meni,Savo… Kažeš,seljak si…? "
"Jesam,gospodine.Svi su moji bili seljaci. Iotac ideda istric. Svi do jednog."
"Tradicija... Lepo,bogami…Kaži mi,jeste li imali konje?"
"Jesmo, jesmo,gospodine. Kako da nismo."
Da ga je čovek štogod za oca il'mater priupito, ne bi ga tol'ko obradovô.
"Imali smo kobilu Cvetu, pa vranjca Putka, pa ondak opet kobilu Raviojlu, pa…"
Ko zna kol'ko su ovi njegovi još konja imali idokle bi ovaj tako nabrajô da ga tolmač ne prekide. Vidi čovek da se zajebô pa ko veli:idi,zagulo,u materinu, samo mi još imena srpski'konja falidu.
"Dobro,Savo, dobro. Dovoljno je…"
Okrenô se čuvaru inešto mu potanko na švapskom raspreda. U jedan parpokazuje prstom na nas trojicu. Ovaj samo klima glavom, kogod ono…..
"Ništa ne brigaj,braćala…Biće tako kako si kazô…."
Kako će biti išta će biti, materina će ga znati, al' za svaki slučaj opet će ti tolmač Milutinu:
"Jeste li razumeli šta sam rekao?"
"Jesam,gospodine."
Svrbi Savu i meneka šta je on to razumô,al' di smemo da ga pitamo dok ovi ne iziđu.Kako oni na vrata,a mi na njega:
"Šta je kazô?"
"Ma ništa… Mislim,nije ništa važno."
Kako nije važno,bog te jebôPokazivô čovek prstom na nas,a on se sad pravi blesav.
"Govori,Milutine,sunce ti jebem!Nemoj se s tak'im stvarima sigrati ."
Smeje se Milutin…
"Znaš šta,gugutka…" Tako me posle stalno zajebavô. Čas me zvao kumrija, čas gugutka…
"Tolmač je rekao čuvaru da je nas trojicu bezecovao za nekog svog rođaka. Ima čovek ergelu,pa računa da ćemo mu mi dobro doći."
Falim te,Bože,da imeneka štogod lepo strefi. Mlogo mi se Milutin dopô.Baš mi 'nako i neku kuraž uliva, a rekô bi da iovaj Sava nije lošo čeljade…Čista seljačka duša.
 
 


Nastaviće se ...






PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"