O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


KOBNA BLISKOST

Milica Jeftimijević Lilić
detalj slike: KRK Art dizajn


KOBNA BLISKOST


 

Porodica Perovića je imala dosta dece. Najstariji sin bio je već oženjen. Pripremali su svadbu za srednjeg sina Pera, mada su im  dve mlađe sestre već bile udate. Sva rodbina je pomagala i radovala se. Posebno brat od strica Vojkan koji je bio sličnih godina kao i Pero i još nije bio oženjen.
Kad su doveli mladu on se naročito veselio. Igrao je i stvarao lepu atmosferu. U jednom trenutku uhvatio je mladu za ruku i poveo kolo.  Njena ruka ga je nekako toplo  prihvatila i u tom času poželeo je da je to njegova svadba, njegova mlada i da je može uzeti u naručje  i pobeći s njom negde gde nema nikog drugog. Stresao se od tih pomisli, brzo završio igru  i  pobegao na izvor da se umije i ohladi. Svadba je protekla lepo  i život se nastavio normalnim tokom.
Ali, varnica je planula i čežnja se rasplamsavala. Vojkan je to krio i od sebe.
Mlada je bila neobična. Imala je vrlo bujnu dugu crnu kosu, tanak struk i nekako čudno debele noge. Nosila je uzane  kratke haljine i baš ta kosa i te pune noge činile su je nekako posebnom.  Nosila je i nešto u sebi što je izmicalo poimanju, kao da je sva bila potonula u neku mističnost, u nešto što traži da bude odgonetnuto.
Čoveku željnom pravih doživljaja kakav je bio Vojkan,  to je zadavalo velike muke. Snažno ga je privlačila i on je neprestano zurio u njihove prozore ne bi li je uvrebao obnaženu, samu...
Vreme je odmicalo, Suzana je rodila dvoje dece, ali se na njenom licu nije ogledala radost, kao ni na licu njenog muža.  Vojkanu to nije promaklo, verovao je da bi je baš on usrećio. Ali, kako, bili su bliski rođaci. Bežao je od sebe, od nje.
Oženio se lepom i mladom devojkom i dobio sina. No, sreća nije bila potpuna, nešto je nedostajalo. Sanjao je nemoguć san o sreći sa Suzanom. I jako se opirao toj žudnji. No, kako obuzdati snažnu želju, naročito kad je obostrana.
U jednom od onih dana kad je potreba za njom od njega pravila ranjenu zver koja krvari, lutao je poljima svestan ludosti svojih želja.
Ležao bi potom dugo u travi dok se ne smiri da  se može vratiti  kući. I kad je već bio spreman na povratak, ona se odnekud pojavi pred njim grandiozna kao i žudnja koja ih je proždirala. Bacila mu se u zagrljaj bez reči i oboje su se izgubili u doživljaju potpunog predavanja nakon duge i nepodnošljive čežnje.
Ostala je polegnuta trava za njima kao nemi svedok jednog moranja da se udovolji prirodi. Ali su ubrzo to viđali i susedi, rođaci, njihove porodice.
I više nije bilo povratka nazad. Oboje su bili  zaslepljeni tom ljubavlju  koja ih je  sagorevala iznutra. U rasponu od najvišeg stupnja sreće i radosti do najdubljeg bola i odricanja jednog od drugog, kretala su se osećanja, bežali su od sebe a potom bi ponovo trčali u susret jedno drugom i tako dugi niz godina. Smiraja toj strasti i potrebi za bliskošću nije  bilo.
Vojkan je počeo da se pribojava greha, duboko je patio što povređuje rođaka i  svoju suprugu, ali nije imao snage da prekine taj odnos. Niti da zatraži oproštaj od njih. Suzana bi samo kratko rekla:
Ti si jedina  radost koja mi se desila u životu, previše sam patila, a on mi nije mogao pomoći. Bog nam je svedok da smo se ovome dugo opirali.
Vreme je odmicalo noseći sopstveni teret. Došao je rat i svi su bili zaokupljeni tekućim nevoljama. Vojkanov sin je morao otići na front i on  je bio vrlo uznemiren te je  nastojao da se što ređe viđaju.Činilo mu se da je ta strast kob koja će doneti nešto neočekivano i bolno.
Majka ga je upozoravala da je se kloni, da bude uz suprugu Slavu koja je bila vrlo zabrinuta zbog sinovljevog odlaska u rat.
Suzana se, takođe, potrudila da ga što ređe susreće znajući da ga muče roditeljske brige, i ona je takođe brinula, jer bili su rođaci i njegova deca su joj bila draga  kao i cela njegova porodica. Niko  nije imao  ništa sa onim što su njih dvoje proživljavali bez namere da bilo koga povrede.
Nakon nekog vremena  stigla je strašna vest, da mu je sin stradao.Svi su bili slomljeni.
Tek,  on je tad rešio, gotovo je s grehom. Mora sve učiniti da se vrati porodici u svakom smislu te reči. Bio je siguran da ga život kažnjava što je prisvojio tuđe. Nije uopšte razmišljao i o tome, da je to rat u kojem se neminovno gine.
Suzana je mislila na sličan način bojeći se  i za svog sina koji je takođe bio  na frontu.
Na njenom licu se još jače očitovala neka izgubljenost koja je uvek bila vidna dobrom posmatraču. Jedino bi se u  ljubavnom činu njeno lice oslobađalo te senke koja kao da je izbijala iz njene unutrašnjosti i ukazivala na neku duboko proživljenu dramu.  Samo ju je Vojkan oslobađao tih unutrašnjih ponora. Zato je bio toliko važan jer ju je dovodio u vezu sa unutrašnjim mirom, i zato je telesna strast sa njim bila tako potpuna jer bi jedino tada bivala cela,  u nemoj harmoniji  pre svega sa sobom pa tek i sa njim kao drugom polovinom njenog bića koje se pre toga nikad nije do kraja slilo ni sa kim. S njim je, takođe, bivalo slično. Bez obzira na  vrlo skladan odnos  sa suprugom, samo je u ovom spoju bivao oslobađan svega, jedino se tada uspinjao do nebesa i otuda se vraćao pun ushićenja i okrepljujuće obnove. I nije je se mogao odreći. Bilo je to isto kao da se morao odreći sopstvene kože.


 *****

Nakon perioda najdublje žalosti, morali su se ponovo sresti. Sada mu je bila potrebna da bi sa njom patio, na isti način kao  ranije da bi bio srećan. Bilo mu je potrebno njeno saučestvovanje u bolu. A, ona je očigledno o bolu znala više nego svi drugi oko njega. I kad su bili najsrećniji na njenom licu se kao na zatamnjenom ogledalu nije jasno mogla videti sreća. Kao da je neka iskonska i duboka tuga činila njenu suštinu koja  kao da je preostala iz prethodnih egzistencija njene duše, ili kao da je neki veliki strah od bola sve to zaustavljao.
Vojkan je sve češće  bio opterećen grižom savesti zbog rođaka, zbog sina što s njim nije provodio više vremena, zbog supruge koja je neutešno venula, ali shvatao je da to sa Suzanom nije bio hir već neko duboko moranje, kao neka zadatost višeg reda da sve to tako bude po cenu najvećeg bola. I da to moraju da nose kako znaju i umeju kao dug iz prošlog života  koji se morao realizovati u ovom, uprkos svemu.
Ona  bi i ranije povremeno govorila o svojim čudnim snovima koje je doživljavala kao regresiju iz koje je sastavljala mozaik njihovog nekadašnjeg zajedničkog života. I uvek bi završavala rečima:
A, onda su te ubili, i ja te nikad nisam prežalila.
Kad se to desilo sa njegovim sinom ona  je na prvom susretu, s velikim bolom u glasu, kratko rekla:
Eto, uzeli su njega umesto tebe, to je velika nepravda, toliko je bio mlad! Ali, Bog je znao da ja to ne bih mogla još jednom preživeti.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"