 | Marija Šuković Vučković | |
| |
detalj slike: Marija Š. Vučković art
Hlad za nikuda
proljeće se iscrpilo beharom
stabla su u postporođajnoj tuzi
ove godine lišće opada u junu
a cvjetovi su česti na putu do vrtića
moje knjige, moje ruke
pune su sasušenih belih rada
stanem uz Rajnu i čekam:
voda nikako da odnese sve
vruće je
tako da putevi trepere
ovdje ću prileći
u hlad za nikuda
Žabokrečina
mi koji dizasmo glas
sad očijukamo na lokvanjima
mi blagoslovena manjina
sad smo saučesnici močvare
u gužvi nabreklih krastača
naše su pjesme stale
a novi strah hoda preko bare
da kljunom meso probije
valja preživjeti ovo ćutanje
prije no sunce ogrije
hor je usukao grla
i modri proljeće po vodi
i ne kazujem nikom
ali se nadam slobodi
Budućoj
svlačim se u dolinu
među nedirnutu travu
ko među noževe
sjenka si što se neopsovana
uzdiže od mene
i posve nevina penje do daljina
da tamo namjesti osmijeh
branim te ko trbuh zaobljeni
ne znajući šta postaješ
ni kojim jezikom ćeš me
odagnati sutra
kad sunce izbistri godove
kad legnem u plavu haljinu
kao u postelju
Pepeo
Isprobavam večernju usamljenost
u uši svečano sjećanje ubadam
i hladna stopala toplim
u koracima unazad.
Tamo su vrijeme i glava
u utrci za gubljenje
tamo je posljednja mladost posrnula;
kupim je s poda i ljubim je.
Vrata zaškripe jače
što ih sporije otvaram
i tu sam iznova, u borbi zidova
sa mrtvima se sudaram.
I noge mi se sapliću
o inserte iz grijehova
a usta puna smijeha
i zujanja i bjesova.
Treba mi malo vina
da otvorim tu košnicu
pa da prijateljima nazovem
neke ljude što prošli su.
Svjetlost se za mnom zaklapa
bježim da me ne zakolje
al’ male prolaze ostavljam
kad opet poželim napolje
da se slobode naotimam
nevidljivu je stisnem u ruci;
zamišljam tačno taj trenutak
jer znam da život čine trenuci!
Probijam zubima salo stvarnosti
ušunjam se u zbilju debelu:
vraćam se, nisam nikud ni otišla
ja sebi, pepeo pepelu.
*sve ilustracije su umetnički radovi autorke
