detalj slike: KRK Art dizajn

STRAHOTE  RATA

Kad zemljom zagrmi zli ratni huk,

tad čovjek čovjeku postane vuk,

i dođe doba jada i tuge,

dok jedni ljudi kasape druge.

Da l` išta crnje ima od rata,

kad meci zvižde i zvuk granata,

kida se meso i kosti lome,

a đeca ginu u paklu tome.

Topovi grme, bombe i zolje,

dok jedan narod drugoga kolje,

pale se kuće, mostovi ruše,

a život gube nevine duše.

E, nema gore od rata ništa,

kad djeca bježe sa svog` ognjišta,

majke im plaču, noseć` crninu,

dok im očevi na frontu ginu.

Onaj, ko prođe strahote rata,

i toga pakla otvori vrata,

nikad ga više neće željeti,

od tada samo, on mir će htjeti.

Zato, sad molim sve svjetske vođe,

i sve vladare i vojskovođe,

da nikad više do rata ne dođe,

dok vapim za mir, molim sve ljude,

da mržnju i zlo vazda osude,

uvijek srdžbu i bijes kude,

da milost šire i da se trude,

ljubavi puno, da svuda bude.

Novi Sad, na Nikoljdan 2022 ljeta Gospodnjeg

SRPSKA GOLGOTA

Dvadeseti vijek strašni, sav rod srpski opominje,

na sve jade i zločine, što nam „zapad“ sve učinje.

I sad, opet urnišu nas i kidišu sa svih strana,

a na čelu od tih hordi, sam je đavo i satana.

Sve vladare srpske molim, da se hitno ujedine,

i sve snage da upregnu, da se ovo zlo prekine.

Satiru nas i progone, ubijaju i rastaču,

dok Srpkinje u crnini, za dječicom svojom plaču.

Dara, Milan i Milica, Đuro, Stefan i Jelica,

Dana, Miloš i Dragica, Božo, Dušan i Danica...

Još krv lije iz mračnih bezdana,

srpske đece koja su poklana,

što stradaše u teškim mukama,

od ustaških maljeva i kama.

Ti vapaji iz jama se čuju,

do nebesa i sad odjekuju,

pod zemljom su mnoge Ćele kule,

đe još kosti nijesu satrule.

Te zle horde, zla nam mnoga čine,

a najviše zapadno od Drine,

od Zahumlja, Bosne pa do Gline,

Jasenovca, Jadovna, Gradine,

đe naš narod neprestano gine,

to upamti, mili srpski sine.

Novi Sad, na Spasovdan 2021 ljeta Gospodnjeg

DA SE NIKAD  NE PONOVI VIŠE

Istorijske spise, dok prebiram,

i posmatram vijek dvadeseti,

vidim  samo grdnu pogibiju,

srpsku patnju i tugu golemu,

jad i čemer i strašnu golgotu,

crne slike pred očima teku,

i dušu mi silno razaraju.

U krvava dva Balkanska rata,

sva Srbija spaljena je bila,

i jedva se na „noge“ držaše,

sinovi joj mnogi poginuše,

ali oni koji preteknuše,

svemogućem Bogu se moliše:

„Da se nikad` ne ponovi više.“

Samo što smo Turke oćerali,

još vidasmo ne zarasle rane,

nevolje nam nove pristigoše,

kad strahota, grunu nam na vrata,

od Prvoga velikoga rata.

Austrija, tad krvnički jurnu,

uz nju Ugri, Njemci i Bugari,

i sva naša komšijska „bratija“,

svi s namjerom, da nas više nema,

da nas satru i sjeme nam zatru,

i zadave sve što srpsko bješe,

te u malo u tome uspješe.

Milioni Srba izginuše,

kosti svoje svuda ostaviše,

ono malo što živo preteče,

svemogućem Bogu se moliše:

„Da se nikad` ne ponovi više.“

Na zgarištu spržene nam zemlje,

rod se srpski malo oporavi,

nova mladost, tek što nam procvjeta,

eto opet staroga đavola,

i svih jada Drugog svjetskog rata,

kad nam Njemci provališe vrata,

i krvnički na nas udariše,

„braća“ opet s njima navališe,

da sve srpsko sa zemlje se zbriše,

opet Srbi, grdno izginuše.

Nekako se i to zlo završi,

al` broj Srba, značajno se smanji,

a svi oni koji preživješe,

ponovo se Bogu pomoliše:

„Da se nikad` ne ponovi više.“

No, iz legla đavoljega kota,

opet isto zlo se povampiri,

te ponovo Njemci se digoše,

pošto svoju zemlju sjediniše,

oni našu zemlju zapališe.

Opet krajem dvade`stog vijeka,

Balkan tutnji od ratnog leleka,

ponovo se Švabe usudiše,

i na srpski narod udariše,

te nam  zemlju tada razvališe,

a „bratiju“ opet nahuškaše,

te, na Srbe skupa kidisaše.

Goleme nam jade zadadoše,

mnogi Srbi grdno izgiboše,

il` s ognjišta svojih odseliše,

đe trag svaki od Srba se briše.

Zapadno će, od rijeke Drine,

mnogo Srba opet da izgine,

u krvavom ratu da postrada,

ono malo što preteče tada,

ponovo se Bogu pomoliše:

„Da se nikad` ne ponovi  više.“

Džaba braćo, molbe i molitve,

od njih nema baš nikakve vajde,

niti ima pravde i istine,

od prijetnji i stalnih ucjena,

koje k nama nikad ne prestaju,

do sankcija i vojnih udara,

kot đavolji nikad ne miruje,

te zavjere protiv Srba kuje.

Njemci na nas vazda pik imaju,

i zato nas stalno napadaju,

čeljustima meso nam kidaju,

i nikada mira nam ne daju.

Zadnjeg ljeta dvades`tog vijeka,

zatrese se i nebo i zemlja,

vojni savez zapadnih dželata,

na Srbiju krvnički udari,

sa najvećom silom na svijetu!

Otadžbinu svu nam zatrovaše,

i bombama svu je preoraše,

opet mnogi Srbi izginuše,

djeca, žene i starci nemoćni,

kad nas NATO napade svemoćni.

Oteše nam dio otadžbine,

nacistička vojska i armada,

opet našu zemlju raskomada,

                        i sveti nam Kosmet okupira,

devetnajest zapadnih zemalja,

ruke svoje sa krvlju ukalja,

a međ` njima opet je Njemačka,

tad nastade ne viđena pljačka,

našeg blaga i naših dobara,

ko hijene plijen dijeliše,

a sve srpsko s Kosmeta se briše.

Ta nas muka mori i pritiska,

i Srbima i duši stoluje,

laž i sila njihova golema,

svu istinu i pravdu sakriva,

al` ničija do zore ne biva!

Tako stoje stvari u svijetu,

i u ovom tamnom vilajetu,

a Srbi se ponovo moliše:

„Da se nikad` ne ponovi više.“

Pravoslavni narod je na meti,

od zapadnih ala i aveti,

naša vjera stalno se napada,

a rod srpski ponajviše strada.

Te podmukle vatikanske ruke,

vazda su nam zadavale muke,

još od Rima i prokletog Beča,

srpskih glava ne prestaje sječa,

pa od Švaba i engleske krune,

što ih srpska crkva ne prokune,

što ne baci na njih anatemu,

pa nek oprost` traži Svevišnjemu.

Ovo mora svaki Srbin znati,

i u pamet sebi urezati,

da braniti mora se i smije,

od zapadne otrovnice zmije,

i katila što su sa te strane,

koji hoće, da nas potamane,

i što žele vazda Srbe klati,

te se zato mora pripremati,

i oružjem dobro obskrbiti,

a s junačkim srcem opremiti.

Sad nek sablje, vojska srpska paše,

da branimo ono što je naše,

braćo moja, e druge nam` nema,

jer rat novi opet se priprema!

O koncu nam stalno život visi,

to nam zbore istorijski spisi,

i sadašnje kad pogledam stanje,

trenutka je to samo pitanje,

kad će opet započeti klanje,

našeg roda i srpske nejači,

od sotone što nas vazda tlači.

Braćo moja, sve vas pitam sada,

čemu Srbin može da se nada,

i budućnost, kakva li nas čeka,

osim muka i ratnog leleka,

od Latina i germanskog soja,

nakon svega, mišljenja su moja,

da se Srbi badava moliše,

i zaludu riječi trošiše:

„Da se nikad` ne ponovi više!“

Obraza mi, tu nešto ne valja,

dok zlo opet ka nama se valja,

te, Boga mi i božjega stvora,

nešto kod nas mijenjat`se mora,

nek živ Srbin drugi slogan piše,

i nek stari promijeni kliše,

jer ovako neće valjat` više,

ako misli da malo prodiše,

neka novo uvodi mjerilo,

što na snazi nekada je bilo,

„zub je za zub“ najbolje pravilo,

jer kad vide da s` i oni mete,

plašiće se od srpske osvete,

e tad manje, na nas će da lete!

Novi Sad, na Veliki petak, 2021 ljeta Gospodnjeg

PODELITE OVAJ TEKST NA: