detalj slike: KRK Art dizajn

BOG NA NEBU, NA ZEMLjI KUM

„Dođe mi da to uradim, da ti u lice pljunem istinu, da ti se sjena stidi same sebe, da ti uključim dugme za sramotu i pojačam je na najveći stepen, ali neću to da uradim jer ničiju zlobnu misao niko nije prekinuo, a ponajmanje onog ko se drugome ruga, a ne vidi sebe, čak ni u ogledalu. I kuda bih ja stigla kada bih to radila? Onda ne bi bilo ni ovih redova koji će objelodaniti učinjeni grijeh.

Danas započinjem novu etapu života. Kažu da je krštenje poseban sveti čin. Ja imam sreću ili nesreću, da se sjećam tog dana kada je moje ime zavedeno u krštenicu. Pet godina je dovoljno za ugraviranu uspomenu i onaj nevini dječiji zagrljaj dok me držiš u naručju.“

Viktorijine misli putuju na glas od prošlosti do sadašnjosti, otimajući se za želju da zaboravi, jer oprostiti zna da ne može.

Ljeto je, sunce na istoku podiže kapke. Miris smilja se miješa sa cvrkutom ptica dok traže vodu na lokvi pokraj kuće. U avliji životinje sedirane od vrućine odmaraju u hladovini. Razgranate murve oduvijek su bile najveći skrivatelji svih onih što bježe od sunčevih zraka. Ovo je jedan od onih trenutaka kada srce dobuje u ritmu sloge i ljubavi.

Viktorija nije birala ko će joj biti kum, jer još prije njenog rođenja kumstvo je bilo ispleteno tankim nitima i dugim godinama. Decenije su se naslagale jedna na drugu očima povjerenja. Žuta haljina, kosa zavezana u rep i žute špagarice na nogama. Crkva Svetog Ilije udaljena nekoliko kilometara bila je spremna za još jednu nit u nizu. Viktorija tada nije ni slutila da će biti zadnja.

Gosti su se okupili, rodbina, prijatelji… Svi su bili spremni da svjedoče zapisu jednog datuma ugraviranog u vremenu.

Viktorija je čvrsto držala majčinu ruku čija toplina joj je darovala svu neophodnu sigurnost.

 “Hajde idemo ti po kuma“, rekla joj je i poljubila u obraz.

On mlad, dvadeset godina i prestižna uloga i titula koja se dodjeljuje samo odabranima. Odmah sa vrata smo povikali “kume, jesi spreman?” Mladost je oduvijek bila lijepa i luda, tako je i on taman ustao iz kreveta i na avliji obukao majicu kratkih rukava. Plave farmerke, plava majica, plavo nebo i beskraj pred nama.  Bez prevelikog uređivanja, jer Bog ne gleda kako si obučen već kakav si čovjek, sjeli smo u auto i krenuli ka crkvi. Kamen zagrijan, orkestar cvrčaka raspijevan i graja mladih i starijih kumova u zanosu radosti.

Sveti Ilija je bio seoska slava. Ispred crkve okupljeni mnogobrojni ljudi kao najveći vjernici i poštivatelji crvenog slova u kalendaru.

“Milice je li to krstiš najmlađu”, govorili su majci.

“Došla i ona na red, samo neka je živa i zdrava”, odgovorila bi im.

Viktorija je imala tri starije sestre. Sve sređene i dotjerane stajale su pokraj oca. Na njemu odijelo, cipele uglancane, i sat na ruci pokazao je broj deset i označio početak.  Gavrilo je uzeo Viktoriju u naručje i čvrsto je držao, grlio, ljubio u obraz dok je pop čitao molitvu za svetu vezu od Boga datu. Ne postoji to mjesto na svijetu na koje Božja milost neće ruku spustiti.

Crkva malena, na oltaru ikona Svetog Ilije proroka ukrašena cvijećem. Zvona su zazvonila, dok je Viktorija pogledom tražila majčin lik. Svi kumovi na okupu, a ima ih dosta, prijatelji, rodbina, draga lica zapisuju u svoja sjećanja još jedno zajedničko okupljanje i predati blagoslov u ruke te male djevojčice sa očima boje meda.

Pop Mitar u bijeloj odeždi crta krst na njeno čelo, ruke i noge izgovarajući: “Krštava se sluškinja Božija Viktorija” i prska ih svetom vodom. Gavrilo, rođeni šaljivdžija po prvi put je uspio biti ozbiljan bar na nekoliko minuta. Crkva je mjesto gdje svi odjednom promjene crte lica. Postanu ravne, ispeglane bez nabora. Ozbiljan stav je valjda odlika poštovanja prema toj svetoj tvorevini nastaloj ljudskom rukom i Božjim blagoslovom. Kako je lijepo imati ovaj trenutak u sjećanju. 

Gavrilo je taman odslužio vojni rok. Bio je još uvijek kao mladi gušter spreman za akciju sa nedovoljnim iskustvom, ali velikom voljom. I što je najbitnije od svega, bio je spreman da se upusti u sve. Rođen kao drugo dijete, a prvo muško, imao je obavezu, rođenjem datu, da bude glava porodice. Kad u oči staviš srce i voliš za sve, pogled ti nikad ne bude dovoljno bistar.

„Za koje kršteno ime ste se odlučili“, upita pop.

Znajući Gavrila očekivali smo u najmanju ruku neko smiješno, spremno da nas sve iznenadi. Osmjeh, onaj mangupski, već mu se ocrtavao na licu, crna kosa u zanosu pred izgovorenim slovima, a onda je samo rekao: „Viktorija pope, ovo drugo ću zadržati za sebe.“

„Ne mogu biti ono što nisam, a ovo što jesam niko ne zna šta sam“ kroz glavu tog malog bića prošetale su misli. Voljela je kuma posebno jer tih nekoliko minuta njegovog zagrljala ostalo je  ugravirano u svakom atomu njenog tijela.

Kao magla, bljedile su neke slike, kao film u prekidima, pokušavala je Viktorija svakodnevno sklapati nedostatke u sjećanju da ostane uramljena slika u moždanim sverama.

„Kumovi, sada sam i ja zvanično kum mojoj Viktoriji“, rekao je ponosno i glasno da ga svi čuju.

„Kume je li to tvoja sreća dobila krila“, upita pop.

„Nego kako pope, još pogotovo kad si nas ti blagoslovio“, usklađeni smjeh kao note odletio je do plavog beskraja.

Vrijeme je za svečani ručak. U avliji veliki sto, prepun hrane, sloga i ljubav prekrili su kuću.

„Viktorija, vidi šta ti je kum kupio“, reče majka.

Ispred nje je stajao bijeli kišobran sa štrumpfovima i crvenom ručkom. Njena sreća tog dana bila je nemjerljiva iako nije znala koliko je malen bio taj poklon, ali njena skromnost mu je podigla cijenu. Vremenom saznaš koliko oči mogu biti site i kad ti je stomak prazan, i koliko mogu biti gladne kada je pun. Spremila ga je u kovčeg sa slikovnicama. U njenu odaju gdje živi sa bajkama sakrivena od vanjskog svijeta i prljavštine života u kom svako otima samo za sebe bez iti malo osjećaja za druge.

Kako je vrijeme prolazilo dešavale su se promjene. Život više nije što je bio, ni kumovi više nisu bili kumovi. Sijeme zla je odavno posijano. Trebalo je da se dogode neizbježni gubitci i da se otvore vrata kroz koja će svako ući i izaći baš onakav kakav jeste.

“Dabogda izgorila i ti i sve tvoje”, kletva je tog proljetnog jutra pustila krv. Kumstvo je primilo metak sa leđa, podmuklo, godinama hranjeno ljubomorom i željom da mu dođe kraj.  Kumstvo prenošeno sa koljena na koljeno, staro sto godina ispustilo je dušu. Dvije žene kao dvije sestre blizanke, jedna isuviše dobra, druga previše zla nanijela je nepopravljivu štetu na pretkomorama i komorama i ugasila otkucaje. Milica više nikada nije htjela da progovori sa zlobnom sestrom. Često puta bi znala reći: „Zaklela bih se u sto crkava da od Mare neću ovo doživjeti, ali eto čovijek uči dok je živ i na kraju umre glup.“ U nekim ljudima postoje dobro skrivene bezrazložne mržnje toliko velike i jake da ih drugi ljudi ne bi nikada mogli stvoriti. Takva je bila i Mara.

Godine su okretale kazaljke. Sve što je bilo ostalo je zakovano u ramu prošlosti.  Tamo su slike bile nacrtane različitim bojama i prikrivenim namjerama. Nakon prosutih riječi zalivenih mutnom vodom ništa više nije moglo rijeku vratiti na izvor ušća. Otrgla se kao dijete iz majčine ruke. Sjedinila se sa nekim drugim tokovima, nekim drugim okusima, zablistala je u mračnim hodnicima razbijenih godina.

Gavrilo je povremeno svraćao kod kumova. U njemu je još uvijek tinjao onaj dječački osjećaj kada bi došao u svoju drugu  kuću. Nije želio da izgubi, jer ruku na srce ovo je bio nepovratni gubitak živih, sahranjenih prije vremena. Ipak ova ulica je nakon svega postala slijepa. Nismo više svraćali jedni kod drugih. Nikada više nismo dijelili dobro i zlo za istim stolom. Nakon previše godina provedenih u zajedništvu postali smo stranci jedni drugima, nepoznati u sreći, nepoznati u bolu. Prolazili bi istim putevima kao da se nikada nismo ni znali, kao potpuni neznaci čiji su krovovi bili udaljeni nekoliko stotina metara.

Viktorija je kišobran sa štrumpfovima i dalje čuvala u uglu srca, ali ga više nikada nije raširila pred kišnim kapima. Gavrilo je okretao glavu kada bi je sreo.

„Ne znam da li se neprijatelji tako pozdravljaju? Da li je išta osjećao? Da li je mogao išta osjetiti? Da li ga je bolila ona sveta voda što se prosula na njega dok me je držao u rukama?“

Često bi Viktorija razmišljala šta se to dogodi u ljudskom mozgu, šta se otkači pa postaneš grešan i nepravedan. Koliko čovjek može biti truo unutar sebe pa da pogazi svete veze?

Vrijeme je donosilo neizbježne odlaske. Milica i Božidar su otputovali nebeskim kočijama. Mara se nije udostojila ni saučešće da izjavi Viktoriji i njenim sestrama. Gavrilo je jedne večeri stajao na autobuskoj stanici pred vratima Viktorijne kuće, gledao je skrivenog pogleda i nije osjetio ni zrno saosjećanja pa da joj pruži ruku jer je izgubila oca prije nepuna dva mjeseca.

„Zamisli koliki nečovjek moraš biti da stojiš na mojoj parceli ustupljenoj autobusu da kupi putnike, i da krštenoj kumi ne kažeš ni riječi“, pitala se Viktorija.

A onda je prestala da sebi postavlja takva pitanja kada je shvatila koliko mali moraš biti kad ne znaš ni osnovno pravilo kulture, a kamoli značenje riječi kum.

Te večeri Viktorija je zatvorila knjigu ispisanu sa skoro sto godina starog kumstva.

„Nisam voljela niti da prođem pored nekadašnje drage kuće. A i kada prođem, brzo to uradim, nošena munjevitom brzinom zaustavljenih sjećanja. Ne želim da se ničega sjećam na dio života u kome su meni dragi ljudi bili lažni. Znam da će jednog dana sve doći na svoje. Bumerang će biti toliko jak da neće stići ni da zažale što su bili pogani u mislima, riječima i dijelima. Bog neka oprosti, zato je Bog“, govorila je Viktorija slikama koje su stajale uramljene na zidu.

Laži šire lažni ljudi, zlobu siju zlobni ljudi, dobrotu daruju dobri ljudi vjerujući da će svako zlo prije ili kasnije dobiti šta zaslužuje. Vrijeme je najbolji pokazatelj kolika kazna svakog čeka kad izgubi one koje nikad nije trebao izgubiti.

„Znam da sam živi dokaz da nema gorih uspomena od onih što bole cijeli život,“ rekla je Viktorija nakon napunjenih četrdeset godina.

PODELITE OVAJ TEKST NA: