|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
MOJ ŠLjIVIK (U Bosni, u jesen, 1995. g.)
- Tata, za Boga miloga, što se nisi javio!? Mogao sam te ubiti! - Imaš pravo, sine. Oprosti mi. Zanio sam se idući i misleći o onome što sam vidio. - Smijemo li i mi znati zbog čega si tako zamišljen? - upita neko od prisutnih u rovu. - Zbog šljiva - s prizvukom tuge u glasu odgovori Svetozar. - Onih u boci, ili onih na grani? - nastavi isti glas. - Nije, sinovče, vrijeme za šalu. Mislim na zrele šljive u mom mladom šljiviku. Sadio sam ga s mojim Predragom, čim je malo ojačao i mogao mi pomoći, jer je onaj, što sam ga zasadio s mojim tatom, već bio ostario i počeo se sušiti. Nama, koji živimo na selu i u kraju gdje je malo obradive zemlje, voćnjaci su siguran izvor prihoda. Kad u jesen osušimo šljive, napravimo pekmeze i ispečemo rakiju, onda, sinovac, bez brige čekamo zimu. A danas...? Gledam naš mladi šljivik kako puca od jedrine i bogatog roda, koji zbog ovog nesretnog rata nema ko da obere i uspremi. Samo Bog zna šta će s tim biti? Već četvrtu godinu čamimo u ovim rovovima i strahujemo za gole živote, a imanja nam propadaju... - Smiri se, Svetozare. Biće još rodnih godina, a valjda ni ovaj rat neće vječno trajati - smirenim glasom obrati mu se najstariji borac u rovu, koji je inače važio za vrijednog i dobrog domaćina u selu. * * * - O! To ste vi, kapetane! - Ja. Glavom i bradom. Da niste očekivali nekog drugog? - Nismo nikog očekivali, jer mi već dugo mislimo da je na nas i Bog zaboravio. - E, o tome vam ništa ne znam, ali znam da ni meni ovaj današnji dolazak nije ni malo prijatan. - To vam vjerujemo, pošto na ovim našim položajima i linijama nije nikad ni bilo prijatno. - Nisam mislio na tu neprijatnost - nekako, nesigurnim glasom nastavi kapetan, tražeći mjesto da sjedne. - Nego...? - upitaše svi istovremeno i pogledaše u mladog kapetana. - Znate li vi, da su se ONI, u Dejtonu, dogovorili...? - Nešto smo čuli... To je sigurno dobro, jer je uvijek dobro kad se ljudi oko nečeg dogovore - reče najstariji borac u rovu. - U pravu si ti, Kosta; samo, i dogovor među ljudima nije uvijek i jednako dobar za sve. - Šta želite time reći, kapetane? - To, da je taj njihov dogovor nepovoljan za mnoge, pa i za vas... Nastao je tajac. Kao da je svima bilo jasno šta će tačno čuti. Kad niko ništa ne reče, kapetan nastavi: - Po tom dogovoru, linije između nas i njih ne mogu ostati iste. Ovaj kraj, pa i vaša sela, pripali su drugoj strani u ovom ratu i, moramo se povući u već dogovorenom roku. Imam naređenje da to učinimo što prije. Bolje reći, odmah. Ili, ovog časa...
* * * Svetozar bez kucanja uđe u očevu sobu i odlučnim glasom reče: - Zaboga, tata, zar još nisi spreman!? Molim te! Požuri! Znaš da nemamo vremena...! - Znam, sine, ali, meni se ne ide... - Tata! Kome se to ide!? Moramo ići, jer je stiglo takvo naređenje... - Samo vi, Sveto, idite. Ja nikud neću iz naše kuće - odgovoti djed Petar, držeći otvorenu kutiju na krilu i ne skidajući pogled s požutjele slike, svoje davno preminule žene. Ipak, iako nerado i uz opiranje, ubrzo se, zajedno s ostalim narodom iz sela (koji je na brzinu pokupio krupne i pokretne stvari), na jednoj traktorskoj prikolici našao i djed Petar. Očiju punih suza, gledao je kako mu se iz vidokruga gubi krov njegove kuće, a zatim i cijelo selo.
Za vrijeme putovanja do novog odredišta, bol u srcu, kao i tugu zbog napuštanja rodnog ognjišta, potisnuše sjećanja... Imao je samo dvadeset godina kad su ga roditelji oženili, a nepune dvadeset i dvije kad mu se rodilo prvo dijete. U vremenu ispunjenom stalnim i teškim radom, novinu i radost u kuću donosila su djeca, koja su svake dvije do tri godine punila kolijevku. Kad mu je 1941. godine, nekako pred sam Božić, umrla žena, a on ostao sa šestoro djece, od kojih je najstariji sin napunio tek šesnaestu, učinilo mu se da je svemu kraj, da je samo nekim čudom još živ, i da će ga zbog bola u duši progutati tama. Događaji, koji su uskoro uslijedili, pokazaše da od tuge u srcu postoji teže i gore, a to je zlo koje su ljudi u stanju učiniti jedni drugima. Već u junu iste godine, čim se začula pucnjava oko prvih kuća u njegovom selu, morao je s djecom i starim ocem u zbjeg. Odraslija djeca su ćutke i sa strahom u očima, uzimala zavežljaje i manju djecu, pa polazila za njim, dok se otac uporno opirao da napusti, kako je govorio „svoje ognjište“ i... Pravdao se godinama, raznim boljkama, da je tu rođen, ostario, da želi tu i umrijeti... U zbjegu su proveli deset dana, a kad su se vratili kući, od prizora koji zatekoše, činilo im se da su se upravo pretvorili u kamen, jer im ni suze nisu mogle poteći niz lice. Mnoge kuće u selu su bile spaljene, a iz nekih zgarišta još se izvijao tanki dim. Oko srušenih obora lutale su gladne svinje i poneko živinče. Njihova staja je bila prazna. Dvije dobre krave muzare, par volova, kao i konj Zelenko, očev ponos, nestali su... Na sreću, njihova kuća nije spaljena, već samo opljačkana. - Ostali smo živi, djeco moja - govorio je u želji da utješi i sebe i njih i, onako stojeći na sred prazne kuhinje, grlio djecu okupljenu oko sebe. Još mnogo puta je s djecom bježao ispred zla koje ih je snašlo i uništavalo u tom surovom ratu, ali se uvijek vraćao svojoj kući i u njoj dočekao duboku starost. A sada...? - pomisli - Kako će sada biti? Hoće li se ikada više vratiti...?
* * * Zbog blizine velike rijeke, ravnica u kojoj se nalazilo naselje, često je bila ispunjena maglom, koja je ljude, na neki čudan način ispunjavala tjeskobom. Djed Petar se nije mogao navići na ravnicu, u kojoj su ga i toplota i hladnoća podjednako stezale i okivale. Nije se mogao navići na tuđu kuću, ni na uske sokake kojim je išao i uzaludno tražio put za svoje selo, za zelene proplanke i tople povjetarce. Sa tih sokaka, često se bez nečije pomoći nije znao vratiti kući. Krajem jeseni 1996. godine, koja je bila hladna i kišovita, jednog jutra, punog guste magle, iskrao se iz kuće i besciljno zaputio dugim, seoskim sokakom, čiji se kraj vezao za regionalni put. Daleko, na tom istom putu, u samo predvečerje, slučajno je naišao čovjek koji ga je prepoznao i dovezao kući. Porodica, koja je već bila zabrinuta, s olakšanjem je uvela u kuću izgubljenog, promrzlog i tužnog starca. Bez riječi je popio šolju toplog mlijeka i, bez opiranja, dopustio da ga ušuškaju u krevetu. Dok je davno naložena peć još isijavala toplotu, ukućanima se učinilo da je djed zaspao, pa su tiho zatvorili vrata od njegove sobe. Narednog jutra, kad je Svetozar ušao u sobu da vidi kako mu je otac i da ga pozove na doručak, zastao je kraj kreveta i dugo zurio u prizor ispred sebe. Kraj očevog uzglavlja stajala je prazna stara kutija, od koje se nikad nije odvajao, a po krevetu, bilo je rasuto mnoštvo požutjelih porodičnih slika. U već hladnoj desnoj šaci, dijelom zgužvana, počivala je fotografija njegove davno preminule žene. Svetozar je izravnao sliku, položio je na očeve grudi i, dok mu je zatvarao oči, tiho prozborio: - Dugo i teško je, tata, bilo tvoje putovanje. Odmaraj se, u miru božjem...
* * * Iako se nikada nisu navikli na tuđe kuće, ljudi su nastavljali da žive u njima, nikad ne gubeći nadu da će se bar nekada vratiti u svoje domove i svoj kraj. Ta privremenost i neizvjesnost mnogima je bila uzrok raznih nedaća, bolesti i tragedija. Nakon nekoliko poratnih godina, u kojima je mir teško i sporo puštao korijenje, ipak je došlo vrijeme kad su ljudi, organizovano i u pratnji mirovnih snaga, mogli otići da obiđu svoja sela. Jednog dana, zajedno s ostalima, krenuo je i Svetozar u svoje selo. Pri povratku kući, u želji da ženi odgovori na pitanje koje se nije usudila postaviti i, bar na čas olakša dušu, osjetio je gušenje u grlu i grudima, jak bol u glavi i sve što je uspio reći, bilo je: - Moj šljivik...
- Nemoj, majko, plakati - reče Predrag. Oporaviće se tata. Snažan je on... Doktor reče: „Ako preživi naredna tri dana, veći su izgledi da se izvuče i oporavi...“ - Znam, sine. Daće Bog da tako bude, ali, reci mi šta je on to vidio, pa...? - Nije se majko imalo šta vidjeti, jer je svega nestalo... Stigli smo na mjesto gdje je bila naša kuća. Kažem, bila, jer su od nje, ali i od ostalih zgrada našeg domaćinstva, ostali samo temelji. Česma ispred kuće je polomljena, a onaj naš bunar, s kojim smo se toliko ponosili, srušen je i zatrpan. Tata je sve vrijeme ćutao. Onda se zaputio prema voćnjacima... Kad je vidio da su sva stabla posječena i, da su od našeg mladog šljivika ostali samo panjevi, sjeo je na jedan, koji mu je bio najbliži, i gorko zaplakao.
|
