detalj slike: KRK Art dizajn

NE TUGUJ MAJKO

Čim je Božić minuo, a ona kao i uvijek u tim prilikama, vješto skrivajući suze ispratila svog Milutina za Beograd, Zorka se vratila svojim uobičajenim obavezama i tegobama. Često bi osjetila kako joj srce snažno zatreperi, kad god se sjeti svog jedinca, kad se onako naočit i stasit pojavio na kapiji, a komšiluk i narod iz sela navraćao da ga vidi. Neki su to činili iz znatiželje, a drugi zbog divljenja i silnog ponosa, što je neko baš iz njihovog sela postao pilot vojne avijacije. Rečenica: „Kako mu samo uniforma lijepo stoji!“ – bila je najčešći i glasan izraz divljenja, naročito među ženskom čeljadi. Sve je to prijalo majčinom srcu, a i njene se oči nisu mogle dovoljno nagledati jedine radosti u njenom životu.

* * *

Kada se dvanaeste, po izboru svojih roditelja udala za Dragutina, lako ga je zavoljela jer je bio dobar i pažljiv prema njoj, a već trinaeste, iz te ljubavi se rodi njihov prvenac Milutin. Četrnaeste, dok su se radovali prvim koracima, i prvim riječima svog jedinca, poput groma iz vedra neba u njihove živote stiže rat. Dragutina, brata mu Živka i još nekoliko muškaraca iz sela, već krajem ljeta mobilisaše u vojsku austrijske carevine. Dok su se ćutke opraštali, nije mogla ni pomisliti da se u tom času zauvijek završio njihov zajednički život.

Godine koje su uslijedile, sporo su prolazile i sve su bile ispunjene teškim radom, tugom, ali i stalnim čekanjem nečega. U njihovo selo, ali i mnoga druga sela oko Doboja, s raznih i dalekih ratišta, vraćali su se ranjeni i teško oboljeli vojnici. Za izginule na frontu, vojne vlasti bi poslale obavijest koju je narod nazvao „crnom kartom“ i čim bi se pred nečijom kućom začuo lelek, znalo se da je porodici stigla najcrnja vijest.

Na selu je život bio težak i u mirnim vremenima, ali tek za vrijeme kriza i ratova pokaže se sva muka i težina opstanka. Mnoge kuće u selu su ostale bez sposobne radne snage, zbog čega je sav teret spao na pleća žena, pa i nejači koja je odrastala bez očeva i brzo sazrijevala.

Zorka je strpljivo i ćutke radila sve što se od nje očekivalo. Njen svekar, jedini u kući sposoban za teške poslove, već je s početka rata svekrvi i njoj rekao:

- Daće Bog, pa će se ovaj rat završiti, pa nešto mislim, kad se Živko i Dragutin vrate, ne bi bilo lijepo da zateknu uparloženu zemlju i zapušteno imanje.

Kao što je i priličilo, svekrva je radila u kući i čuvala Milutina, dok se Zorka svom snagom trudila da pomogne svekru u svemu, pa i u onim najtežim poslovima.

Iako se, kako su joj rekli, krajem osamnaeste rat završio, za nju je sve ostalo isto. Država, za koju je njen Dragutin otišao da ratuje, nestala je i stvorena je neka nova, o kojoj ona ništa nije znala, a da zlo bude veće, groznica, koja je poput velike pošasti stigla i u njihovo selo, ojadila je mnoge kuće, pa i njenu. Za samo nekoliko dana, pokosila je svekra i svekrvu i seosko groblje punila svježim humkama.

Nekoliko vojnika iz sela, koji su preživjeli sve strahote rata, vratili su se svojim kućama u kojima više ništa nije bilo isto. Za većinu vojnika koji se nisu vratili, bila je poznata sudbina, a od Zorkinog Dragutina ni traga ni glasa.

- Kao da je u crnu zemlju propao – jadala se Zorka, ali pošto nikada nije dobila „crnu kartu“ i dalje se nadala njegovom povratku. Zauzeta tim čekanjem, lakše je podnosila probleme samohrane majke i usamljene žene.

Kad je Milutin završio osnovnu školu, njen djever Živko, koji je imao tu sreću da se u toku rata priključi srpskoj vojsci i nakon rata ostane živjeti u Beogradu, dođe jednog dana s namjerom da Milutina uzme kod sebe i da ga školuje.

- Znam snajka da ti je Milutin radost i utjeha u životu, ali oboje znamo da dobro uči i bila bi prava šteta da ostane na selu, gdje život nije ni malo lak. Ja djece nemam, pa neka znaš da ću se o njemu brinuti kao o rođenom sinu.

Nakon bolnog rastanka sa sinom, za Zorku je kuća postala još praznija, a srce prepuno tuge. Živjela je za njegove dolaske na raspust i za praznike. Tad bi njeno srceživnulo, pa bi se s puno majčinske ljubavi radovala, ali i predano trudila, da mu svaki dan proveden u roditeljskoj kući i rodnom selu bude lijep i nezaboravan.

***

Provodeći dane na svoj način i u nekom grozničavom iščekivanju praznika, Zorka je dočekala i kraj marta. Narednih dana se posvetila sređivanju kuće i pripremanju svega onog bez čega se uskršnja trpeza nije mogla zamisliti. Uveče se, u toku molitve prije spavanja, majčinskim srcem obraćala Bogu:

- Bože svemogući, hvala ti na dobroti i ponizno te molim za zdravlje moga Milutina, koga ću uz tvoju milost uskoro radosna dočekati.

Na veliku subotu je rano ustala jer je očekivala da njen sin svakog trena stigne, pa nipošto nije željela da je zatekne nespremnu. Kad je uveliko pala noć, još uvijek sama i već zabrinuta, tješila se riječima:

- Nešto ga je važno zadržalo, pa zato kasni, ali znam da će doći jer mi je onomad po Božiću obećao: „Ne tuguj majko. Brzo ću ja opet doći jer želim da zajedno proslavimo naš Uskrs, koji Bogu hvala, ove godine pada već početkom aprila. Budi mi zdrava, i zbogom majko.“

Na Uskrs, u lijepo uređenoj i ručnim radovima ukrašenoj sobi, za bogato postavljenim stolom, obučena u svečanu bijelu rubinu, sjedila je Zorka i neprekidno zurila u korpicu punu crvenih jaja. Onda, kao u nekom snu, oko nje se sve promijeni i bi kao na onaj Uskrs četrnaeste, kad su još svi bili na okupu. U čelu stola sjedi svekar Marko, do njega svekrva, a njen Dragutin, s Milutinom na krilu, sjedi do nje i baš njoj pruža ono najljepše našarano jaje.

Pošto je kapija bila širom otvorena, baš kao i ulazna vrata na kući, svjestan tišine koja je vladala u njoj, Todor je brzo stigao do sobe u kojoj je često bio, naročito u djetinjstvu. Dok je stajao na pragu sobe i ćutke gledao u Zorku, koja je kao začarana zurila u jednu tačku ispred sebe, očajnički je pokušavao da smisli način kako da joj priđe, i šta da joj kaže? Činilo mu se, da one uobičajene dvije riječi: Hristos vaskrse, ne bi imale nikakvog smisla. Kako majci svog najboljeg druga iz djetinjstva, kako joj uopšte reći, za svu onu nesreću i tragediju koja se rano jutros obrušila na grad gdje živi njen sin?

Kao olovo teških nogu, nečujno je izašao iz kuće i bio je gotovo siguran, da je za Zorku bolje da što kasnije sazna, kako je baš tog jutra, na Uskrs te četrdesetprve godine, počeo još jedan rat, i još jedno uzaludno čekanje.

PODELITE OVAJ TEKST NA: