|
|
|
 | Goran Maksimović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
LIRSKI OTISCI DUŠE
(Snježana Đoković, Otisak niti, Matična biblioteka Istočno Sarajevo, Istočno Sarajevo, 2021.)
Prof. dr Goran Maksimović
Poezija za Snježanu Đoković predstavlja „neumornu pletisanku“ koja nam pomaže da proniknemo u otiske sopstvene duše, ali i da raspletemo niti koje nam nameće svagdašnji život. Ukrštanje ta dva dva duboko prožeta svijeta, ovoga u nama i onoga izvan nas, otvara čitav niz snažnih emocija i dubokih refleksija. Zbirka pjesama Otisak niti sačinjena je iz četiri komplementarna lirska ciklusa: „Igumanu“, „Otisak“, „Niti“ i „San“.
Prožimanje svijeta u nama i svijeta izvan nas ostvareno je kroz postupak lirske prospekcije i lirske retrospekcije. Jačini lirskog doživljaja naročito doprinosi izrazito prožimanje i bliskost svijeta lirske junakinje, koja nam predočava i nosi osnovna raspoloženja i stanja iskazana u ovom rukopisu, sa emocijama i mislima same pjesnikinje kao tvoriteljke ovoga rukopisa. Upravo taj dosluh između svijeta pjesničke umjetnosti i svijeta stvarnosti, upućuje nas kao posvećene i pažljive čitaoce da samostalno proniknemo i u sopstvena stanja duše i lični svijet uspomena. Istovremeno je taj lirski svijet duboko prožet sa kulturnim identitetom sopstvenog naroda, sa kodovima i leksikom srpskog jezika, zato ga možemo razumjeti i kao lirski palimpsest na kojem ispisujemo vječitu knjigu individualnog i kolektivnog postojanja. Zato nam u pjesmi „Znamen", Snježana Đoković i poručuje da su „budni listovi knjiga“, da su sva naša slova u istome kolu postojanja, da nam se iznova smiješe lica sa fotografija, te da su zauvijek u nama probuđeni „stihovi davno usnulih pjesnika"“. Upravo zato nas taj palimpseistički umjetnički univerzum obavezuje da poštujemo prošlost, te da budemo dostojni tvorci iznova napisanih stihova u sadašnjosti.
Lirska prospekcija prikazuje vrijeme sadašnje i sagledavanje brojnih aktuelnih događaja u svijetu koji nas okružuje, kao i odjeka stvarnosti i neposrednih uticaja na stanja i raspoloženja duše i srca. Otuda se u ovom pjesničkom rukopisu očitavaju različiti doživljaji, a najviše ljubavna stanja i vizije snažnih emocija, ali i često nemogućnost njihovog osvarenja, brojna razočaranja i preobražaj tih vizija u neskrivene iluzije, ali i strahove i sumnje koji nas opsjedaju u svakodnevnom životu i susretu sa ljudima. Ljubavni doživljaji posebno su snažno iskazani u prvom lirskom ciklusu ovoga rukopisa, pod naslovom „Igumanu“, a ostvareni su kroz iskreni i bolni monolog i ponovne susrete sa junakom koji je istovremeno stvarna i snovidovna inkarnacija te velike ljubavi. Najbolje se to prepoznaje u pjesmi „Traganje za slobodom“, gdje nam taj junak pomaže da prepoznamo i sve rane ovoga svijeta, ali i sve granice beskraja, a istovremeno nas upućuje kako se te granice pomjeraju i koliko daleko u svemu tome možemo da idemo. Izraziti su i doživljaji prijateljstva, kao i porodičnog okruženja, kao neskrivene utjehe koju prijatelji i porodica mogu da nam pruže u trenucima malodušnosti i raznolikih životnih nevjerica i patnje. U tom pogledu, naročito se važnim iskazuje svijet snova, u kojem se prevazilaze sve te životne nedoumice i razočaranja, a koji svima nama nudi jedan novi princip nade i utjehe, kao i vjerovanja u bolje sutra i u izvornu ljudsku dobrotu.
Posebno u tom pogledu izdvajamo pjesme: „Haljina od snova“, „Jastuk“, „San“, „Tijelo“, „Snoviđenje“, „Vezene uspomene“. Postupkom lirske retrospekcije otvoreni su brojne niti i otisci prošlosti koji su se nataložili u duši i ostavili neizbrisive tragove u srcu i svijesti lirske junakinje. Nekada ti otisci upućuju na kolektivni identitet i svekoliko stradanje srpskog naroda u daljoj ili bližoj prošlosti. Karakteristične su u tom pogledu pjesme: „Usud“, „Vijek“, „Seoba“, „Jedan tren Jasenovac“, „Golgota“, „Epitaf“. Uvijek je to stradanje obilježeno tragičnim usudom postojanja, a odigravalo se najčešće u besprizornim logorima smrti, ali i kao pogibije u zbjegovima ili na bojištima, te kao prinudne seobe po tuđim krajevima. Nezavisno od svega pobrojanog, uvijek je to bila cijena vjekovne borbe za slobodu i visoka mjera nepotkupljivosti i čuvanja nacionalnog identiteta srpskog naroda. Nekada su otisci suženi sa nacionalnog na porodični plan, tako da je kolektivno stradanje metonimijski sagledano kroz sudbinu sopstvene porodice. Karakteristična je i snažno doživljena ta vrsta osjećanja u pjesmi „Mravljača“. Suočena poslije mnogo godina sa pustim humkama i razorenim porodičnim ognjištem, lirska junakinja čuje ćutanje svoje djedovine, prepoznaje sjene svojih predaka, osjeća šum stabala u dvorištu, kao i miris rodne zemlje, šum krila kao i obrise rodinog gnijezda sa porušenog kućnog dimnjaka. Čitanje zbirke pjesama Otisak niti bez sumnje će nas podstaći da snažno preispitujemo biljege svijeta u sebi i svijeta oko sebe, da uranjamo u svekolike niti prošlosti i sadašnjosti, stvarnosti i snova, a iznad svega da smognemo snage da se borimo sa svim nedaćama koje nam život nameće. Zahvaljujući tim snažnim preispitivanjima, lirski govor Snježane Đoković podstiče nas da uprkos svim iskušenjima vjerujemo u dobrotu kao iskonski princip ljudskog postojanja i poeziju kao vrhunski njen umjetnički izraz, utjehu i smisao tog trajanja.
|
