|
|
MILICA BAKRAČ: BEZ LJUBAVI SMO SJENKE, NIKO I NIŠTA | Neda Gavrić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Milica Bakrač: Bez ljubavi smo sjenke, niko i ništa
Vjerujem da svi mi, pojedinačno, ako prinesemo po nekoliko zrna ljuvenog žita u veliko polje čiste ljubavi... učinićemo dosta za sveopšte spasenje imenice koju pišem iz poštovanja velikim početnim slovom, ovako – Ljubav!
Milica Bakrač – djevojačko prezime Nenezić, rođena 06. marta 1977. godine u Nikšiću. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za srpski jezik i književnost.
Književna radionica Kordun - Književni ESNAF Neda Gavrić, Banja Luka - 30.08.2024. Na čemu trenutno radite? Šta Vas očekuje na književnom planu u narednom periodu?Poslednji dani ljeta, pozni avgust, u Nikšiću miriše jesen... ja još uvijek nosim utiske sa velikog Međunarodnog festivala knjiga Auto(r) na korzu, koji je u našem lijepom gradu na Trgu slobode trajao od 7-24. avgusta praćen salonom knjiga. Festival je organizovao moj pobratim, pjesnik iz Udruženja izdavača i knjižara Crne Gore, književnik Radomir Uljarević. Imali smo zaista divne goste, književnike, filosofe, teologe. Jedva čekamo da godina nekako mine, i da na našem korzu dočekamo neka nova pjesnička lica koja će nas zapljusnuti izvorima svoje poezije... O Velikoj Gospojini bila sam na Kosmetu, na Sokolici, u Zvečanu. Kosmet mi uvijek vrati snagu koja mi nedostaje i probudi ljubav koja je negdje možda zatajila. Čini se da sam sada spremna za nove profesionalne poduhvate, njih nikada ne ,,iznosim“ javno, jer zli može da čuje, pa da mi nešto pokvari... (naravno, šalim se).
Stiče se utisak da savremeni pisci ne koriste dovoljno teme iz svoje sredine, da su se povukli u univerzalne teme. Kakvo je Vaše mišljenje?Draga Nedo, i ja i ti pripadamo tom korpusu savremenih pisaca.. ako kažem da koristim teme iz svoje sredine, jedine dvije teme koje su zastupljene u mojoj poeziji a odnose se na Crnu Goru, jesu odbrana srpskog jezika, koja je započela prije tačno dvadeset godina, i odbrana Srpske pravoslavne crkve – čudesne i čuvene litije koje su zadivile čovječanstvo i na neki način, donijele nam slobodu. To je moj stav. Moj izbor. Moja bit. Ljubav se negdje provukla kroz pjesme posvećene odbrani srpskog jezika. Ljubav se na svim jezicima divno poje, peva i pjeva, ali ja mislim, na srpskom jeziku najljepše.
Ratovi, ekonomske krize, društvene podele, sve su to problemi današnjice. Imamo li još vremena i šanse da “lepotom spasimo svet”?Sve je naš lični izbor. Normalno je da pratimo velike i bolne ratove koji kose narode i ubijaju genetacije. Ne možemo da zatvorimo oči pred tim strašnim činjenicama. Međutim, ja vjerujem da svi mi, pojedinačno, ako prinesemo po nekoliko zrna ljuvenog žita u veliko polje čiste ljubavi... učinićemo dosta za sveopšte spasenje imenice koju pišem iz poštovanja velikim početnim slovom, ovako – Ljubav!
Ovih dana se mnogo govori o iskopavanju litijuma u Srbiji. Koliko pratite sve što se dešava na tu temu, i kakav je Vaš stav?Ja sam srpski pisac koji živi i stvara u Crnoj Gori. Naravno da me interesuje sve što se dešava mom narodu. Ja sam uvijek uz narod! Vjerujem da je stav naroda opravdan i na mjestu. Pjesnik Momir Vojvodić, kada bi gostovali kao pisci po Šumadiji, govorio je, čitava Srbija je Dobrača. I jeste. Dobra, rodna, plodna Dobrača. Ja ne mogu spokojno da gledam i hladno da prihvatam to, ako neko zarad šake srebrnjaka počne da joj kopa vid, da joj grebe lice i čupa srce iz grudi... to naša lijepa Dobrača – Srbija ne zaslužuje...
Kao javna ličnost u svim važnim trenucima osećali ste odgovornost i potrebu da doprinesete osvešćivanju javnosti o važnim temama. Koliko smo danas društveno odgovorni?Plašim se da, kada govorimo o kolektivu, sve više postajemo pasivni i ćutljivi, ali samo do jednog trena, do onog kada dogori do nokata, što bi rekao narod. Opet moram da pomenem Crnu Goru i litije. U tom velikom prasku, kada je narod krenuo kolonama ,,uz brdo“, ka nebesima, pokazali smo veliku odgovornost, veliku ljubav, čovječnost, požrtvovanje. Probudili smo vjeru, koju smo negdje bili uspavali, čini se. Svi smo nosili svoj krst onako kako znamo i umijemo. E, to je ta odgovornost prema sebi, svom narodu, prema precima, i potomcima – što jeste najvažnije.
Na naš narod se svakodnevno vrši pritisak u svim sferama života, nameću nam se stavovi i ideje koje nisu karakteristične za našeg čoveka. Kako pojedinac može da se odupre ovim pokušajima uništavanja svega što je vredno u nama?Pritisci su postali sastavni dio naših života, jer oni koji vrše pritisak, smatraju da nemamo pravo na to, što oni nazivaju i smatraju životom. To je paradoks! Pojedinac, kada je goli život u pitanju, da tako kažem, ne može da uradi ništa. Štraj glađu, malo ko će da obrati pažnju na takav ipak (ne)hrušćanski čin. Javni govor? Okruženje postaje sve gluvlje i imuno na riječi onog koji govori. Na ovo pitanje odgovaram iz lične, ili naše perspektive, sa stanovišta pisca. Možemo da pišemo kako najbolje znamo i umijemo, i da pronalazimo publiku za svoje tekstove. Uvijek se tu nađe neko ko će da pročita i da sudi ili da ne sudi. Mrva po mrva. Kako je govorio naš hromi i mudri predak Vuk Karadžić, neka svak, brajko moj radi svoj posao kako najbolje zna. Eto, to je moja vodilja i moja životna odrednica. Ne odustajem i trudim se, bar na polju poezije. Vrijeme će pokazati da li je moj posao bio uzaludan ili nije.
Neko ste ko često putuje i sarađuje sa kolegama iz zemalja u regionu. Koliko je važno da se neguje saradnja sa drugim književnicima i umetnicima?Već sam na početku pomenula naš nikšićki festival Auto(r) na korzu, koji upravo dočekuje u naš grad umjetnike sa svih strana. Bez saradnje, poštovanja i razmjene iskustava, lijepe riječi i bratske ljubavi, mi smo niko... ne možemo sve svesti na lokalni ili plemenski nivo. Kod nas u Crnoj Gori, još uvijek se dijelimo na plemena... Saradnja sa dijasporom i čitavim svijetom nas oplemenjuje. Od takvih susreta i uspomena... dugo dišemo i živimo. I... bolji smo ljudi!
Koja bi bila Vaša poruka našem narodu? Šta nas svakodnevno okružuje, a često to zaboravimo ili zanemarimo?Eh... odgovor na ovo pitanje nije potpuno pjesnički, više je majčinski! I uvijek, kada me neko pita šta želim svom narodu, meni se ,,javi“ Ršumova „Zdravica“ i onaj stih: Narode srpski, deca ti se rađala! – Od ovog ne mogu da poželim ništa ljepše, ništa jednostavnije, ništa iskrenije. Gdje god da živimo, i kada „ratimo i kada patimo“, važno je da nam se djeca rađaju. To smo zaboravili i zanemarili. Svakodnevno pratim vijesti sa portala TV Nikšić, izvještaj iz porodilišta. To su mi najdraže jutarnje informacije. Kada pročitam, da se tokom 24 sata rodila jedna beba, rastužim se. Nikšić je veliki grad. Kada me prene vijest da se rodilo četvoro ili petoro djece, srce mi zaigra. Poželim da pohitam u porodilište i da izljubim sve majke i njihova čeda. Poruka bi bila, dakle, da ne zaboravimo dug svom narodu i da ne zanemarimo ljubav i rađanje... bez ljubavi smo sjenke. Niko i ništa. To je moja poruka od koje ne odstupam.
|