 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
IZGUBLjENO MAČE
(Negdje u BiH, juna, 1992.g.)
- Majko! Molim te! Samo da ga unesem u kuću. Uzeću ga kod sebe, i nećeš ga ni vidjeti.
- Ne! Rekla sam ti već, a i znaš da ne volim mačke po kući! Ko zna odakle je stiglo?
- Sigurno je došlo juče, s onim dječakom što je sišao sa zaprege, i tražio vode za bolesnu majku, pa kad su oni otišli, ono jadno ostalo.
- Moguće. A, ono juče...? Baš je bilo teško gledati. Kako li je tek njima bilo na zapregama i traktorima, po onako jakoj vrućini?
- Dječak, koga spomenuh, reče da su iz nekih sela od Broda. Otac mu je poginuo, a on, s bolesnom majkom i ostalim narodom, ode za Srbiju.
- Da li to, sine, dragi Bog vidi?
- Sigurno vidimajko. Zato i odoh uzeti ono mače, a i bojim se da niko od nas neće noćas zaspati od njegovog cviljenja.
Dok je, kroz prozor, zlatna mjesečeva svjetlost obasjavala ležaj na kome su spavala djeca, Marija je, sjedeći na podnom ležaju, držala u krilu mače koje se smirilo i zaspalo. Nježno ga milujući po mekanom krznu, tiho mu se obrati:
- Kad bi samo znalo da mi kažeš odakle si došlo, i zašto baš pod prozor od sobe u kojoj spavamo moja djeca i ja? Gdje su ti majka i otac? Imaš li braće i sestara? Da ti nisi možda...? Ili, da u tvom malom tijelu nije...? Ne zamjeri mi ako svašta pitam i mislim...
Znaš, maco, čula sam od starih i mudrih ljudi, (a oni su zbog životnog iskustva, često, i uglavnom u pravu), da mi samo mislimo da sve znamo, a u stvari, mnogo toga ne znamo, jer se ponekad dogode stvari koje se čine nemoguće, a zašto se događaju, to samo Bog zna.
Znam da je ovo vrijeme surove realnosti i okrutnih događanja, ali, ko zna? Možda Bog, i neka druga dobra sila, ipak nađu vremena za čuda, za koja ljudi i ne znaju da postoje, kao što je... Ko zna, čija je duša u tvom malom nježnom biću, i kako si znalo pod čijim ćeš prozorom, ove noći potražiti pomoć u strahu od samoće?
Bože moj! Da mi je znati, kako je moj Živko? Da li je...? Kako je njegovo srce?
Prošlog ljeta, za vrijeme toplih i sparnih noći, znao je mnogo vremena provoditi na otvorenom prozoru, tražeći svježeg zraka, a kad bih ustala, i prišla mu da vidim kako je, rekao bi;
- Ma, ne brini. Idi, spavaj. Malo me guši, pa mi svjež zrak pomaže.
Još se oporavljao od složene operacije na srcu. Imao je lijekove, i sve uslove za oporavak, a opet, bilo je tih kriza noću. Valjda, kad se sve stiša, lakše se osjeti sva-ki otežali udisaj, ili nepravilan otkucaj srca. A, ove noći? Gdje je? Kako mu je? Ima li hrane i lijekova? Da nije neko okrutan prema njemu?
A juče, prolazeći pored naše kuće, moj školski drug Čedo, obučen u maskirnu uni-formu, zastade na kapiji, i reče:
- Znam, Marija, da ti je muž ostao „tamo“, i da brineš, ali, brzo ćeš ti u svoj grad. Kažu, samo još koji dan...
Kad u toku dana, čujem potmulu tutnjavu, uplašim se da je to baš nad mojim gradom, jer vazdušnom linijom on nije daleko, pa se sve čuje. Razmišljajući o tome što Čedo reče, pitam se, da li ja uopšte želim da se to desi, i da tada Živkov život ne bude još ugroženiji? Jer, kad se sukobe dvije vojske, one ne pitaju civile ko je ko, kome „pripada“, i, kako neki kažu, zašto nije na vrijeme napustio grad? Gotovo u svakom ratu, civili su najveća žrtva. Prebrojavanje, i lični podaci, dolaze tek kasnije.
Bože! Čuvaj mog Živka, a i druge, znane i neznane, sve koji nisu stigli, ili nisu imali kud otići, iz te, kako rekoše, za zaraćene strane „strateški važne zone“. Samo da preživi...
Marija podiže dlan sa usnulog mačeta u svom krilu, koje se udobno namjestilo, i odavno zaspalo.
Oprosti, malena, ako mi je ruka teška dok te milujem. Samo ti spavaj. Eno, kad si ti prestala da cviliš, i moja djeca su zaspala. Sad vas je opet u snu troje. A, ja? Ko zna...? Možda ću do ujutro ovako čuvati vaš san, misliti na mog Živka, i na sve bezimene, i nebrojene nevoljnike...
