detalj slike: KRK Art dizajn

ZAMOTULjAK U SNIJEGU

U godinama iza Drugog svjetskog rata, dugo je u mnogim varošicama postojala samo jedna kaldrmisana ulica, a neke od njih, čak samo jednim kraćim dijelom. Sve druge ulice ili uski sokaci, kojima se iz centra stizalo do kuća uže ili šire periferije, bili su od meke zemljane podloge, pa bi se, kad padne malo jača kiša, ta podloga pretvarala u crno blato po kome se teško kretalo. Naročito je bilo teško školskoj djeci, koja su u slaboj i često dotrajaloj obući, morala svakodnevno ići takvim putem.

Jednog kasnog popodneva dva dječaka su se s mukom vraćala kući.

- Uh, Slavko, ja ne mogu dalje!

- Kako ne možeš? Hajde, pomoći ću ti. Daj mi ruku.

Dječak prihvati pruženu ruku, povuče nogu koja je bila zapala u blato, uspije da je izvuče, ali bez cipele koja je lako spala, budući da je cipele naslijedio od starijeg brata.

- Eto ti ga! Šta ću sad!? - uzvuknu Živko, pa i ne čekajući odgovor, sagnu se, izvuče cipelu, istrese iz nje vodu, obu je na blatnjavu čarapu i krenuše dalje.

- Je li ti hladno po nogama? - upita Slavko. - Hajde, požurimo, pa će ti možda biti toplije.

- Bogami je hladno. Kako li je tek bilo hladno mojoj jadnoj majci?

- Što njoj? Je li i ona nekad zapala u blato, tako kao ti sad?

- Za blato ne znam, ali znam za snijeg.

- Kakav sad snijeg? Ispričaj mi, molim te!

- Bilo je to početkom treće ratne zime. Pričala je da je zima bila jaka i s mnogosnijega. Pošto se naša kuća nalazi odmah na ulazu u varoš, na maloj uzvisini, danju bi se vidjelo kad bi se približavala neka vojska iz pravca posavske ravnice, ali noću, to se moglo znati samo ako zapuca.

Jedne noći, začuvši pucnjavu, a u strahu od svake vojske koja je dolazila, naročito noću, majka je uz nas djecu na brzinu pokupila i uvijek spremljene zavežljaje za bijeg. U toj panici zaboravila je, ili nije mogla pronaći obuću, pa je onako, u čarapama istr­čala i punih ruku žurila s djecom uz brdo, ka putu koji je vodio u selo u kome su mnogi u toku rata nalazili privremeno i sigurno sklonište.

* * *

- Joj, majko moja! Igubila sam Živka! - očajno je uzviknula majka, kad jeušavši u jednu kuću, spuštala iz naručja moju dvogodišnju sestru i dvazavežljaja, pa, osvrćući se oko sebe, nastavila: - Od svega ovog u rukama, kad sam se spotakla, nisam ni osjetila da mi je dijete iskliznulo iz ruku...

Onda je istrčala iz kuće, teško dišući, očajna i zabrinuta, jurila nazad, istim putem kojim su maloprije prošli. Šuma je bila gusta, ali na sreću i noć vedra, pa je ubrzo, na širokoj prtini ugledala crveni zamotuljak. Kad ga je uzela u ruke, beba se oglasi, kao da je do tada spavala, pa se sada u majčinim rukama lagano budi.

- Živ si! Živ si, Živko moj! Hvala ti Bože, na tolikoj milosti!

Kad se s djetetom u naručju pojavila na vratima, narod, koji je samo sat ranije, spasavajući gole živote napustio svoje domove, razveseli se i priđe majcida se uvjeri kako je beba.

- Milka!Pa ti si bosa!? Žene! Uzmite dijete! Ono je, Bogu hvala, dobro! A ti, dođi ovamo da operemo i zagrijemo ti noge! - odlučnim glasom obrati joj se dobra domaćica.

A Milka, ispuštajući iz grudi uzdah olakšanja, poslušno sjede na ponuđeni tronožac i, kao da sezbog nečega opravdava, progovori:

- Nisam do sad ni primijetila da sam bosa. U onom mraku i brzini, kupeći djecu i zavežljaje, nisam se sjetila obuće. Nek sam ja našla moga Živka...

***

- Jadna teta Milka - reče Slavko nakon dugog ćutanja.

- Baš. Nije joj bilo lako - odgovori Živko.

- Ali, meni se dopalo kako si to ispričao. Kao da sam slušao neku priču iz lektire.

- Stvarno!? - obradova se Živko. Možda zbog toga što sam to već jednom pričao, samo što tad nije išlo ovako lako, već tuc - muc.

- Nisam znao da voliš pričati priče. A kome si je ispričao?

- Ma, bilo je to slučajno. Jednom sam, nakon nastave, s Marijom pošao u obližnje selo, da posjetim bolesnog druga iz razreda. Ona stanuje blizu njegove kuće, i tako u putu, zapričasmo se.

- Je li to ona Marija što je glumila Hlapićevu majku?

- Jeste. Baš ona. Idući tako, ispričala mi je jednu tužnu priču, pa sam i ja njoj ispričao ovo što si maloprije čuo.

- Ako i ona tako lijepo priča, onda vam nije bilo nimalo dosadno.

- Ma, kakvi dosadno! Ona voli istoriju i zato pažljivo sluša sve što neko priča, naročito priče baka i djedova. Dobro sam zapamtio kad je na kraju rekla:

- Oni su ti Živko, ŽIVAISTORIJA.

Napomena:

Priča je iz romana BATINA SE VRATILA U RAJ,

inspirisana je istinitim događajem iz II svetskog rata

a posvetila sam je majci Lili (majci moga supruga Dragana).

Autor

PODELITE OVAJ TEKST NA: