detalj slike: KRK Art dizajn

Tatjana Vrećo: Kad ptice bejahu…

Teme kojima se bavim su vezane za čovjeka, on je fokus svakog mog romana bez obzira na vremenski okvir. Njegovo sagledavanje svijeta, njegove unutrašnje borbe, njegovi padovi i ustajanja su pokretači moje inspiracije. – Tatjana Vrećo

Tatjana Vrećo rođena je u Foči gdje je završila osnovno i srednje obrazovanje. Na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu diplomirala je na odsjeku Žurnalistika. Radila je kao dopisnik Tanjuga. Tokom ratnih godina sa porodicom se iselila u Kanadu gdje je završila studije Grafički dizajn za štampu i Multimedije na Koledžu primjenjenih umjetnosti „La Cite Collegiale“ Ottawa.

Od 2007. godine živi i radi u Beogradu.

Objavljena su joj četiri romana: „...A nije mi do smijeha“ , „ Devet grama duše“,  „ Zrno šećera u slaniku“  i „Kad ptice bejahu…“.

Татјана Врећо - романсијерка

Književna radionica Kordun

Ilija Šaula – 09.09.2024.

U vašim romanima svjedoci smo prikazivanja ljudske prirode, posebno emocija i trauma kao posljedice rata i emigriranja, zatim složenosti porodičnih odnosa i potrage za identitetom kad život nastavi svoju putanju daleko od rodnog ognjišta. Prepoznatljivi ste po svom emotivnom i introspektivnom stilu pisanja, ostavljajući dubok uvid o ljudskoj prirodi i društvenoj stvarnosti. Koliko Vas kao autora kojeg poznajemo ima u novom romanu koji ste nam doneli ili nam nudite nešto sasvim novo, nepoznato vašim čitaocima?

Moj novi roman je za mene bio ulazak u jedan poseban svijet, nešto što je i mene samu iznenadilo i začudilo. Ideja se pojavila iznenada, iznjedrila se jedne zore, a onda kad je bila tu, nosila me je. Kao da sam bila provodnik, moja ruka samo oruđe neke unutrašnje sile u meni koja me je terala da pišem. Po prvi put sam pisala u toj formi, o tom vremenu, o junacima koji su iznikli niotkuda, mada oni koji su imali priliku da pročitaju „Kad ptice bejahu…“ kažu da je moj način izražaja prepoznatljiv, moja psihološka razrada likova snažna kao i uvijek. U „ Pticama…“ arhaičnost izražaja čini da čitalac prateći doživljaj svijeta kako ga vidi glavni junak sa lakoćom uranja u rani srednji vijek u kome je smještena sama fabula. Ovo je roman o Ocu, njegovim čedu Sokolu, o jednom gradu tvrđavi na vrhu brijega sa svim oblicima jedne države, o narodu koji tu živi, o jednoj baki travarki čiji bol za izgubljenim djetetom nikad ne jenjava, o jednoj monahinji zaštitnici koja će nositi mantiju  ali i mač kada dođe u pitanje opstanak njenog naroda,  o vazalima osvajačima, o Velikom Vladaru koji šalje svog čoveka da pokori taj svijet ili silom, ili milom, o velikim dilemama, htjenjima, borbama, kao i o požrtvovanju, ljubavi i odanosti. Roman zbog svoje arhaične note i  upotrebe pomalo zaboravljenih riječi naših predaka i turcizama , kao i obilja simbolike, ima mitski ton. „ Kad ptice bejahu…“ je roman o događajima i vremenu gdje je sve moglo baš tako da se desi, o ljudima koji su mogli baš takvi da postoje, ali je samo plod mašte bez ikakvog uporišta u stvarnim istorijskim događajima.

Polazimo od pretpostavke da je pisanje za vas izazov od koga ne odustajete ni pod koju cijenu, šta taj izazov pokreće u Vama, kompleksnost istorije, stvarnost u kojoj živimo ili nešto treće?

Jednom prilikom mi je jedan književni kritičar rekao da sam se već sa prvim romanom predstavila kao zreo pisac. Pripisujem to mojim godinama i životnom iskustvu. Moj prvi roman je čekao u mojoj glavi 20 godina. Napisala sam ga kad mu je bilo vrijeme. A onda je krenula ta inspirativna bujica. Ja stvaram samo kad me neki unutrašnji nemir goni. Uglavnom sam okrenuta prošlosti, ali ne pišem o proživljenom. Više sam nijemi posmatrač. Mislim da vremenska distanca, taj brijeg sa kog gledam u ponor prošlih dana, donosi dubinu i zrelost u sagledavanju unutrašnjeg svijeta mojih junaka, čini uspješnim poniranje u sve tajne ranjive i krhke ljudske duše. Za moj roman „Zrno šećera u salniku“ kažu da se svako može pronaći u njemu jer je tematski blizak svakom čovjeku sa Balkana, jer govori o moralnim dilemama malog čovjeka u teškim životnim okolnostima, jer emotivni naboj koji osjeća čitalac dok čita pokreće na razmišljanje i budi emocije koje obitavaju negdje duboko u svakom od nas.

Kakva je po Vama sudbina romana kao književne forme u ovom modernom vremenu opremljenom neverovatnim tehnološkim dostignućima. Možemo li od Vas očekivati nešto na tu temu, jer pisci su najčešće oni koji otvaraju čarobna vrata modernizma?

Za sebe kažem da sam pisac starog kova. Volim miris štampanog papira dok listam stranice nekog romana. Elektronska izdanja književnih djela su mi strana, onlajn izdanja novina uopšte ne čitam, mada smatram da su društvene mreže dobre za svaku vrstu reklama, i služim se njima samo u tu svrhu. Ja sam stari romantičar. Teme kojima se bavim su vezane za čovjeka, on je fokus svakog mog romana bez obzira na vremenski okvir. Njegovo sagledavanje svijeta, njegove unutrašnje borbe, njegovi padovi i ustajanja su pokretači moje inspiracije. Volim da se bavim odnosima među ljudima, a samim tim moja rečenica je duga i puna stilskih ukrasa radi doživljaja i vremena, i prostora, i emocije. Moderna književnost, zadnjih godina, kao način izraza koristi ogoljenu rečenicu koja je meni potpuno strana. Romani liče na novinske članke, pusto izveštavanje o događajima bez ikakve dubine. Teme kao da i ne postoje, ili ako postoje, su puka banalnost. Ponekad manje nije više, bar za mene. Moja duša je stara, privlači me patina prošlih vremena tako da je i moj način izražaja sličniji stilu pisaca koji su stvarali u prošlosti nego modernističkom izrazu.

Hvala vam na razgovoru, recite nam kako čitaoci mogu da dođu do vašeg novog romana „Kad ptice bejahu…“?

 „Kad ptice bejahu…“ kao i prethodna dva romana, „ Devet grama duše“ i „Zrno šećera u slaniku“ je izdala Izdavačka kuća Prometej iz Novog Sada. Već je dostupna čitaocima u Srbiji. Na jesen ćemo napraviti promocije u Beogradu, Nišu, i još nekoliko manjih mijesta. U Republici Srpskoj će to biti u Zvorniku i Foči. U Kanadu se vraćam na proljeće i planiram promociju u Torontu.

Prečicom do romana, klikom na sliku!!!

PODELITE OVAJ TEKST NA: