detalj slike: KRK Art dizajn

SRČANA PTICA

voljenoj Krajini

Pala si, Srčana Ptico

a jatu ponos bila si,

ni krika tvoga ne čusmo

ko li ti to život ugasi?

Pala si, Srčana Ptico

a nikom nisi skrivila,

samo si gnijeudo čuvala,

samo si ptiće branila.

Pala si Srčana Ptico

plamen te sprži plameni,

mučki ti krila slomiše

gromko ti grlo zanijemi.

Pala si, Srčana Ptico

a nikom ništa ne reče,

iz tvoje rane goleme

krvava rijeka poteče.

Pala si, Srčana Ptico

u ognju gnijezdo ti nestaje,

ptići ti cvrče nejaki

a ni Bog za to ne haje.

Pala si, Srčana Ptico

grle te plameni brijegovi,

ptići se jugu spremaju

a još nam neće snjegovi,

Pala si, Srčana Ptico

a nikom ništa ne reče,

pod svojim krilom slomljenim

istinu pravu odnese.

Pala si, Srčana Ptico

čelične druge prate te,

poruke nebom šaraju

da više s nama nema te.

Pala si, Srčana Ptico

a jatu ponos bila si,

stigla ga kazna Božija

ko god ti život ugasi.

BESMRTNOM HEROJU

Milenku Pavloviću

Branio si čast predaka davni´

Otadžbinu i nebesa plava.

Nisi bio samo pilot slavni,

mi u tebi vidjeli smo lava.

Što je Miloš bio na Kosovu,

ti Milenko - na nebu si bio.

Zapisao istoriju novu -

s dželatima sam si se borio.

Čast i ponos tekli damarima,

lavovska ti navirala snaga.

Nisi pit´o koliko ih ima,

kad se brani Otadžbina draga.

Hrabro krila raširi , Sokole,

grabljivice vješto presretao.

Nadlijetao Gučeva vrhove,

svoj zavičaj nisi nikom dao.

I oblaci promijenili boje,

đurđevdansko uvenulo cvijeće.

Stoj dželatu, to je nebo moje!

Pavlović se u odbranu kreće.

Brani obraz i čast srpskog roda,

hrabri or´o međ´ gavrana trista.

Vjerovao da ide sloboda,

dozivao i Boga i Hrista.

Drski dželat vještine ti kuš´o

živ u ruke ti im nisi pao.

Sa neba si u legendu uš´o,

mladi život za svoj narod dao.

Obiliću! Srbija ti kliče,

sa crkava zvonila su zvona.

Dok Ti primaš na grudi odličje,

do besmrtnog pratili te trona.

Znade kako za slobodu mrijeti,

krst i vjera kako da se brani.

Tvoja hrabrost u vječnost uzleti,

jer u vječnost idu odabrani.

Ponosno si pred Lazara stao,

Pavloviću, diko srpskog roda.

Srbiji si obraz osvjetlao,

tvoje ime zove se SLOBODA.

ŠTO TE NEMA

Ne čujem ti dugo korake u mraku

ni kapije škripu, da otvaraš rukom.

Gdje si da me štitiš, krhku i nejaku

na ognjištu našem što gradismo s mukom.

Ne vidim te više na starom bunaru

odavno te nema - nije nam se dalo;

ognjište nam nekad srećom odisalo,

a sad samo ćute slike na duvaru.

O, gdje si sada u ove noći crne!

U samoći dugoj što se s tugom splela,

da se javiš vriskom koji lampe trne

i koji je nekad razgonio sijela.

Prikradi se dođi iznenada bani.

Onako k´o nekad – kršan gorostasan

podvikni iz glasa – oštro gromoglasan

i na pragu kuće k´o zaštitnik stani.

O, gdje si sada slobodo i snago!

Da zaštitiš šume, voćnjake i njive,

gdje otkose guste nekada si slag´o

i sadio trešnje, jabuke i šljive.

O, gdje si sada usnuli slavuju!

Prerano mi zaspa, ne čujem ti poja.

Oglasi se pjesmom da te opet čuju

oni što raznose kaplje našeg znoja.

O, gdje si sada, moja zvijezdo sjajna!

Što života moga vodilja si bila,

dok je mirnim tokom proticala Majna,

putanja se tvoja kradom ugasila.

Bar u snove dođi i reci mi kako.

Lavovski se borim s gladnim kurjacima,

pruži ruku spasa, jer nije mi lako

da očuvam gnijezdo našim unucima.

PODELITE OVAJ TEKST NA: