Ibrahim Honđo: Jednom će riječ progovoriti

Ibrahim Honđo se bavi pisanjem preko pedeset godina. Piše poeziju i prozu. Od 1971. godine do danas, objavljeno mu je 36 samostalnih knjiga, te pet zajedničkih sa pjesnikinjama iz Srbije Vesnom Kerečki, Tatjanom Debeljački i Slavicom Pejović. Dakle ukupno 41 knjiga. Od 36 samostalnih knjiga tri su dvojezične (na srpsko- hrvatskom i engleskom jeziku), a sedam na engleskom jeziku. Predstavljen je u preko osamdeset međunarodnih zbornika i antologija, te u preko 60 književnih novina i časopisa, kao i na nekoliko radio i TV stanica.

Ibrahim Honđo je rođen 16. Aprila 1948. godine u Jugoslaviji, gradiću Jablanica, gdje je završio osmogodišnju školu. Nakon toga stekao je zvanje tehničara na Tehničkoj školi u Mostaru, ekonomiste na Ekonomskom fakultetu u Banja Luci, a novinara na Jugoslovenskom institutu za novinarstvo u Beogradu. U Jugoslaviji, Honđo je najvećí dio života radio u izdavačkoj djelatnosti, kao glavni i odgovorni urednik, tehnički urednik, lektor i korektor, novinar komentator, glavni i odgovorni urednik, te marketing direktor. U Kanadi je uglavnom radio poslove gazdovanja stambeno poslovnim objektima.

Honđo je učestvovao na mnogim književnim manifestacijama, te na četiri konferencije književnika, na jednoj u Kanadi i tri u Indiji. Za svoj književni rad i doprinos u popularisanju pisane riječi u svijetu, dobio je brojna priznanja.

Neke pjesme su mu prevedene i objavljene na italijanskom, koreanskom, slovenačkom, poljskom, španskom, mongolskom, turkemenskom, bengalskom, francuskom, arapskom, portugalskom, ruskom, tajiku, vjetnamskom, kineskom, bahaza (Malezija), njemačkom, turskom, makedonskom, filipinskom i perzijskom jeziku.

Honđo nije samo pjesnik i prozni pisac. Bavi se slikarstvom, skulpturom i fotografijom.

Živi i stvara u Vankuveru, Kanada.

Pisati znači disati i koračati naprijed i onda kada ne stavljaš jednu nogu ispred druge. Pisati znači voljeti ljude i sve ono što ih okružuje i govoriti im o ljubavi prema svemu što obitava na planeti zemlji, ali i svemiru u cjelini čiji je ona dio. Upravo ljubav dominira u mom stvaralaštvu, jer ona je korijen i  ključ svih vrijednosti, ključ života.

Književna radionica Kordun 
Književni ESNAF
Neda Gavrić - Banja Luka - Vankuver 13.09.2024

Kako biste opisali svoj jedinstveni umetnički stil koji ste negovali tokom    dugogodišnje, uspešne karijere? Možete li podeliti sa nama na čemu trenutno radite i šta Vas inspiriše?

Svaki umjetnik gradi svoj stil. On je povezan s idejnim sadržajem djela, i s doživljavanjem svijeta u kojem umjetnik živi. Ne postoji kalup za stil. Postoji izrađen oblik izražaja neke mislene, osjećajne, voljne ili opažajne sadržine. Vodeći se tim, od prve napisane pjesme pa do danas nastojim u svojim djelima ugraditi neke vlastite manire, lijepo oblikovati svaki stih ili rečenicu ne opterećujući se previše pravilima pisanja iz udžbenika, jer i ona se mogu mijenjeti. Kada napišem pjesmu ili priču tim činom moja aktivnost nije završena. Svemu se vraćam često iščitavajući pažljivo riječ po riječ, stih po stih, rečenicu po rečenicu, oduzimam i dodajem, brišem ponekad i po nekoliko stihova ili rečenica kako bih dao konačan oblik tom djelu u kojem će biti sadržana i pouka i poruka čitaocima.

Trenutno sam okupiran pripremom zbirke poezije pod radnim naslovom “Tragovi pjesme u bezvazdušju” i pisanju knjige kratkih priča. Inspiriše me život ljudi kao i moj život, novosvjetska zbivanja, ali i prošlost. Životi su bogata riznica iz koje se mogu crpiti teme o kojima se može i treba pisati, kako bi se “sljepcima” skrenula pažnja na bitnost i značajnost tih pojava, kako za sadašnjost tako i budućnost.

Koje biste životne trenutke ili periode iz svoje karijere izdvojili kao najznačajnije i zbog čega smatrate da su imali poseban uticaj na Vaš umetnički rad?

Godine 2010. potpisao sam Ugovor o izdavanju moje knjige pjesama “Enigma sa kamena” na engleskom jeziku sa jednim od velikih izdavača u USA “Publish America”. Knjiga je objavljena u martu te godine, a u maju izložena na sajmu kniiga u Njujorku na koji sam bio pozvan kao autor. U septembru 2010. godine isti izdavač tražio je od mene da napišem autobiografiju. Potpisali smo još jedan Ugovor. Moja romanizirana autobiografija “Niti moje biti” objavljena je u prvoj polovini 2011. godine. Ova dva Ugovora su mi ulila vjeru da to što pišem je dobro i da zaslužuje pažnju čitalaca kako na Balkanu tako i izvan balkanskih prostora.

Drugi veoma važan trenutak za mene bio je kada sam dobio primjerak pjesničke antologije “Poems about death”, objavljene u USA 2018. godine u kojoj je uz veoma poznata svjetska imena kao što su: William Shekespeare, John Donne, John Keats, Aleksandr Sergeevich Pushkin, Emily Bronte, Charles Baudelaire, Fridrich Nitzsche, William Butler Zeats, Rainer Maria Rilke, Paul Valery i drugi objavljena moja pjesma “Pismo ratniku sa stećka.”

Svakako trebam napomenuti i brojne pozive na književne susrete te učešće na tri književne konferencije u Indiji i jednoj u Kanadi. Sve to mi je davalo podstrek za predaniji rad na pisanju i izgradnji mog stila koji je kako mnogi čitaoci rekoše veoma prepoznatljiv, ali i doprinosilo većem samopozdanju i vjerovanju da to što stvaram mnogi ljubitelji pisane riječi vole i rado čitaju.

Na koji način prenosite ključne vrednosti kroz svoju poeziju? Da li smatrate da umetnost može biti snažan alat za promovisanje pozitivnih vrednosti u društvu?

Pisati znači disati i koračati naprijed i onda kada ne stavljaš jednu nogu ispred druge. Pisati znači voljeti ljude i sve ono što ih okružuje i govoriti im o ljubavi prema svemu što obitava na planeti zemlji, ali i svemiru u cjelini čiji je ona dio. Upravo ljubav dominira u mom stvaralaštvu, jer ona je korijen i  ključ svih vrijednosti, ključ života.

Naravno, umjetnost može biti snažan alat za promovisanje pozitivnih, ali i negativnih vrijednosti u društvu. Nažalost, danas se više nego ikada umjetnost zloupotrebljava kako bi se negativne vrijednosti promovisale kao pozitivne. Pozitivno se polako gura u zapećak zahvaljujući političkim klikama i kreatorima naših života koji se kriju u sjenci kapitala, podivljale pohlepe i tihog uvođenja robovlasničkog sistema.

Kako vidite ulogu književnika u savremenom društvu i kakvu odgovornost smatrate da oni imaju prema publici?

Mogu reći da tehnika i tehnologije na svim poljima života napreduju, da su bogati još više bogati, a da je sve više siromašnih, gladnih po svijetu. Nestaje milosti u narodu, ljubav gubi smisao, ljudi se udaljavaju jedni od drugih, porodica kao stub svakog sistema gubi na važnosti, pohlepa caruje, kriminal je u porastu, popularišu se poroci kao što je droga, jačaju nacionalizam, klerikalizam i šovinizam. Vode se ratovi…Sve to su odlike savremenog društva. Gdje su tu književnici i kakva je njihova uloga?

Književnici bi morali da glasno govore o svim ovim problemima, da ih serviraju kroz medije vladajućim i političkim krugovima. Mnogi pišu o tim problemima, ali njihovo pisanje ne dopire do onih koji bi trebali da rješavaju nagomilane probleme. Njih to ne zanima. Mnoge od njih ne zanima kultura ukoliko od nje nemaju nikakve koristi. Književnici su nemoćni da bilo što promjene, ali nisu oslobođeni odgovornosti da o tome i dalje ne pišu i ne upozoravaju. To su dužni čitaocima i sebi samima.  Književnici bi trebali kroz svoja djela učiti čitaoce pravim vrijednostima. To mogu samo ako pišu stvarnost onakvu kakva jest, bez obzira da li će im nihova dijela donijeti profit ili ne. Jednom će riječ progovoriti. Moraće, jer ničija nije do zore sijala.

Koje konkretno načine aktivnog angažovanja mladih biste podržali kako bi doprineli pozitivnim društvenim promenama?

Po mom mišljenju mladi bi trebalo prije svega da se obrazuju, steknu elementarna znanja iz oblasti ekonomije, prava, umjetnosti, religije, politike i političkih sistema kako bi lakše odabrali svoj životni put. Uz to bi trebali da se uključe u životne tokove prema svojim sklonostima, da te sklonosti dograđuju kako bi mogli da daju maksimalan doprinos razvoju i stabilnosti društva u kojem žive i rade. Bez edukacije ni jedan sistem ne može napredovati. Mladi se moraju maksimalno uključiti u sve životne pore društva. Nažalost danas je mnogo mladih inertno.

Po Vašem mišljenju,  koje su to ključne karakteristike koje bi trebali imati lideri 21 veka?

Lideri bi morali prije svega biti zdravi i skinuti maske sa lica. Ne bi trebali biti stariji od 60 godina. Morali bi biti pošteni, pravični, ne grabežljivi. Brižni prema stanovnicima i progresu zemlje. Voljeti stanovnike i okruženje u kojem su lideri.

Kako komentarišete trenutnu političku klimu?

Trenutna politička klima u cijelom svijetu dobrano se klima. Sve miriše na hamburger, koka kolu i barut. Političari su se otuđili od naroda. Narod im samo treba u eri izbora.

Šta je po Vama slobodan čovek, šta je zaista njegova sloboda? Kako tumačite pojam slobode u današnjem svetu?

Sloboda je uvijek tako blizu i tako daleko. Mislim da nema ni jednog  čovjeka koji je apsolutno slobodan. Ljudi su sami sebi ogrničili slobodu donošenjem raznih zakona. To je neminovno, jer pustiti svim ljudima na volju da rade šta ko i kako hoće odvelo bi čovječanstvo u propast.

U današnjem svijetu sistemi nam sputavaju slobodu kroz razne oblike. To sputavanje se ogleda kroz primjenu novih tehnologija, koje svaki građanin mora naučiti da koristi kako bi mogao obaviti mnoge poslove koje su nekada radili radnici i zato bili plaćeni. Na primjer, sami sipamo i plaćamo gorivo, sami se poslužujemo u trgovinama i plaćamo, preko interneta zakazujemo ljekarske preglede, sastanke u državnim institucijama ukliko želimo obaviti neki privatni posao,  itd. Tako postajemo slobodni da radimo poslove za koje nas niko ne plaća i gubimo slobodno vrijeme namjenjeno za odmor i relaksaciju, a država i razne korporacije na našoj slobodi prave extra profite, jer za mnogo toga više ne plaćaju radnike. Dakle, sakate našu slobodu.

Kako biste opisali sistem vrednosti savremenog čoveka i da li primećujete promene u tim vrednostima u poređenju sa prethodnim generacijama? Kako ovi sistemi vrednosti utiču na društvo u celini?

Prema mojim spoznajama prethodnim generacijama poklanjalo se mnogo više pažnje, nego danas. Djecu se od ranog djetinjstva učilo da imaju prava i obaveze. Danas ih uče da imaju samo prava. Nekad su roditelji i učitelji učili djecu iste stvari koje im mogu koristiti u životu. Danas učitelji govore jedno, a roditelji drugo. Djeca slušaju učitelje i podlježu sistemskom odgoju koji se razlikuje od roditeljskog i ulaze prilično nepripremljeni za samostalan život. Nekad je porodica bila svetinja, a danas porodica polako postaje kao nužno zlo. Istina, društvo funkcioniše i na ovaj način, jer su sistemi usklađeni prema potrebama korporacija i vladajuće vrhuške. Demokratija o kojoj se govori  ne sliči na demokratiju. Možeš da pričaš šta hoćeš, ali niko ne čuje ukoliko nije u interesu vladajuće partije. Dakle, po meni čovjek sve više postaje sužanj koji ima svoj broj. Masa maldih je već odgojena prema odgojiteljima novog svjetskom poretka, tako da im je ovaj scenario života dobar. To me podsjeća na papagaja. Ponoviš pred njim riječ sto puta i on je ponavlja s ubjeđenjem da izvan nje ne postoji ništa drugo.

Koje ciljeve postavljate sebi vezano za budućnost Vašeg stvaralaštva? Kako se težnje i motivacije menjaju sa vremenom i iskustvom?

Svaki stvaralac mora biti svjestan svojih stvaralačkih mogućnosti. U suštini nikada nisam postavljao sebi velike ciljeve za budućnost. Pisao sam kada sam imao ideju o čemu da pišem, slikao kad sam zaželio nešto da naslikam, fotografisao kada sam putovao po svijetu sve ono što mi se učinilo lijepim. Mogu reći da sve što sam napisao u životu pisao sam nekako spontano i u skladu s vremenom koje je prolazilo i nosilo sa sobom ljepotu, tugu, bol…ne obavezujući se da nešto moram napisati. Trenutno planiram da iduće godine objavim napisanu zbirku pjesama “Tragovi pjesme u bezvazdušju,” a narednih godina završim pisanje kniige pripovjedaka i finaliziram rukopis romana “Na rubovima noćnih mora”, te da objavim zbirku poezije na engleskom jeziku “Između nas”.

PODELITE OVAJ TEKST NA: