|
|
|
 | Nemanja Zivlak | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Čudan osvetnik
Primjetio sam ga prvog dana kad smo se ispeli skoro na sami vrh planine.Razmjestili smo naše šatore iznad njegove kuće ako se kućom ili kolibom može nazvati nekoliko debljih dasaka uvezanih blatom, gajtanima, pokriveno raznim parčadima lima i plastike.Njega je posmatrač morao primjetiti.Visok, širokih ramena, guste brade, bez sijedih dlaka u bradi i kosi, prodornih očiju nedefinisane boje nešto između zelenog i plavog koje bi bljesnule svaki put kad bi prolazio pored nas. Pune usne, visoko čelo, snažne vilice, nije imao više od četrdeset i pet godina. Jake, krupne i koščate šake, u kojima je sjekira izgledala kao igračka.Kosa smeđa, valovita, ali ne zapuštena, svezana u uredan perčin. Zapravo iako je živio u udžerici sav njegov izgled nije govorio da se radilo o nekom pustinjaku, naprotiv, radilo se o čovjeku dubokih principa ali i teških razočarenja. O čovjeku spremnom na obračun. Svako jutro kada je prolazio pored našeg kampa obavezno smo ga pozdravljali sa dobro jutro, međutim on nije odgovarao.Nosio je omanji balon za vodu i odlazio do potoka koji je žuborio ispod nas. Nekoliko stotina metara niže je bilo nešto što je ličilo na baštu, tu je u pedantnom rasporedu bio posađen pelin.Spustio bi se do potoka, zahvatio bi vode u balon i otkinuo bi samo jedan struk pelina, potom bi se vraćao u svoju kolibu i cijeli dan ne bi iz nje izlazio.Petog dana, posumnjao sam da se radi o nekom podvižniku, monahu, iskušeniku dok su drugi tvrdili da je ipak riječ o propalici ili pijancu koji je smisao svog postojanja našao u samoći.Ništa od toga nije bilo istina.Za razliku od svih ostalih, to jutro sam ga pozdravio drugačije, ni ne sluteći koliko sam ohol i bestidan što se zanimam za tuđu bol, tuđe rane i ožiljke i koliko će mi to donijeti nemira i tereta koji evo istačem na papir. Pomaže Bog! — rekao sam misleći da ću izmamiti osmijeh ovog čudnog podvižnika.Međutim, ošinuo me takvim pogledom oštrijim od ijednog žileta, hladnijim od ijedne zime. Ionako opasne i hladne, ledene, zeleno-plave oči sada su posivile i dobile nekakav neprijateljski, odlučan i beskompromisan, a zapravo bolan i tužan izgled. Izgled koji je govorio više od ijedne riječi, spremnost na bilo kakvu žrtvu i beskompromisnost u izvršenju nauma.Iskrivi mu se lice u bolnu grimasu i samo odgovori: ako! Sljedećih nekoliko dana svako jutro sam mu nazivao Boga, kad bi on prolazio pored nas priču smo usmjeravali ka religioznom jer je jedina reakcija bila tada kad je čuo Božje ime. Nakon petnaest dana, posljednjeg dana našeg kampovanja i kad smo već dovoljno uzoraka skupili za naše istraživanje, vidio sam ga opet da ide prema potoku.Opet se ponovilo i ja sam mu nazvao Boga.Okrenuo se, prišao mi i istrgnuo mi cigaretu iz ugla usana. Već do pola dogorjelu cigaretu stavio je među zube i duboko povukao dim. Žar je u trenutku stigao do filtera. Opljunuo je i dim i cigaretu a negdje iz daljine se spremala oluja.Dubok muški glas, teški bas, je progovorio. "Dobro, momče, ti koji mi svako jutro nazivaš Boga, dobro je!Bog ti pomogao i bio ti na pomoći!A sad me slušaj! Otiđi u bilo koji Njegov hram i pitaj Ga.Pitaj Ga momče, je li Njegovo dopuštenje i je li Njegova volja da preživljavam bez žene koju sam jedinu volioi zašto sam bio kukavica kad sam morao biti najhrabriji!Pitaj Ga zašto mene kazni najstrašnijom kaznom — da nisam otac njenoj djeci i čega sam se to uplašio kad se nisam smio uplašiti. Pitaj Ga još i ovo — ako nije to Njegova volja — je li onda volja Njegovog palog anđela koga čekam u ovom zlu da se sa njim obračunam i da mu stanem petom na rogove!Ja bih, ali ovo poprište ne smijem napustiti! Pitaj Ga, momče, jer ja ne mogu, ja sam ođe, meni odavde nema micanja.Poruči Mu i ovo, čekam samog nepomjanika u ovom ledu i snijegu, u ovom zlu i neimaštini da ga pitam i da sa njim svedem račune.Čekam ga, momče, jer niko mi nije mogao puteve smrsiti osim *nepomjanik.Pitaj Ga sve, pa mi dođi i kaži ako me zatekneš još u životu jer meni bez nje života nema. A i šta je život bez one koju je lako voljeti i koju sam jedinu volio!Takav život je kao onaj struk pelina koji mi je, i doručak, i ručak, i večera!Takav život nije život nego — smrt! Srećan ti put momče i kaži svakom koga sretneš: dabogda niko neimao moju sudbinu!" Spakovali smo naš kamp u tišini, niko nikoga nije ništa pitao, spuštali smo se polako niz padinu i kad smo već bili nadomak prvih sela, gore, na vrhu je vrijeme nadolazilo.Bezbroj gromova je pucalo, bezbroj munja je sijevalo, i svi smo pomislili da je počela borba između čovjeka i njegovog udesa. Prsa u prsa, srce u srce, čovjek i njegov usud! Bez svjedoka, bez jauka.Nakon nekoliko mjeseci kad je prošla hladna zima, popeli smo se opet na planinu, opet je potok mirno žuborio, bašta sa pelinom je bila uredno okopana i zasađena, koliba je isto bila tu, ali od neobičnog osvetnika ni traga ni glasa. Samo je ženska bijela marama vijorila zakačena na granu zadjevenu ispod limova i plastike. Na njoj je pedantno, ali ipak muški i grubo bilo izvezeno:Nema meni života bez nje!
*nepomjanik - nečastivi
|
