 | Ružica Kljajić | |
| |
PRIČA O BLAGU
S početka maja devedeset druge godine, za vrijeme doručkau bolničkom restoranu, četiri koleginice počeše razgovor na temu koja je bila možda malo neobična,ali razumljiva, s obzirom da su razgovor vodile žene.
Stalno prisutna neizvjesnost i crna sjenka rata, uveliko se nadvila nad njihovom varošicom. Svako jutro se na posao dolazilo sa pomiješanim osjećanjem; srećan si što si tu, na mjestu gdje si proveo veliki dio života i osjećaš se nekako sigurno među poznatim ljudima, ali istovremeno, u duši je neka ledena zebnja i strah od pitanja: - Gdje ću sutra biti...?
Za vrijeme doručka se osjeti neko blago opuštanje, pa se i ovakva pitanja postavljaju:
- Pa, drage moje dame, šta ćemo sa zlatninom? - upita Hanka, zatim i ne čekajući odgovor nastavi: - Sinoć sam, kao i obično, bila na kafi kod komšinice Nade. Dok me ispraćala kući, stalno se osvrćući, pozva me da krenem za njom na jedno mjesto u dvorištu. U svoje hladne i nemirne dlanove uze moju lijevu ruku i reče mi polušapatom:
- Komšinice, ko zna šta se, kad, i kome može desiti, ali, ako da Bog, pa ti preživiš, tu, -pa mi pokaza gdje - nalazi se vrijednost koja može stati u malo, znaš ono: sa vjeridbe, vjenčanja, rođendana, bračnih godišnjica... Eto, sve je stalo u to malo. Prva si mi komšinica i uvijek smo se pazile, pa ti i vjerujem... Ako zatreba, znam da ćeš znati šta s tim.
Zatečena njenom molbom, molila sam je da ne traži tako nešto od mene, ali kad sam osjetila da je to očajnički zahtjev koji je nemoguće odbiti, pristadoh. Zabrinuta krenem kući, ali i s pitanjem upućenim samoj sebi: -Šta ćeš ti sa svojim zlatom? Nema ga malo. Gdje ga skloniti i kome povjeriti? Ma, smislićeš ti već nešto, tiho rekoh sama sebi, ali i sumnjam da ćeš noćas lako zaspati.
Zatim je Hanka nekako naglo zaćutala. Činilo se, da se ponovo vratila na stazu između Nadine i svoje kuće.
- Imaš pravo što misliš o tome - reče Rabija promuklim glasom strastvenog pušača. -Ja sam moje bisere, ali i ostalo, sklonila na sigurno i nemam namjeru da o tome bilo kome govorim. Neka bude kako je suđeno. Nemam djecu kao ti i Nada. Poslije mene, potop, kako neko reče.
Kao da ju je neko prozvao javi se Nermina:
- Moram priznati da sam o tome i ja razmišljala. Znate da volim bijelo zlato i da mi je takav sav nakit. Mnogo vrijedi, a pošto je ovaj naš grad ko kuća na putu, ko zna ko, i kakva će vojska u njega stići, ja ću svoje blago skloniti kod mojih roditelja. Tamo je najsigurnije. Priznajem, teško ću se od njega rastati. Za svaki komad znam gdje i kad sam ga kupila, koliko sam zadužila platu i kakve sve izgovore smišljala da pred mojim mužem opravdam troškove, što on, čini mi se, nikada nije razumio i odobravao.
- Šta je, Marija? Što ti ćutiš? Mi rekosmo svoje i sad je na tebe red. Šta ti planiraš sa svojim blagom?
To Hankino pitanje kao da vrati Marijine odlutale misli, pa reče:
- I ja o tome razmišljam, i to ne od sinoć. Ali, moj problem je složeniji od vašeg.
- Kako? Zašto? - upitaše uglas.
- Znate, moje blago nije ni bijelo ni žuto zlato, ni biseri ni koralji. Mene to nikad nije zanimalo, a i oni oko mene, kao da su to znali, pa se i nisu trudili da mi ga nešto poklanjaju. Moje blago ne može stati u zamotuljak, nepromočivu kutiju, u malu skrivenu šupljinu, ili biti zakopano u zemlju pod neko neobično stablo. Zabrinuta sam za njegovu sudbinu koliko i za svoju, i, koliko god da razmišljam, pravo rješenje ne nalazim. Bilo kud da krenem, ne mogu ga ponijeti sa sobom. Ima ga mnogo, kabasto je i...
- Šta je to tako veliko a tako vrijedno?
- Pa, moje knjige.
- Boga ti Marija, jesu li to nove ili neke stare knjige? - nastavi Rabija iznenađena Marijinim odgovorom.
- Ima i novih i starih.
- A, što će ti stare knjige?
- Možda zato što volim miris stare knjige - odluči se Marija za kratak odgovor jer je bila sigurna da bi ih neki opširniji odgovor još više zbunio, tim prije, što joj se učini, da taj pomenuti miris stare knjige lebdi između njih i da naprežu čula da ga osjete.
- Meni se čini, da se ti s nama šališ.
- Ne! Ne šalim se, ali se plašim. Naravno, ne plašim se da će ih neko uzeti. Kamo sreće da ih neko uzme, da čita i tako sačuva. Ljudi i u miru slabo čitaju, a tek sada, kome je do knjiga i čitanja? Plašim se da ne izgore. Čitav život ih sakupljam, kupujem jednu po jednu... Neku dugo tražim a kad je pronađem, obradujem se kao dijete čokoladi. Naravno, ima tu i darovanih knjiga, kako meni, tako i članovima moje porodice. Samo da ne izgore - završi Marija tišim glasom.
- Koliko komada ima ta tvoja briga?
Iako knjigu nikada nije posmatrala kao komad, Marija odgovori:
- Blizu hiljadu naslova.
- E, onda ti zaista nema spasa!
- Izgleda.
- Ja te brige nemam! I komade i naslove mogu na prste da prebrojim - reče Nermina ali, Marija, imam rješenje za tvoj problem.
- Reci!
- Zašto ih ne uviješ u neku nesagorivu foliju?
Kao po komandi, sve su istovremeno ustale i ćutke krenule svaka na svoje radno mjesto. Dugo ih je pratio cvileći zvuk pomjerenih stolica, a Mariju i dvije izgovorene riječi : - „Nesagoriva folija, nesagoriva folija...“
***
Nadu je, u trećoj godini rata, u njenom dvorištu usmrtila razorna granata.
Hanka je, nakon vjerne službe Hipokratovoj zakletvi, i sa slomljenim srcem zbog lične tragedije, gotovo pred sam kraj rata, poslije kraće ali teške bolesti napustila ovaj svijet.
Šta je bilo s Rabijinim biserima i, da li Nermina još uvijek onako strasno i sa istim zadovoljstvom kupuje i nosi bijelo zlato, nije poznato, ali se pouzdano zna, koliko Marija tuguje za svojim izgubljenim blagom.
