BLAGOTVORNO DEJSTVO PRIČE

(Ružica Kljajić: Batina se vratila u raj, Alfagraf, Novi Sad – Petrovaradin 2014)

Prof. dr Cvijetin Ristanović

         Priče u knjizi Ružice Kljajić Batina se vratila u raj, razvrstane su u tri tematske cjeline. U prvoj, pod naslovom Bijeg u školu, spisateljica je sa mnogo dirljivih detalja opisala nezavidnu sudbinu seoske žene koja zbog nedostatka ljubavi i razumijevanja u braku napušta prvog muža i, nakon majčine smrti, sa malodobnom kćerkom se vraća u roditeljsku kuću. Drugu cjelinu, Zamotuljak u snijegu, čine doživljaji majke Stane i kćerke  Marije u godinama nakon završetka Drugog svjetskog rata, kao i  podsjećanja na neke važne događaje iz prošlosti. Treći dio, Tajnovita pisma,uvode čitaoca u prave drame predaka glavnih junakinja ove specifične proze.

         Plemenita majka Stana je kćerki Marijiu djetinjstvu bila jedini oslonac. No, iako okružena majčinom pažnjom i ljubavi, senzibilna Marija u svojim ranim godinama suočila se sa surovom realnosti da nju i njenu majku najbliži srodnici ne žele u toj porodici. Nezavidan položaj seoske žene, raspuštenice, koja stupa u tešku životnu borbu, spisateljica je vrlo upečatljivo izložila u priči Bijeli vuneni šal. Tu je Stana predstavljena kao realna žena koja shvata da ona i njena kćerka iz prvog braka nemaju nikakvu budućnost u porodičnoj zajednici i koja  odlučno preduzima korake da popravi svoj društveni status. Preudajom za drugog čovjeka ona započinje novi  porodični život.

U Staninu životnu dramu Ružica Kljajić se istinski uživjela. Ona je tu ženu predstavila prvenstveno kao majku spremnu da podnese svaku žrtvu za obezbjeđivanje boljeg života svojoj djeci. U priči Odluka, došla je do punog izražaja Stanina sposobnost da bitno promijeni uslove školovanja bolešljive kćerke Marije i mlađe djece iz drugog braka. Da bi ostvarila tu namjeru, ona zalaže najdragocjeniji dio svoje imovine, dukate koje je iz roditeljske kuće dobila kao miraz.

Većina priča iz prvog dijela knjige, tematski je vezana za  doživljaje djevojčice Marije u njenom predškolskom i osnovnoškolskom uzrastu. O jednom od njih (fizičkoj kazni koju je preosjetljiva učenica Marija vrlo teško podnijela), spisateljica je sačinila priču sa jasnom porukom. Ne samo da je u njoj osudila nepedagoški postupak Marijinog učitelja, nego je, preuzimanjem naslova priče Batina se vratila u raj za naziv cijele zbirke, ostavila upečatljivo svjedočanstvo o sumornom vremenu u kome je batina upotrebljavana kao sredstvo vaspitanja mladih naraštaja.

Dok u prvom dijelu knjige svi sadržaji, osim jednog dijela priče Nevremena, koji kazuje kum Obrad, osvjetljavaju mučne godine odrastanja i školovanja znatiželjne Marije, u drugom dijelu uvode se i sadržaji sa tematikom iz prošlih vremena. Njih Marija saznaje od više naratora. Priču Zakletva izlaže Marijina majka Stana; priču Zmijski car saopštava djed Simo; priču Za kolonom djed Aleksa, dok priču Zamotuljak u snijegu (po kojoj je ova tematska cjelina naslovljena), priča dječak Živko kao svoj doživljaj iz Drugog svjetskog rata, ali na osnovu onoga što je od majke saznao o nevjerovatnom događaju kada ga je ona  u panici izgubila u snijegu,dok je sa djecom i zavežljajimabježala pred neprijateljskom vojskom. Uvođenjem više naratora različite životne dobi u svoje priče autorka je vješto izbjegla monotoniju kazivanja njihove građe.  

Gledano sa poetičkog stanovišta, najuspjelije su priče iz treće tematske  cjeline pod naslovom Tajnovita pisma. U pričama: Crna karta, Priča o prvom pismu, Na godišnjicu, Iz pisma majci, Život za čast i Još jedno pismo,vrlo uspješno su obrađeni  egzistencijalni problemi pojedinih likova: zla sudbina  bake Zorke koja najprije ostaje bez muža  koji je nestao u Prvom svjetskom ratu,pa zatim i bez sina Milutina koji je početkom Drugog svjetskog rata, kao pilot Vojske Kraljevine Jugoslavije, emigrirao u Sjedinjene Američke Države; tragedija koju je doživjela majka bake Zorke, Anđelija, čiju je kuću i porodicu, u vrijeme kada su u Bosni i Hercegovini vladali Turci, spalio najstariji agin sin zato što su Anđelijini roditelji na vrijeme sklonili kćerku da ne padne u ruke nasilnika; Marijino prerano saznanje da socijalne razlike čine golemu prepreku ljubavi između mladih koji potiču iz porodica različitog imovnog stanja, itd.

Uvođenjem epistolarne forme u pojedine priče iz ove cjeline postignut je visok stepen uvjerljivosti kazanog. Pismima koja, navodno, sin Milutin iz Čikaga piše majci Zorki u malo bosansko selo, snažno je iskazana tragika čovjeka koji je, igrom istorijskih okolnosti, odvojen od  porodice, zavičaja i od svoga naroda. No, tim pismima još upečatljivije je  prikazana tragika Milutinove majke koja uzaludno čeka povratak dragih bića koja joj je rat surovo oteo. Ali, ono što je za posebnu pohvalu, to je autorkino inkorporiranje neobičnog postupka majke Zorke u vezi sa pismima koja  dobija od sina iz Amerike. Pošto je nepismena, priziva u svoj dom čak četvoro mladih ljudi da joj čitaju sinovljeva pisma, a svaki put, samo iz njoj znanih razloga, odgađa da sazna šta u njima piše, tako da će sadržina sinovljevih pisama za nju ostati vječita tajna.

U trećoj tematskoj cjelini, svojom umjetničkom snagom i porukom posebno se izdvaja priča Čuvarkuća, uz koju stoji naznaka da ju je napisao poštar Todor a „po motivima iz priče Milutinovog djeda Uroša“. Pozivajućise na pripovjednu građu dvojice autora, Ružica Kljajić čitaocu prenosi predanje o kazni koja je stigla turskog nasilnika od bića za koje sigurno nikada nije ni pomislio da će mu naplatiti dug za grijeh prema nevinim žrtvama.Agin najstariji sin, umire od ujeda zmije čuvarkuće kad je u dvorištu očevog radnika Osmana nasrnuo na njegovu mladu ženu Ajku, nekadašnju sluškinju u kući njegovog oca. Po slovenskoj mitologiji, zmija čuvarkuća je otjelovljenje pretka zaštitnika koji ne dozvoljava da nasilje nad članom porodice prođe nekažnjeno.

Kao osvetnica, zmija se pojavljuje i u priči Zmijski car. Sumornu povijst o velikoj grešci koju su počinili naratorov otac Aleksa Jović i njegov brzopleti rođak Jovan kada su ubili dvije zmije koje su se sunčale na kamenjaru u njivi Aleksinog oca, Mariji kazuje djed Simo, jedan od Aleksinih sinova. On vjeruje da je nekada uglednoj i srećnoj porodici Jovića, nesreću i propast donijelo ubistvo nedužnih zmija, jer od tri Aleksina sina, niko poslije toga neoprostivog grijeha nije dobio potomstvo a, po riječima djeda Sime, kuća bez djece je kao ruža bez mirisa.

U priče Čuvarkuća  i Zmijski car, maestarlno je utkano drevno narodno vjerovanje o ljudskom grijehu i kazni koja počinioce grijeha neminovno stiže. Po tom vjerovanju, ako kazna ne stigne neposredne grešnike, sigurno će stići njihove potomke.

Saznanja koja Mariji pružaju priče starijih osoba čine njeno djetinjstvo bogatijim i ljepšim i služe joj kao potpora u životnim iskušenjima. Tu istinu spisateljica je utkala u jedno od pisama koje je sin Milutin iz dalekog Čikaga uputio majci Zorki (priča Život za čast), u kome on usrdno moli majku da, kada ode na groblje da zapali svijeće roditeljima,  baki se zahvali za najljepše priče koje su grijale njegovo djetinjstvo i koje su mu pomogle da lakše podnosi surovost života.

Kljajićeva je na više mjesta istaknula Marijinu ljubav prema istoriji, ali i njenu potrebu da traga za onim što se desilo u prošlosti, a što nije zapisano u knjigama, nego živi kao usmeno predanje. Autorka zna da narod u pamćenju čuva važne događaje i znamenite ljude, i stoga se sa velikim pijeteteom odnosi prema bakama i djedovima koji svojim potomcima prenose istine o zlim i dobrim ljudima. Bitno je napomenuti da jedan broj naratora (kum Obrad, djed Aleksa, djed Simo, sin Milutin) osjeća veliko zadovoljstvo kada uspije dapriču prenese potomcima kako bi se oni bolje snašli u borbi sa zlom. S tom namjerom, djed Aleksa, narator iz priče Za kolonom, na kraju upozorava slušateljicu Mariju: Zla je uvijek bilo i biće ga, ali ljudi treba da nauče kako da ga prepoznaju, da se nose s njim i kako da ga pobijede.

Uzimajući kao povod potrebu radoznale Marije da što bolje upozna prošlost svojih predaka, autorka je sačinila narativnu fresku na kojoj je oslikala život srpskog seoskog stanovništva u Bosni u dužem periodu, od vremena turske i austrougarske vladavine, preko godina Prvog svjetskog rata i stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Jugoslavije, do događaja u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj izgradnji zemlje. Knjiga sadrži i opise narodnih običaja i obreda, naročito onih koji su vezani za velike hrišćanske praznike Božić i Uskrs (priče: Božićno jutro, Umjesto porcelanske korpice), pa se može tretirati i kao svojevrstan etnološki prilog.

 Svojoj junakinji Mariji, koju život nikada nije mazio, Kljajićeva je pripisala izvanrednu sposobnost. To je lijepo iskazano u Marijinom susretu sa studentom Čedom (Čedina priča) kada  joj on daje do znanja da je mladi u toj sredini smatraju bićem koje živi u svom svijetu. Iznenađena tom činjenicom, Marija odgovara: Ne znam da tako misle o meni, ali znam da je lijepo imati svoj svijet. Drugima ne smetaš, a u njemu nađeš sve što poželiš. Čini se da je Ružica Kljajić u toj mudrosti našla azil i za sebe i za svoju junakinju Mariju.

PODELITE OVAJ TEKST NA: