|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
OTMICA Bilo je kasno poslijepodne i sunce je već lagano nestajalo iza Đavoljeg brijega kad je Radojka stigla na vrh Jelkine krčevine i zastala da malo predahne. Teret s leđa nije skidala jer bi ga sama teško mogla opet vratiti, ali s velikim olakšanjem ugleda u dolini drveni krov male vodenice potočare. Ispred sebe, u daljini ugleda neobičan zalazak sunca, pa glasno reče: - Nešto je sunce mnogo crveno a ni ono veliko crvenilo iza njega ne sluti na dobro. Izgleda, biće nekog belaja, ili velikog nevremena. Samo, molim te Bože da se, ako već mora, sve to strpi dok se sutra ne vratim kući... Mlinar Proko, kome je pravo ime bilo Prokopije, a dobio ga je po omiljenom svecu - zaštitniku svoga djeda Miluna, bio je već u poodmaklim godinama, ali dobrog zdravlja, vrijedan i veoma omiljen među seljacima. Znao je dobronamjernim humorom i mudrim savjetima da nasmije i najveće mrgude, ali često i da utješi mnoge zabrinute i tužne, podjednako uspješno i žensku i mušku čeljad. Posebno je bio pažljiv prema djevojkama i mladim snašama, često im meljaju uzimao preko reda, a bio je uvijek spreman da im i u svemu drugom pomogne. Onako s teretom na leđima,rado bi ih ispraćao s očinskim blagoslovom, a onda, kad ostane sam, uvijek bi mu oči zasuzile zbog tuge što nije imao svog poroda. - Ooo, dijete drago! Težak ti tovar na leđima! Pitam se, kako ga samo uznese uz Jelkinu krčevinu? – s prizvukom tuge i nekog prijekora u glasu reče Radojki, dok joj je pomagao da spusti vreću na pod. - Nije bilo lako djede Proko! I da znaš, usput sam klela svoju sudbinu i sto puta sam sama sebi rekla: - E, sirotinjo i Bogu si teška! - Znam, sinko, znam, ali, upamti da od svake muke ima i gora i teža. I niko od nas ne zna šta ga sutra čeka. - Tvoje riječi, djede Proko, uvijek su melem za dušu, a i hvala ti na pomoći! Kao i uvijek, i noćas ću prespavati tu blizu, kod mog ujaka. Maćeha mi na polasku reče, da sutra do podne moram biti kod kuće, pa te zato i molim, da mi to, koliko noćas samelješ, a mene u mlin eto, još prije sunca. - Dobro ćerko, dobro! Sve sam razumio! I sama vidiš koliko je tu meljaje, ali, za tebe ću naći vremena, pa makar cijele noći oka ne sklopio. *** Već je bio sumrak kad se Radojka pojavila pred ujakovom kućom, a on baš kao da ju je očekivao, jer ga zateče na kapiji i veselo joj se obrati: - Rado, sine, kao da si znala kad ćeš doći! Eno je, ujna spremila večeru, baš kako ti voliš. - E, ujko moj! Blago meni dok vas imam! Ujna i ujak imali su dva sina, ali ih u toku rata oba izgubiše, a vječna tuga osta, pa, kad im Rada tako povremeno dođe, kao da ih žarko sunce ogrije. Rado bi s njom pričali dugo u noć, da razbiju svakodnevnu čamotinju kakvu osjećaju stari i usamljeni ljudi na selu, ali su dobro znali da Rada mora rano ustati i vratiti se kući na vrijeme i obavljena posla. U sobi u kojoj su spavali njih dvoje, bio je i krevet za Radu, uvijek s ljubavlju namješten posteljinom iz ujnine djevojačke spreme, a koju je samo nekim čudom i srećom, u onim ratnim strahotama i bježanijama uspjela negdje da sakrije i sačuva. Umorna od dugog pješačenja Rada je brzo zaspala snom mlade osobe, a u tom snu ugleda majku kako se smiješi dok pokriva nju i brata da ne ozebu. I, dok je osjećala tu toplinu majčinog pokrivača, naglo je probudi neko komešanje u kući. Pri slaboj svjetlosti lampe petrolejke, koju su domaćini noću uvijek držali u jednom uglu sobe, Radojka kraj svog kreveta ugleda nepoznatog muškarca koji joj naredi da se obuče i bez riječi krene s njim. Još uvijek u čudu šta se oko nje zbiva i dalje je ukočena sjedila na krevetu. -Hoćeš li ti već jednom da ustaneš iz tog kreveta, ili da te ja dižem?! Ti večeras, milom, ili silom, ideš s nama, a ovo dvoje, sad su samo vezani, a ne budeš li nas slušala, može im se nešto i ružnije desiti. Dok se oblačila, ugleda na podu jedno za drugo vezane ujaka i ujnu. Bez riječi pođe a u srcu nađe molitvu i želju da poštede to dvoje koji su u svom životu našli vremena za nju, da se ne osjeća kao da je sama na ovom svijetu i bez trunke ljubavi. Kasnije je saznala da je ujak, čuvši korake pred kućom, krenuo da uzme lovačku pušku sa jednog zida, gdje je, inače, uvijek stajala, i na koju je bio veoma ponosan, ali zbog naglog ulaska razbojnika, kako ih je i on sam u očajanju nazvao, nije stigao, bio brzo savladan, ali je uporno ponavljao: - Ne dirajte to siroto dijete, ako za Boga znate! - Ne brini stari, nije ona više dijete! Već odavno je ona nekom za oko zapala... Nemoćan da bilo šta učini i pomogne, s užasom je gledao kako Radojku izvode iz kuće, neprestano proklinjući svoju i njenu sudbinu. ***
Bila je mrkla noć kad se Radojka čvrsto držana za jednu mišicu našla na uskoj šumskoj stazi. Ispred svih je išao čovjek s fenjerom u ruci, koji je, izgleda, dobro poznavao put, za njim Radojka s ličnom pratnjom, a zatim ostatak te neobične družine. Iako je koračala kao tuđim nogama, od noćne svježine joj prestade napetost u glavi i zujanje u ušima, pa odluči da se nekako otrgne i da pokuša pobjeći, a onda se sjeti da ovaj kraj uopšte ne poznaje, i da bi se sigurno u njemu izgubila. Sjeti se i kad je bila dijete pa se u rijetkim prilikama igrala sa svojim vršnjacima u igri, ko će prije stići. Uvijek je na cilj stizala poslije svih učesnika trke. Dok je tako koračala s osjećanjem da je potpuno izgubljena, sjeti se ranog djetinjstva i života s ocem i starijim bratom, jer majku nije ni upamtila, ali je sama izmaštala njen lik i očekivala da će se jednoga dana pojaviti u njihovoj kući. Umjesto majke, za koju rekoše da je umrla, jednog dana otac u kuću dovede nepoznatu ženu, za koju reče da će im ubuduće ona biti majka. S njom je došla i jedna djevojčica, uzrasta približnog njenom, a u godinama koje uslijediše rodi se još troje djece. Uprkos tome što je otac bio vrijedan i bio jedini bačvar u tom kraju, u kući sa šestoro djece gotovo ničega nije bilo dovoljno. Naravno, gladni nisu bili, jer su se i odraslija djeca u okviru svojih mogućnosti trudila i privređivala, ali sve drugo je davalo sliku jedne brojne i siromašne porodice. Jedne godine, da bar jedna usta budu manje u kući, otac i maćeha odlučiše da je daju jednoj tetki koja je živjela sama. Tetka joj je često govorila, da se nije ni udala zbog nekih problema koje je imala sa svojom dušom, pa, dok su roditelji bili živi, imala je neku zaštitu, ali kad i oni odoše na onaj svijet, njena duša je postala još praznija. Iako je već bila djevojčurak i počinjala da saznaje za mnoge stvari oko sebe, Radojka se svim silama trudila da joj boravak kod tetke ima neki smisao, ali, kako je vrijeme odmicalo, njena želja da se vrati kući bila je sve veća. Budući da je i sam bio svjestan toga, da za mladu djevojku nije dobro da živi s nekim ko ima problem kakav je imala njegova sestra, otac teška srca ipak pristade da se vrati kući. Za nju lično, uslijediše godine ispunjene teškim radom i stalnom tugom što joj nisu dozvolili da završi bar osnovnu školu. Zbog toga je u njenom srcu uvijek tinjala neka tiha tuga, ali tada, tako koračajući u nepoznato, kad se sjeti jučerašnjeg dana, obuze je velika ljutnja. Naime, red za odlazak u mlin bio je na maćehinoj kćerki, a ne njen, ali je maćeha našla neko opravdanje za svoju kćer. U Radojki buknu i tuga i bijes, pa s mukom zadržavajući suze, tiho izgovori: - Jednom siroče, siroče dovijeka! ***
Još se ni seoski pijetlovi nisu oglasili kad je mlinar Proko začuo lupanje na vodeničkim vratima. - Bog s tobom, Bogosave, koje dobro tebe donese u ovo doba? – obrati se starac mladiću koji je bez riječi ušao i sjeo da predahne. - Djede, ništa me ne pitaj, već, ako si izmljeo ono žito što je Rada sinoć ostavila, uzeo bih ga, pa da krenem... - Dobro, sinko, dobro! Valjda ti najbolje znaš šta trebaš činiti. Srećom, još noćas je bilo gotovo... - Ajd uzdravlje, djede Proko! I hvala ti na tvom čojstvu! - I tebi sinko! Pazi se niz Jelkinu krčevinu, da se ne spotakneš! Strma je k'o uz nos, da Bog oprosti! Te noći Bogosav nije ni oka sklopio, ali mu je noćna svježina pomogla da mu glava ostane bistra, i da ne osjeća umor dok je s džakom na leđima žurio što je više mogao. *** Čeljad u Markovoj kući već je bila ustala kad je on krenuo u svoju radionicu, jer je, što se rijetko kad događalo, imao narudžbu za čak četiri vinske bačve. Bio je raspoložen i radovao se poslu koji ga čeka, a onda, na svojoj kapiji ugleda Bogosava. - Dobro jutro, čiča Marko! – nekako zbunjeno izgovori Bogosav, pa ućuta. - I tebi, momče! Kojim dobrom tako rano dođe na moju kapiju? – otpozdravi Marko, ali kad mu na leđima ugleda dobro poznat džak, nešto ga steže u prsima pa se uhvati za ogradu, a onda ču Bogosava: - Čiča Marko! Da mi ipak uđemo u kuću pa da ti rečem šta imam... - Znači, moja Rada je oteta, sto mu gromova...! Znaš li možda Bogosave za koga su to zlikovci uradili? - Barabe koje su došle u kuću, pa djeda Stavru i babu Ružu vezale, oboje kažu da ih ne poznaju. Nisu mogli ništa učiniti da spriječe otmicu, ali čim su, jadni, nekako uspjeli da se odvežu, odmah su došli do mene... I, eto, dođoh da znaš šta se desilo. - Ponovo te pitam, znaš li možda ti, ko bi to mogao biti? Bogosav je dugo ćutao jer nije mogao čovjeku ispred sebe reći, kako mu je Rada već dugo u srcu, da je kradom pratio šta se s njom i oko nje dešava. Iako se osjećao, kao da je ranjen pravo u grudi, bio je svjestan da se taj bol mora podnijeti, pa mirno reče: - Nije lako reći da znam, ali imam sumnju na nekoga ko bi to možda mogao biti. Na zboru za Duhove, primijetio sam kako je gleda jedan momak iz Zabrđa, a onda se do Rade i u kolo uhvatio. - Tako, znači! Nego, hoćeš li mi praviti društvo, a ja odoh pušku da uzmem... ***
Ispred kuće gdje se zaustaviše, kapija je bila širom otvorena. - Idi, Bogosave, i uradi onako kako smo se dogovorili. Ja ću ovde čekati... Bogosav teška srca krenu. Čas je osjećao strah da je sve izgubljeno, a onda, zaiskri nada da će se Rada ipak vratiti kući... Tako zanesen, stiže tek na pola puta od kapije do kućnih vrata kad je šarov, srećom na lancu, glasno zalajao, a domaćin, kao da je nekog već očekivao, žustrim korakom uputi se prema kapiji. Čovjek, poodmaklih srednjih godina, s nekim neobičnim izrazom dobrote na licu, priđe Marku, pa pružajući mu ruku, reče: - Dobro mi došao prijatelju..! - Nismo mi nikakvi prijatelji! – odbrusi Marko bez namjere da prihvati pruženu ruku. - Dobro! Dobro Marko! Da mi ipak uđemo u kuću, pa da razgovaramo ko ljudi, a ne ovako... - Džaba mediš Ilija! Hoću da vidim svoju kćer koju ste oteli ko neki zlikovci... Gledajući u smrknuto Markovo lice i pokret ruke da skine pušku s ramena, Ilija bez riječi ode u kuću iz koje ubrzo izađe Radojka, pa, kao osuđenik priđe i oborenog pogleda stade ispred oca. - Rado, kćeri moja, jesu li ti učinili neko zlo, ili si svojom voljom pošla s njima? - Nisam oče svojom voljom! Da nisam pošla s njima, učinili bi nešto loše ujaku i ujni, a i sam znaš koliko ih volim... - Dobro! Dobro! Nego, ja dođoh da te vodim kući... - Drage volje bih pošla s tobom, ali, i sam znaš da bi to bilo gore za mene. Svi u našem selu, a i u devet sela okolo, svaliće krivicu na mene... Po običaju, žensko je uvijek, i za sve krivo. Ko će me poslije ovoga uzeti? Mogu samo u Sanu, tamo gdje je najdublja, ili sijede kose plesti kod nesretne tetke Julke, a neki rekoše, da i nisam više tako mlada. - Pametno zboriš, dijete moje! A taj Ilijin sin, kako ti se čini..? - Vidjela sam ga samo dvaput i jednom se do mene u kolo uhvatio... On je bio u kući kad su me doveli, i lijepo me dočekao. Dok sam k'o ukleta stajala na sred sobe i ne brišući suze s lica, čula sam kako mi njegova majka zbori: - Šta je, snašo? Valjda znaš da siromašne i cure bez miraza, ko što si i sama, ne mogu očekivati udaju sa svadbom i kićenim svatovima..! Eto, oče, to je sve što sam imala reći, jer, ako mi je tako suđeno, Bog zna, možda ovo i na dobro izađe, a nekako mi se čini, da je Stevin otac dobar čovjek. *** Ustaljeni običaji kad mlada dođe u kuću, koji se u ovakvim slučajevima poput Radojkinog, podrazumijevaju i moraju biti obavljeni, odrađeni su skromno i sa što manje troška. Život u novoj kući, sa osobama, koje, osim Steve, ranije nije ni poznavala, za Radojku je uglavnom bio težak, a povremeno, gotovo i nepodnošljiv. Stevo je radio težak i po mnogo čemu rizičan posao u državnom šumarskom preduzeću. Bio je to terenski rad i kući je dolazio samo subotom uveče, a već u ponedjeljak, u samo svitanje, ponovo bi odlazio. Kao osoba bez ikakvih prava u kući, Radojka je morala da radi sve što joj se naredi, uglavnom što niko drugi nije želio i kako god da je nešto uradila, svekrva nikada nije bila zadovoljna. Ako bi slučajno i pokušala da nešto kaže, ili odbrani neki svoj postupak, od svekrve bi dobila udarac po bilo kom dijelu tijela i prvim predmetom koji joj se našao pri ruci. Svekar Ilija, inače uvijek dobar prema njoj, bio je nemoćan da je zaštiti od svoje žene, njenih opakih izliva bijesa i bolesne potrebe da na sve načine zlostavlja tu mladu ženu. Udarce i fizički bol nekako je i podnosila, ali pravi pakao za njenu dušu počinjao je kad Stevo dođe kući, a majka mu, onako umornom i željnom sna u rođenoj kući, ospe drvlje i kamenje na snaju i počne nabrajati njena kojekakva izmišljena nevaljalstva. U svemu tome i za nju lično, isuviše teškom životu, Radojka je rodila dva sina. Svim svojim bićem i nadljudskim naporima trudila se da im bude dobra majka, da je takvu upamte, da ne moraju kao što je ona u mašti tražiti majčino lice. Kad su Stevo i Radojka, uostalom, kao i mnogi drugi bračni parovi iz njihovog, ali i drugih sela, shvatili, da u svom zavičaju, koliko god on bio najljepši na svijetu, nemaju nikakvih uslova da obezbijede iole bolji život sebi i svojoj djeci, krenuše na dug put preko Save i Dunava, u veliku i nepreglednu ravnicu. Nikada, a naročito u početku, nije bilo ništa lako i bez problema. U stalnom traganju za boljim poslom, neizbježna su bila i česta preseljenja iz jednog u drugi kraj velike ravnice, ali ih nikada nije napustila nada, da će se jednom skrasiti i konačno naći zasluženi mir, kakav bi svako božje biće trebalo da ima.
*** Stevo je odavno otišao da premjerava nebeske šume, a Radojka, sve bliže devetoj deceniji života, živeći pod istim krovom sa svojim sinovima, snajkama i unučićima, ima stalnu potrebu da nekom ispriča bolnu priču o otmici koja je srušila njene djevojačke snove, ali je, više i od svega tada preživljenog, povrijedila ono najvrednije, da i ona, kao i svako drugo ljudsko i slobodno biće, ima pravo na svoj lični izbor.
|
