detalj slike: ilij@saula.art

KAKVA SU OVO DOŠLA VREMENA

Čuješ li pjesmu ptica srećo nesuđena? Osjećaš li talase kako se lome o neispunjene želje? Vidiš li stradanje nade dok se vuče za leđima sudbine? Život niže godine, a svaka je teža od druge, zapisuje u kalendaru prolaznosti i zatvara vrata tako da te udare u lice.

Kažu da vrijeme liječi sve. Kažu da rane zacjeljuju kad ih prekrije paučina zaborava. Kažu da oprost donosi olakšanje duši. Kažu da srce može sve da izdrži. Kažu da sami sebi nanosimo bol, a ne znaju šta se krije u ponorima misli natopljenih tabletama samoće.

Dok je jutro budilo snove život je izgledao podnošljivo. Ispunjen udarcima što nas na trenutke spuštaju pa dižu donoseći neočekivane trenutke promjena u nama. U daljini sunčevih zraka nizale su se mogućnosti. Previše blizu vatre bi izgorile, predaleko od nje ne bi ni stigle da se ogriju. Do one zlatne sredine dolazili su obilježeni i predodređeni za rušenje tuđih stepenica ka nebu. Nesretni ljudi, opterećeni drugim, a ne svojim životom, bez i to malo dostojanstva otimali su šta su stizali, sljepi za stvarne odnose i emocije, sa niskom razinom volje za sveopštu dobrobit. U nekim ljudima živi neobjašnjiva mržnja i ljubomora jača od bilo čega što drugi mogu golim okom da vide i dodirom osjete. Niko ne bira bol kao utijehu u izgubljenim snovima i otuđenim željama. Ipak na vrata dolazi nepozvana, useljava se u svaki otvor u kome guši kiseonik.

Buđenje sunca odjekiva opet u onoj istoj tišini. Razbježali su se stanovnici, svako na svoju stranu, u onaj svoj svijet odavno stvoren kada im je zavičajni razrušen. Rano jutro prekrile su laste svojim cvrkutom pripremajući se za odlazak u toplije krajeve. I one odlaze. Jednog dana dođe red da svi odu. Za tijelo ne marim previše. Duša mi traži mir, odavno izgubljen, u putovanjima između danas, juče i sutra. Jesen se prikrada podmuklo ubijajući ljeto sa leđa i gura ga u provaliju kraja još jedne godine. Pred njenim čarima  ni ono nema puno izbora, omađijano, pokleklo je do sljedećeg nadmudrivanja ko će biti jači, jer ko je jači taj tabači. Broj raznoraznih registracijiskih oznaka se smanjio. Samo stalni putnici se kreću cestama. Nema više ljudi u opustošenim kućama. Većina ih zjapi napušteno gdje god da se okreneš. Nekad je južnije bilo tužnije. Sada je svaka strana svijeta jednako nemoćna, ostavljena da u tišini zarasta u zaborav. Ali opet, dolaze i odlaze oni što vole svoj dio neba. Ostavljaju suze da bolje natope zemlju, nose sa sobom miris utkan u dušu, da tamo negdje im san lakše padne na oči.

Kakva su ovo došla vremena? Je li predodređeno da ovako bude? Je li zapisano u nekim ne vidljivim knjigama kakav će biti rasplet predstave pred spuštanjem zavijese? Da li je sudbina kriva za sve?

Najviše bi od svega da zaustavim dan, da zadržim kazaljku da ne otkucava naprijed nego da se vratim natrag gdje je sve prekinuto onako nasilno, bez i malo smisla i bilo kakvog realnog opravdanja za to.  Na tom mjestu gdje suza izbija cijelom težinom mostovi su odavno razrušeni. I sve što je ostalo netaknuto živi samo u sjećanjima. Možda i dalje stojim zarobljena u tijelu djevojčice od deset godina. A možda stalno sanjam onaj isti oproštajni san. Ako me izda pamćenje i ako me prevari riječ, tuđa ili moja ostaće zapisana istina uramljena u zemlju za nova pokoljenja.

Sada, kada je život došao na pola puta, svaki pokušaj za drugim putem je uzaludan, jer „sudbina mješa karte, mi samo igramo.“ Izvor i ušće nisu mogli biti drugačiji nego što jesu pa je varka bila jedina nada, lažna i nedostižna, sačinjena od uzaludnih odsanjanih, a ne ostvarenih snova. Hoćeš da bježiš? Gdje od sebe možeš pobjeći?

U moru latica prošlosti,  spokojstvo je najveće dostojanstvo u zagrljaju plavog beskraja i sunčevog zagrljaja. I tako, gledajući svijet oko sebe čovijek postaje obazriv u pogledima i izborima i izbirljiv u odlukama.

PODELITE OVAJ TEKST NA: