|
|
|
 | Ranko Pavlović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
HRONIKA ODRASTANjA(Nad knjigom proze Batina se vratila u raj Ružice Kljajić) Rano Pavlović
Teško je žanrovski precizirati knjigu proze Batina se vratila u raj Ružice Kljajić. Oni koji budu tvrdili da je to zbirka priča samo donekle će biti u pravu, jer će ih demantovati zapisi koji ne predstavljaju pripovjedne cjeline i koji puni smisao imaju samo kad se posmatraju u kompletnoj priči koju nam, služeći se dobrim i isprobanim realističkim postupkom, saopštava autorica okrenuta prošlosti. Neće sasvim biti u pravu ni oni koji ustvrde da je ovo roman, mada ima elemenata i ove književne forme. Zato bi najbolje bilo reći da je ovo svojevrsna hronika odrastanja jedne djevojčice iz, ne baš tipične, srpske porodice negdje u Bosni početkom druge polovine dvadesetog vijeka.Ono što karakteriše glavnu junakinju ove hronike, djevojčicu Mariju, jeste radoznalost i baš ta osobina poslužila je Ružici Kljajić kao dobro osmišljena i svrsishodno iskorišćena matrica za trasiranje zanimljivog narativnog toka, ali i za sve one, ništa manje zanimljive rukavce koji se uglavnom granaju u prošlost kraja u kome živi i naroda kome pripada, okruženog i drugim etničkim grupama. Marija je rođena u braku koji njena majka Stana nije željela i u kome nije mogla da nađe svoje mjesto i onu toplinu prijeko potrebnu kćerkici i njoj. Napuštajući muža (i oca) odlaze u majčinu rodbinu, a zatim se Stana udaje za drugog čovjeka, s kojim stiče još djece, a koji djevojčicu iz prvog braka prihvata kao svoju. Uslijediće gradnja nove kuće i preseljenje u drugi kraj, školovanje, sticanje novih prijatelja, sudski spor o starateljstvu, upoznavanje novih ljudi, odrastanje... R. Kljajić u ovoj hronici / romanu vjerno prikazuje društvene prilike u bosanskom selu u godinama i decenijama poslije Drugog svjetskog rata. Posebno treba naglasiti da se sva zbivanja i događaji prelamaju kroz prizmu posmatranja, shvatanja i promišljanja bistre i radoznale djevojčice, a uporedo s njenim odrastanjem mijenjaju se i pogledi na svijet, pa se stiče utisak da pisac ostaje po strani i da je samo pouzdan posmatrač koji bilježi i svjedoči, ne upuštajući se u komentarisanje i davanje svojih sudova, pa tako ne opterećuje priču „naknadnom pameću“. Takav postupak autorici je omogućio da stvori atmosferu u koju čitalac ulazi neopterećen nekim prethodnim spoznajama, ali ljubopitljiv i spreman da joj se prepusti, da se i sam pomiješa s likovima koje upoznaje, pa da se uključi i u razgovor, čak i u radnju kao jedan od njenih aktera.Ima u ovoj hronici odrastanja pametne djevojčice upečatljivih slika iz tadašnjih škola, ima i učiteljevog batinanja karakterističnog za to vrijeme, ima i žala što se ruši uskotračna pruga i što u penziju odlazi stari „ćiro“, ima i akcija uništavanja gubara (koji je zaprijetio da uništi šume, voćnjake i sve rastinje) u kojima učestvuju i đaci, dakle, svega onoga što je obilježavalo vrijeme koje je iza nas, a kojeg se neki, naročito stariji, sa sjetom i danas sjećaju.Ova knjiga podjednako će biti zanimljiva nostalgičarima koji se još sjećaju decenija „obnove, razvoja i zanosa“ ili ih pamte iz priča svojih djedova i očeva, zatim proučavaocima istorije našeg sela i, posebno, etnolozima, Jer, Kljajićeva je, isključivo u funkciji priče koju pripovijeda, vrlo slikovito opisala mnoge običaje tog vremena i kraja, poslove koji se obavljaju, građevinske objekte, proslavu praznika, odjeću, život u seoskom domaćinstvu... U Marijinoj znatiželji istorija zauzima posebno mjesto. Nije joj dovoljno to što uči u školi, već koristi svaku priliku da o događajima iz prošlosti razgovara sa starijima. Upravo ta ljubopitljivost glavne junakinje, nikako slučajna, poslužila je autorici da u priču o odrastanju djevojčice, samo naoko usputno, ispriča dosta zanimljivih priča koje se odnose na zbivanja u Prvom i Drugom svjetskom ratu, pa kroz neka prisjećanja najstarijih i na doba turske vladavine. Tamo gdje istorijske činjenice nisu bile dovoljno inspirativne za beletrističko tkivo pripovijesti, R. Kljajić je na vrlo vješt način unijela legende kraja u kome se zbiva njena hronika. Čitalac će posebno dugo pamtiti narodna predanja o konju Labudu ili, recimo, o zmijskom caru.Sudbine ljudi koje Marija i njena majka susreću i s kojima su u stalnom dodiru Kljajićeva je vrlo uspješno i lijepo uobličila u priče u priči.Nestalo je kuće u kojoj se rodio i koju je još samo plamen svijeće održavao da potpuno ne opusti, rečenica je iz jednog poglavlja / priče koja na gotovo esejistički način govori o (ratnom?) stradanju jedne srpske porodice i, istovremeno, o tome kako naša sela postaju pusta. Bavljenje zanimljivim sudbinama olakšava i fino psihološko nijansiranje ličnosti, ne samo glavnih (Marija i Stana) nego i ostalih likova. Možda to dublje poniranje u psihu najbolje ilustruje rečenica iz jednog poglavlja:Kako da znamo šta se u tuđoj duši dešava, kad često nismo načisto ni s onim što sami osjećamo?Zanimljiv je i književni postupak kojim se služi Ružica Kljajić. Mada je cijela priča ispričana hronološki, svako poglavlje počinje efektnim detaljem, najčešće monologom ili dijalogom, da bi se radnja u njemu dalje prikazivala retrospektivno. U tom smislu posebnu pažnju zaslužuje završna priča, bolje rečeno – ciklus zapisa pod naslovom Tajanstvena pisma. Marijina radoznalost dovodi djevojčicu kod zagonetne bake Zorke koja je u Prvom svjetskom ratu izgubila muža Dragutina, a početkom Drugog, kao pilot Vojske Kraljevine Jugoslavije (što se saznaje tek na samom kraju) i njen sin Milutin odlazi (u Ameriku) da ga više nikada ne vidi. Starica nikada nije saznala šta se desilo s njenim mužem, a ne zna ni kuda je i zašto otišao njen sin, pa se nada da je muž još živ i da će se, iako je od njegovog nestanka prošlo dosta vremena, jednom vratiti, kao što vjeruje da će još makar jednom zagrliti sina. Pisma koja je primala od Milutina, neotvorena i nepročitana, dala je Mariji da ih čita poslije njene smrti. I – što je vrlo zanimljivo za pripovjedni postupak – djevojčica počinje da čita pisma tek kada prođe godina od staričine smrti, ali ne sva odjednom, nego jedno po jedno, u vremenskim intervalima, tako da čitalac dozirano dobija informacije o njegovoj sudbini. Posljednje pismo trebalo je da pročita zajedno sa starijim mladićem (iz čega saznajemo da već stasava u djevojku) u njegovoj kući, ali kad tamo stiže, kroz otvorena vrata sluša kako mladićeva majka govori da treba da je se kloni, jer je još dijete. Ona bježi i tako posljednje pismo ostaje nepročitano. Kako je okončan Milutinov životni put? Kakva je dalja sudbina glavne junakinje? Čitalac to ne saznaje, ostalo mu je samo da domišlja i, možda, da dopisuje sam ovu zanimljivu hroniku. Nije li to i nagovještaj da će nam autorica ponuditi nove knjige s istom temom?Jezik knjige Batina se vratila u raj bogat je i teži očuvanju nekih izraza iz narodnog govora koji polako klize u zaborav. U onim najbitnijim dijelovima hronike primjeren je vremenu događanja radnje. Rečenica je kratka, jasna, precizna, smislena, tek ponegdje i pokatkad opterećena ponekim suvišnim epitetom, upotrijebljenim u namjeri da se jače, slikovitije dočara ono o čemu se pripovijeda ili karakter aktera.Prozna knjiga Ružice Kljajić Batina se vratila u raj sigurno će imati svoje čitaoce i zato joj treba poželjeti srećan put u čitalište. Banja Luka, 11. 12. 2013.
|
