detalj slike: KRK Art dizajn

MIRIS KROFNI

(Negdje u Bosni, 1959.g.)

Malu, u bijelo okrečenu sobu ispunila je prijatna toplota, koju je isijavala zemljana peć. Kraj nje, na šarenom ćilimu, igrao se mališan. Društvo mu je pravio žuti, ugojeni mačak, koji je, ispružen cijelom svojom dužinom, spokojno spavao pored dječakovih nogu.

I mačak i mališan, u isto vrijeme podigoše glavu kad su se vrata naglo otvorila i na njima pojavila majka s Marijom u naručju. Pažljivo je spusti na krevet, neprestano govoreći:

- Živa je! Živa je...!

Brzim pokretima skidala je s nje mokru obuću i odjeću. Kosa joj je bila mokra, ručice ledene. Nastojeći da nadvlada paničan strah, majka joj je masirala ruke, noge, tijelo, gdje je prije stigla. Zatim ju je uvila u bijeli vuneni šal i dobro pokrila. Okrenuvši se za trenutak, ugleda sina kako je netremice posmatra, a mačak se već sklupčao pored Marijinih nogu, kao da je želio da joj daruje toplotu svog bogatog krzna. Majka ode do peći da pogleda vatru, jer je i od nje očekivala pomoć za svoju promrzlu kćer. Kroz glasno pucketanje suvih drva u ružičastom plamenu začu se tihi Marijin glas:

-  Mama, žedna sam.

- Bogorodice sveta, hvala ti! - izusti majka, dok je prilazila krevetu. Nježno pomilova Mariju po licu, a onda glasnije reče: - Sad ću ja - pa brzo izađe i još brže se vrati s čašom u ruci.

Kad se Marija napila vode i došla k sebi, majka je upita:

- Marija, zlato, šta se desilo?

- Zašto pitaš, mama?

- Davno je trebalo da stigneš iz škole, pa sam se zabrinula.

- Znaš da je škola daleko i svaki put me jako bole noge. Rekla sam ti to već nekoliko puta.

- Da. Imaš pravo. Daleko je. Ima blizu četiri kilometra u jednom pravcu.

- Eto, vidiš, mama, ništa ne izmišljam.

- Ali, ja sam te našla na našoj njivi kako bez svijesti ležiš  na zemlji.

- Dugo sam ostala u školi. Onda sam žurila kući, i pošto je onaj potok u dolini nabujao, gazila sam po ledenoj vodi. Zbog hladnoće i mokrih nogu, krenula sam prečicom, uz naše brdo. Okolo, putem, trebalo bi mi više vremena.

- I onda?

- Mamice! Sa brda, čini mi se, od moje škole, u leđa mi je duvao jak ledeni vjetar sa snijegom, pa sam se jedva kretala. Više se ničeg ne sjećam.

- Razumijem, jadno moje dijete.

- Jesam li zbog toga sada u krevetu ovako pokrivena?

- Da. Bila si sva mokra i ledena. Ko zna koliko si dugo tako ležala? Bože moj! Ali, biće sve u redu. Obećavam ti. Nego, kako je bilo u školi? Znam, zbog dugog pješačenja često te bole noge, ali, uvijek se raduješ kad kreneš u školu. Reci mi, zašto si se tako dugo zadržala u školi?

- Mama, bilo je tužno. Jako! Jako!

- Zbog čega?

- Zbog moje učiteljice.

- A šta je sa njom?

- Bolesna je, mamice.

- Od čega, zlato?

- Ne znam. Jutros nije došla na nastavu. Umjesto nje, časove nam je držala učiteljica Mira, njena sestra. Rekla je da je naša učiteljica bolesna, i da će nas ona učiti neko vrijeme. Djeca u školi pričaju da je našoj učiteljici vještica isisala krv, i da je zbog toga mršava i blijeda. Jednom, kad je bilo toplo, pa se lagano obukla, vidjeli smo da po rukama i nogama ima neke modrice.

- Ta priča o vještici je zbog neznanja, pa svijet priča svašta. Žao mi je što je bolesna. Ali ne brini. Ozdraviće ona. Vidjećeš. Nešto mi se čini da to nije sve. Je li se još nešto desilo?

- Jeste. Još svašta - reče Marija, pa se zamisli. Kao da se dvoumila, da li da sve ispriča majci. Ipak, poslije manje pauze nastavi: - Jutros, za vrijeme velikog odmora, čekala sam u redu za užinu koju je teta Bisa dijelila. Znaš, mamice, dobijemo komad crne pogače i šolju mlijeka, koje se kuva od nekog bijelog praha. Ukus nije lijep kao mlijeko od naše Rumenke. Pogača je uvijek tvrda i hladna. Nikada je ne jedem, već dam jednom drugu za koga kažu da je veoma siromašan. Dok sam stajala u redu, bilo mi je hladno. Duvao je vjetar, a i zemlja pod nogama bila je raskvašena od kiše što je juče padala. Odjednom mi je pao mrak na oči, i prvo čega se iza toga sjećam je jak miris. Nešto je vrlo lijepo mirisalo.

-  Drago dijete! Šta se desilo? Pričaj!

- Ne znam. Kažem ti, nešto je lijepo mirisalo i kad sam otvorila oči, ugledam mamu naše učiteljice kako stoji pored kreveta na kom sam ležala. Gledajući u mene, rekla je:

- Biće ona dobro. Evo, već joj se vraća boja u obraze, čim se malo ugrejala. Smrzlo se jadno dete na toj hladnoći.

Ja sam zbunjeno gledala oko sebe. Nisam znala kako sam se našla u stanu moje učiteljice. A onda, na drugom krevetu, na podignutim jastucima, ugledam moju učiteljicu Jelu. Dugo sam je gledala i zamalo da nisam zaplakala. Ona je, mamice, mnogo bolesna. Ništa nije rekla. Samo mi se nasmiješila. Njena mama mi je dala toplo mlijeko i jednu veliku rumenu krofnu, koja je tako mirisala da mi je bilo žao da je pojedem. Željela sam da što duže miriše. Mamice, ona meni i sad miriše.

-  Dobro, mila! Pusti sad krofne! Šta je dalje bilo?

-  Učiteljičina mama je rekla da me unijela u kuću, jer sam, čekajući u redu, pala. Kaže da su se uplašili za mene. Poručila je, čim mogneš da dođeš u školu.

-  Hoću, sine! Ne brini! Odmah sutra, ako Bog da. Sad se odmaraj, a ja idem donijeti toplu supu, da se zagriješ.

- Ali, mamice! Sačekaj, da ti još nešto kažem. Važno je. Radi se o našim učiteljicama.

Majka se dvoumila: da li da je sasluša, ili da ode po toplu supu za promrzlu i gladnu curicu. Ipak, odluči da je sasluša, zastade, pa reče:

- Dobro, mila. Ali, nemoj dugo. Znam da si gladna, a to nije dobro - pa, duboko uzdahnuvši, zaćuta, a Marija nastavi:

- Moj drug Fadil, čuo je kad je teta Bisa rekla njegovoj majci, da su naše učiteljice sa svojom mamom došle iz daleka, iz jednog velikog grada, u kome je za vrijeme rata njihov otac, koji je takođe bio učitelj, ubijen sa još mnogo učitelja i njihovih đaka. Je li to istina, mamice? Znaš li, možda, gdje se to desilo?

- Sve je moguće, kćeri mila. Bilo je toga i u malim i u velikim gradovima. Ali i u selima. Tako su i naša sela ojađena i u crno zavijena. Ali, nećemo više o tome. Ima vremena. Saznaćeš i više nego što želiš. U životu je to tako. Kako rasteš, tako i učiš. Saznaješ mnoge i razne stvari, ali, neke nikada nećeš razumjeti. Za danas je dosta tuge i nesreće. Umorna si i treba da se odmaraš.

Majka brižno provjeri da li je Marija dobro ušuškana. Nježno pomilova djevojčicu, zatim uspavanog mačka, uze mališana u naručje i tiho izađe iz tople sobe.  

PODELITE OVAJ TEKST NA: