detalj slike: KRK Art dizajn

Milena Drpa: Jedni za druge: ključ sreće

„Svi susreti koje prate dobre namjere čine nas boljim ljudima.“

Budemo li se okupljali oko nečega što što nas povezuje, budemo li  imali jedni druge, svi mi to dobro znamo, iako takvo razmišljanje sve češće označavamo kao puku patetiku, bićemo radosniji i lakše ćemo se izboriti sa sivilom svijeta u kome živimo.

BIOGRAFIJA:

Milena Drpa rođena je 1950. godine u Gornjoj Slatini kod Šamca. Pisanjem se bavi od osnovne škole. Piše poeziju, poeziju za decu, pripovetke, haiku poeziju, kratku prozu, ponekad recenzije i prikaze knjiga.

Objavila je deset knjiga i priredila tri knjige.

Radi sa mladim književnim stvaraocima.  Dvadeset četiri godine vodi u Modriči Književni klub ''Mladost'' koji je  formirala uz pomoć prijatelja.

Član je Udruženja književnika Republike Srpske i Udruženja književnika Srbije.

 Živi i stvara u dva grada koja voli, Modriči i Beogradu.

Književna radionica Kordun

Književni ESNAF

Neda Gavrić, Banja Luka, 16.11.2024.

Kako su trideset godina rada u književnosti oblikovale Vaš život i kako ste doživeli proces stvaranja unutar sveta reči i mašte?

Dobro je naći se pred ovakvim pitanjem. Obično razmišljamo o tome kako smo mi sami nešto oblikovali, svoje vrijeme, okolinu, razna činjenja, situacije... Šta je meni dodato ili oduzeto u ''godinama knjiga i pisanja''? Lakše je odgovoriti na  ovo drugo: oduzeto mi nije baš ništa za čim bih mogla zažaliti. Rekla bih, oduzeto mi je jedino neko vrijeme u kojem nisam sigurna da ne bi bilo i dosta praznine, vjerovatno i raznih zaludnosti. A dodato je upravo ono što me kao želja i uvelo u sadržajni i čudesni svijet pisanja, prije svega mogućnost da negdje budem potpuno stvarna i istinita, da mogu sebe takvu sačuvati da me svakodnevnica  ne preplavi i pregazi banalnostima i plitkostima. Dobila sam, a to se od ranih dana djetinjstva probudilo u meni kao snažna potreba – mogućnost da iskažem svoj unutrašnji svemir utisaka, razmišljanja, doživljaja, spoznaje o ljudima, svijetu i životu.  S knjigama i perom  mogla sam biti ''ja'', biće svog tkanja i svog poimanja, mogla sam biti ispunjenija, obasjana onakvim svjetlom kakvo mom biću odgovara, okružena svijetom knjiga i ljudima koje volim. Mogla sam bitibolji čovjek. To mi je uvijek bilo važno. Da je bilo drugačije, vjerujem da bi dani bili sa manje smisla i ljepote. Bez manje moje radosti.

Šta je bilo Vaše nadahnuće za organizovanje književne večeri "Književna poznanstva" i koje su Vaše nade vezane za ovaj događaj?

''Književna poznanstva'' su, mislim,  trebala i ranije da se dese. Dugo sam član Udruženja književnika Republike Srpske, pisala sam godinama i prije članstva, imala objavljene knjige, ali prilika za susretanje i zbližavanje  sa književnim stvaraocima Republike Srpske skoro da nije bilo (ako izuzmem Godišnje skupštine Udruženja,  kojim par puta, sticajem nekih porodičnih okolnosti, nisam mogla prisustvovati). Činio me tužnom nedostatak bližih odnosa, ili barem poznanstava, sa stvaraocima iz Udruženja kojem pripadam. A što se tiče toga da je prošlo mnogo godina do prve književne večeri u Banjaluci, to je svakako zato što pripadam onim ljudima koji imaju veliku odgovornost kad je u pitanju neposredno predstavljanje svog rada javnosti . Ne težeći niti fasciniranju ljudi onim što radim, niti potrebi ostavljanja utiska koji hrani ego, tek toplom susretu u doživljenom i napisanom, razumijevanju, ljepoti i važnosti razmjene misli i osjećanja, pozvala sam ljude u Banski dvor, da na meni dragom mjestu budemo zajedno te novembarske večeri, budemo (za)jedno, listamo stranice mojih knjiga, branimo ljubav i značaj pisane riječi.

Kad god se ljudi okupe, krenuće sigurno jedni prema drugima, mnogi će se će se osjećati dobro, zaboraviće svoja nezadovoljstva, ljutnje, svakodnevne probleme. Svi susreti koje prate dobre namjere čine nas boljim ljudima.

Sve su to razlozi za ovo druženje. Volim zbog toga da organizujem događaje na kojima se ljudi susreću. Budemo li se okupljali oko nečega što što nas povezuje, budemo li  imali jedni druge, svi mi to dobro znamo, iako takvo razmišljanje sve češće označavamo kao puku patetiku, bićemo radosniji i lakše ćemo se izboriti sa sivilom svijeta u kome živimo.

To što me kao snažna i iskrena želja vodi u Banjaluku, u isto vrijeme je i nada da će pisana riječ i ovaj put otvoriti neke nove bijele kapije i za buduća susretanja u riječima i u životu. 

Po Vašem mišljenju, da li je stanje u kulturi evoluiralo tokom godina? S kojim najvećim izazovima se umetnost danas mora suočiti?

Ne vjerujem da je stanje u kulturi ikad značajno evoluiralo na nekom širem, globalnijem nivou. Tako je i danas. Od sredine do sredine, uglavnom zahvaljujući specifičnostima te sredine, ili uticaju pojedinaca na odnos prema tom segmentu društvenog života, stvara se određena kulturna klima. Smatram da ima dosta svijetlih primjera koji mijenjaju stvari nabolje. Mnogi mladi ljudi, izlazeći hrabro sa svojim djelima - knjigama, slikama, pozorišnim predstavama, pred publiku koju, srećom, lakše animiraju zahvaljujući društvenim mrežama, doprinose većoj vidljivosti kulturnih sadržaja. Međutim, uz sve to, smatram da ima još mnogo posla na razvijanju ukusa ljudi - da zadovoljstva nižeg značaja, posebno mislim na provode uz piće i muziku, koja često nije ni na nivou pristojnog i kvalitetnog, dakle, na kafiće, kafane i klubove, mijenjaju za sadržaje koji oplemenjuju um i dušu.

Kako posmatrate promene u književnosti usled ove digitalne ere i na koji način je tehnologija uticala na proces stvaranja i distribuciju pisane reči?

Djeluje da  se povećao broj ljudi koji se bave pisanom riječju, ali se ne bih usudila da to tvrdim, jer postoji  mogućnost da se takav utisak stiče zato što velika većina onih koji pišu, pisali oni dobro, skromno ili loše, svejedno, predstavlja javnosti svoj rad uz pomoć društvenih mreža. Ranije takvih mogućnosti nije bilo. Što se tiče procesa stvaranja, umjetnički, stvaralački postupak je vertikala koja čuva svoje mjesto. Suštinski, bez ozbiljnih i bitnih stvaralačkih vrijednosti, književno stvaralaštvo i nije ozbiljna književnost, ali to je druga, široka i kompleksna tema. U svakom slučaju, vezano za umjetničku vrijednost napisanog, stalnost određenih zahtjeva koji se stavljaju pred autora nepromjenjiva je, a samo tehnološki su unesene brojne promjene.

Koje teme ili problemi današnjice, po Vašem mišljenju, zahtevaju hitno obraćanje kroz književnost?

Sve ono što današnjica zahtijeva, u knjigama je. Tako je oduvijek. U književnosti je riječ u službi vremena, u službi života. Sve teme, čak i one naglašeno lične, nude čitaocu osvjetljavanje nekih pojava i promišljanja i tako utiču na njegovo gledanje na stvari. Ozbiljnije pisanje podrazumijeva emotivnu, idejnu i kritičku povezanost sa svijetom i nudi rješenja koja svaki misleći čovjek pridružuje svom sveukupnom pogledu  na svako pitanje današnjeg trenutka, ali i na prošlost i budućnost.

Kakav je Vaš osvrt na ulogu žena u današnjem društvu i kako vidite potencijal za snažniji izraz njihovih glasova kroz književnost?

Pripadam svijetu tradicionalnih odnosa među ljudima, nisam od onih koji su formalno borci za ženska prava. Prosto mislim da svaki čovjek treba da ima priliku da radi ono što voli i što najbolje zna i da se bori za takvu mogućnost svojim trudom, umijećem, svjetlom i snagom u sebi. Žene su svakako bića izrazite racionalne, ali i  duhovne i emotivne komponente u svom biću i mislim da, zahvaljujući tome, mogu da grade svoj put i uz razne prepreke koje im se nehotično ili namjerno postavljaju. One to i čine. Sigurno je da su neke od samosvojnih, uzvišenih, sposobnih vizionarki i graditeljki skrajnute i onemogućene, ali svjedočimo, a to me veoma raduje, istinskom otvaranju puteva kompetentnim ženama u svim sferama života. Njihovi glasovi i u književnosti čistinom dragocjenog senzibiliteta, ne napadno, ali čvrsto, odzvanjaju književnom scenom. To ne znači da nema na svakom mjestu i onih glasova koji zveče šupljinom i nedovoljnošću, ali lirska misaonost žena koje zbore riječju za čitav svijet je ono o čemu je vrijedno razmišljati, govoriti i pisati.Žene to znaju i staloženo, ali snažno, učestvuju u tkanju svega postojećeg.

Koja bi bila Vaša definicija za pravo prijateljstvo u svetu gde su veze često prolazne i površne?

Konstatacija da su danas veze među ljudima prolazne i površne je, po mom mišljenju, danak civilizaciji. Ne može čovjek više pripadati sebi na onaj način na koji je mogao onda kad je ostajalo vremena za dublje i tananije traganje za smislom. Danas je sve površnije, mentalni, etički i emotivni dometi plići, često nehajni, lakomisleni, moderno rečeno instantni, sa intencijom da budu jednodnevni. Ljudima se čini da im to više odgovara. Velika je poplava modernog pogleda na bivstvovanje na ovom svijetu, koji bih ja naslovila generalnim naslovom ''Misli na sebe''.

Ne mogu, a da ne navedem jedan slikovit primjer od prije desetaak godina koji sam primijetila u školi, među svojim đacima. Kad sam ih dobila u šestom razredu, trebalo mi je skoro dva mjeseca da od njih formiram kakav – takav kolektiv. Svi su bili neprikosnoveni ''ljubitelji sebe''. Samo par godina prije toga đaci u razredu u kojem sam bila razredni starješina su pisali na velikom odmoru jedni drugima poruke prijateljstva i ostavljali ih na klupe onih kojima su pisali, kupovali siromašnom drugu slatkiše da može počastiti drugare, pomagali svakome za koga su samo naslutili da bi mu trebala pomoć... Brzo, naglo sve se mijenjalo. A u društvu se povećavao broj raznih pojedinaca, stručnih i nestručnih, koji se bave usmjeravanjem ljudi da više misle na sebe...

Ne bih umjela lako definisati prijateljstvo, ali odavno znam da postoje dragocjeni ljudi i, ako mi se posreći, sa takvima se družim i spremna sam i da ih čuvam, ustreba li, baš onako kako se čuva dragocjenost!

Na koji način doživljavate interakciju sa čitaocima?

Važnija mi je nego većina stvari u književnom svijetu. Bilo je u dugim godinama mog književnog rada i nagrada, istina, ne onih velikih, značajnih i zvučnih, ali su bile takve da su dovoljno govorile o tome kako je vrednovano to što radim, ali, vjerujte, neki trenuci doživljeni od čitalaca, zbog iskrenosti, povoda, suštine i značaja kazanog, u mojoj duši uramljeni su u zlatne ramove.

Kako biste opisali novu generaciju književnika? Na koji način nameravate preneti Vaše iskustvo i znanje na mlađe generacije pisaca?

Prilično, ne bih mogla reći da je to redovno i sveobuhvatno, ali, mislim, dovoljno, pratim novu književnu scenu mladih autora. Moram prvo reći, toliko je darovitosti, književnog i opšteg znanja u glavama i dušama mladih ljudi. To me prosto oduševljava! Što se tiče poetike, to je moderan izraz, uvijek samo takav, meni lično ponekad djeluje da prijeti viškom sličnosti među autorima. Inače, znatno se razlikuje od izraza većine pjesnika zrelog životnog doba. Mladi pjesnici su, uostalom kao i većina mladih ljudi, često izraženo ambiciozni, samouvjereni, sa osjećajem posebnosti, dosta njih i sa viškom samopouzdanja, ponekad i dozom drskosti koja im dodaje nešto samopouzdanja ako ima nedostaje.

Na temu o prenošenju iskustva  mladima, reći ću Vam samo to da sam od prve godine rada u prosvjeti davne 1974. godine, pa sve do penzionisanja, radila sa mladim literarcima, a od 2000. godine vodim u svom gradu Književni klub ''Mladost'',  koji sam, uz pomoć prijatelja, osnovala te godine. Rad sa mladim stvaraocima predstavlja značajan dio mog života i moju veliku ljubav.

Nakon književne večeri u Banskom dvoru u Banjoj Luci, planirate li druženje u nekim od gradova iz okruženja?

Ne planiram neke konkretne skore književne večeri, ali ih priželjkujem, tako da bih mogla reći kako bi me obradovao svaki poziv, a ne sumnjam da ću i sama poraditi na tome da ono što smatram radošću ovakvih događaja  pružim i sebi i drugima.

DOBRO DOŠLI!

PODELITE OVAJ TEKST NA: