detalj slike: KRK Art dizajn

Šapatom čuć(u)e te

Reci otkud ti u moru bezličnih, besmislenih, bezosjećajnih.

U masi daltonista uma, duha i tijela,

prodavača imena i prezimena,

podvodača u ergeli bivših ljudi i neljudi,

u hordi lako kvarljive rulje, bez cilja i smisla?

Otkud ti vrlina zacjeljenja rana glasom, pogledom, dodirom, riječju?

I otkud ti oči leptira i sunce mjesto srca,

otkud ti moć da znaš koja gitara kako zvuči i

ko umije da prepozna note i napiše ono što se svira za početak,

a šta za kraj noći, života, pjesme, ljubavi?

Otkud ti koji znaš koja oštrica siječe riječ

na živo k'o meso bez anestezije?

Otkud ti, (u ovom trnju), sa vatrenih staza Prometeja

i cvijećem procvalim u šakama, granama breze u rukavu,

koje prorastaju do mjeseca?

Otkud ti u svijetu gdje su osjećanja amputirana,

gdje duša visi o koncu i srce nosi fiksatore,

gdje rezovi svježeg bola mogu popucati bez upozorenja?

Otkud ti?

Bez stida da priznaš ko si,

Bez straha da gledaš u oči,

Bez kompleksa i sujete u rječniku karakteristika.

Otkud ti kom' osmijeh liči na sreću?

Reci, otkud ti u mraku "betonskih kutija života", suživota, neživota?

Otkud ti ko tableta protiv bola

u danu koji je najsličniji tjemenu pri udarcu motkom,

melem kore bora za otvoren lom bez kapi krvi,

miro za dušu koja se nagutala dima i zgarišta,

naslušala muva zunzara, isplakala oči datumima umiranja?

Reci otkud ti najsličniji pjesmi,

najsličniji suncu od marcipana,

najsličniji čovjeku koga slučajno sretnemo

u nekom dalekom svijetu, posije pola vijeka,

najsličniji zagrljaju dana i predvečerja,

najsličniji nadi spašenog iz rova stradanja,

najsličniji Žar ptici koja ne umire i,

i ljudima koji izumiru?

Otkud ti, toliko sličan onom

ko te pita ko si i otkud si?

PODELITE OVAJ TEKST NA: