detalj slike: KRK Art dizajn

SRCE NA ŽICI

Ne zanosi se, i lagano stopama po staklu,

ako naprsne nećeš raskrvariti tabane,

ovim putem se samo srcem ide.

Nisi znala?

To čudo iz grudi, što čovjeka obično saspe u srču

kad se žica zaljulja, nema pojam o razlozima i godinama,

ne vidi problem u spajanju sitnih dijelova u mozaik

sa koga vatromet rasprskava u nama bilione sićušnih sunaca,

koja nas griju, srastaju u jednu kožu i drže za ruke.

Nisi mala, znam da ne vjeruješ u bajke,

ali postoje stvarne,

kojima se ne umiješ oteti,

sve i ako se opireš, zapinješ, žmuriš i "ne primjećuješ".

Negiranjem navikavaš se na plamen.

Ovaj put živi ljudi su opasniji po tebe i ti po njih,

ako se samo navikneš.

Ne navikavaj pjesmu na čovjeka,

poslije nećeš slova naći,

nećeš znati ustati, poći, doći,

nećeš se moći uzemljiti, kad zagrmi.

Bićeš meta za kamen na žici.

Svijet je postao bezlična košnica besmisla.

Cvijet u ruševinama je eliksir rijetkih pčela,

koji ti vrati život i koji se utka u svaku poru kože, zabode

u najsitniju ćeliju, misao, svitanje, sumrak i nesanicu.

Osjetiš kako miriše, kako sanja, šta misli i kako diše.

Misao je akustičan zvuk gitare, a vizija daleki vrhovi Urala.

Ples na žici pod naponom, a ne ličiš samoubici.

Umjesto hajke čuješ balalajke.

Na raskršću juče i sutra,

danas je vječnost koja se susretom zove.

Duša je upakovana u svitanje pjesme

i svaki stih blagodari prvom danu cvjetanja

dok eho odzvanja.

Ne navikavaj se, to kraljevstvo nije tvoje,

ne smiješ, to nije tango pokreta narandžaste boje,

to pjevanje je više ix- ox, minsko polje.

Uštini se, ugrizi se, isplači,

možda se ne navikneš.

Kako ćeš disati ako se navikneš?

Diši bez srca, bezbolnije je.

Zlatno klasje nemoj da žanješ

i vežeš u snoplje, neka raste,

za žar ptice i leptire.

Čaj od konoplje..

Ne navikavaj pjesmu na vatru.

Ostane li bez vazduha,

sunce izaći neće,

a mjesec zaboraviti noć.

Kako ćeš pisati u mraku,

Kako ćeš čitati u mraku,

Kako ćeš živjeti u mraku,

Kako ćeš u mraku znati horizonte,

gdje je nekad bio susret sunca i mjeseca?

Kako ćeš?

Da zagrljajem zaustave vrijeme probali su i prije tebe,

oni koji su se da i ne primijete navikavali

na glas, pogled, dodir, nerazdvojivost, neizrecivost,

ostajali ogoljeni do krvi i kosti.

Ko će ti priznati kako se preživi odvikavanje?

Za takvu vrstu zavisnosti   laboratorij još nije otvoren.

(Šuma je alternativa, ako preživiš zvijeri, možda te divljina zacijeli).

Ne navikavaj se na navikavanje!

Šta ako se navikneš, pa ti nedostajanje svjetlo zamijeni

u crno- bijele slike.

Svjestan grana i rana tvog stabla,

svjestan, nesvjestan, izgubljen, a sretan

čuvaj srce za vazdan, nek' raste.

Ako izgoriš prije nego primijetiš,

vrijedilo je naviknuti se i u prah sagorjeti.

Vidjeti kosmos kroz nečije oči.

Iz kalema nedostajanja ponovo se rodiš,

da voliš i boliš, pišeš, umreš na žici.

PODELITE OVAJ TEKST NA: