detalj slike: KRK Art dizajn

Vid Vicko Vukelić: Ako zaboravimo svoje korene, nećemo daleko stići

Vid Vicko Vukelić je rođen na Vidovdan 1971. godine u Banjaluci.

Objavio je deset knjiga za djecu i četiri slikovnice.

Mnoge njegove pjesme su muzički obrađene i nagrađivane na festivalima zabavne muzike za djecu. Napisao je himnu Đurđevdanskog festivala u Banjaluci, himnu Doma za nezbrinutu djecu „Rada Vranješević“ u Banjaluci, himnu Manifestacije Porodični sabor Laktaši, himnu Festival "Male morske pjesme i priče" Budva i himnu Osnovne škole „Zmaj Jova Jovanović“ u Banjaluci. Njegove pjesme „Devojčica iz doma“ se nalazi u Čitanci za šesti, a "Ježeva ljubav" za četvrti razred“ osnovne škole u Republici Srpskoj, a pjesma "Biblioteka je u Lektiri za peti razred. Dok je njegova pjesma "Razigrano voće" u knjizi "Zdravi životni stilovi" Priručnik za nastavnike osnovnih škola Republike Srpske.

Po njegovoj knjizi "Safikada vako je bilo" je rađena predstava u režiji Aleksandra Pejakovića. Knjiga je štampana na ćirilici i latinici, a prevedena je i na engleski jezik. Dobio je značajne nagrade za svoj rad. Mnogi dječiji časopisi objavljuju njegove pjesme te je stalni saradnik u dječijem časopisu „Ježurko“ u Banjaluci. Jedan je od najtiražnijih pjesnika za djecu na ovim prostorima. Član je Udruženja književnika Republike Srpske.

Svi veliki pisci se vraćaju djetinjstvu i rodnom kraju. Ako zaboravite svoje korijene, nećete daleko stići. Zato sam i objavio knjigu priča za djecu „Sunce nad Carskom Dolinom“. Vratio sam se djetinjstvu, zapravo iz njega nikad nisam ni izlazio. - Vid Vicko Vukelić

Književni ESNAF

Književna radionica „KORDUN“

Neda Gavrić, Banja Luka, 20.12.2024.

Vaša nova knjiga,"Sunce nad Carskom dolinom", već pri svom objavljivanju izazvala je oduševljenje  među čitaocima. U jednom intervjuu ste pomenuli da ova knjiga predstavlja spomenik jednom vremenu. Koje poruke želite preneti kroz ove priče?

V.V.V. – Tako je. Ova knjiga je spomenik jednom vremenu, ali ne vremenu koje je nestalo i iščezlo, nego vremenu koje se u nama uvijek iznova i iznova rađa veće i ljepše. Jedan dječak mi je rekao da je za njega ova knjiga prava avantura. Meni je toliko bilo drago, ne zbog knjige, već zbog vremena koje je oživjelo u njemu shvatajući da sam prikupio bisere djetinjstva i nanizao ih u knjigu koja je kao svetionik razigranih lijepih dječačkih dana. Teme su vezane za odrastanje djece sa Zmijanja jednog bezbrižnog vremena u kojem smo bili toliko srećni da taj dragulj nosimo u sebi i ja sam to, nadam se, uspješno prelio na papir. Govorim o vrijednosti klikera kao nečemu toliko važnom u odrastanju, o odnosu sa prirodom, njenim ljepotama i okrutnostima, o odnosu djece sa divljim i domaćim životinjama. O ljubavi koja je vladala između djece i našem socijalnom intelektu koji nam je pomagao u teškim situacijama. O vrlinama skoro nepismenih ljudi čijoj domišljatosti se i danas dive akademski građani ovog vremena.

Možete li nam dočarati kako je izgledalo Vaše putovanje tokom stvaranja   knjige   "Safikada   'vako   je   bilo", koja je inspirisala istoimenu predstavu? Koji su izazovi i inspiracije   oblikovali ovu priču?

V.V.V.- Materijal za tu knjigu sam prikupljao oko tri godine. Pošto nikakvih zapisa o ovoj ljubavnoj priči nisam našao, krenuo sam na neizvjestan put u kojem sam uživao i sa radošću bilježio svako saznanje do kojeg sam dolazio. Narator ove priče je Smajli filozof koji vas vodi kroz cijelu knjigu, pričajući i svoju ljubavnu priču, govoreći o značajnim datumima vezanim za Banjaluku i njen razvoj. Jedna tragična ljubavna priča smještena u vrijeme austrougarske monarhije. Po knjizi je rađena predstava u režiji Aleksandra Pejakovića, a štampana je na ćirilici, latinici i prevedena je na engleski. Po mojim saznanjima knjiga se nalazi u tridesetak država što je zaista lijepo da se o banjalučkim Romeu i Juliji sazna i van granica naše države.

Vaši tekstovi koji su komponovani zaista su inspirativni. Napisali ste nekoliko himni za   posebne institucije,poput Đurđevdanskog festivala, Doma za nezbrinutu decu „Rada Vranješević“, Osnovnu školu "Zmaj Jova Jovanović", Festival „Porodični sabor“ Laktaši, Festival dječijeg stvaralaštva „Male morske pjesme i priče“ Budva. Šta Vas motiviše u tom procesu?

V.V.V.- To se nekako sve dešavalo spontano i kad jednom zagazite u svijet festivala zabavne muzike za djecu kompozitori vas prepoznaju i traže dobre tekstove za velike festivale na kojima žiri zaista vrijedno radi i gotovo je nemoguće da se loša pjesma komponuje i da je prime na festival. To je sinergija koju čine kompozitor, pjesnik i dijete koje izvodi pjesmu. To su djeca koja iza sebe imaju na desetine festivala i na sceni se ponašaju kao pravi profesionalci, mnogi od njih su izrasli u sjajne vokale. Kao potvrda našem zajedničkom radu stižu nam nagrade sa mnogih festivala. Recimo moja pjesma „Majko“ izvedena je na šest festivala i na svakom festivalu smo dobili neku nagradu, a takvih pjesama je mnogo. Zaista je pravo uživanje raditi sa darovitom djecom i sjajnim kompozitorima. Kako reče Radović : „Život nam često liči na igru i što god više liči na igru sve je više ozbiljnija stvar“.

U današnjem vremenu kakvu ulogu,  po Vašem mišljenju,  igra dečja književnost? Koje važne poruke biste želeli da deca otkriju kroz knjige i pesme koje su im namenjene?

V.V.V.- Gostujući po školama, vrtićima i bibliotekama širom Srbije i Republike Srpske upoznao sam mnogo djece koja čitaju i što je zanimljivo, pišu. To je potvrda da sve što rade pjesnici „za djecu i dorasle“ ima smisla. Teško je naći temu koja nije obrađena, ali kad nekoj temi priđete na sasvim drugačiji način, stiče se utisak da je to nešto novo. Pjesma mora imati edukativni ili zabavni karakter, ako je i jedno i drugo onda je to pravi pogodak. Oni maštoviti pjesnici dodaju malo čarobnog praha u stihove pa takve pjesme zasvjetlucaju u srcima čitalaca što i jeste cilj.

Uspevate godinama zadržiti status jednog od najtiražnijih pesnika za decu u ovom regionu.  Koji su, prema  Vašem mišljenju, ključni faktori   koji   doprinose  Vašoj   popularnosti   među   mladom publikom?

V.V.V.- Treba se odreći svih vrsta pametovanja, djeca to ne vole i brzo odbace takve pjesnike. Pjesme koje pišem imaju blagu dozu humora i zaokruživanjem cjeline poentiranjem na kraju pjesme što djeci zna da bude jako zanimljivo. Nikako ne smijemo povlađivati djeci, to zna da bude pogubno za poeziju. Svakako je tu i druženje sa djecom kroz poeziju, kad vas jednom upoznaju i zavole ono što pišete to im ostaje u sjećanju i kad porastu. Naravno, kad vide moju pjesmu u čitanci, onda žele da pročitaju još nešto što sam napisao i da me upoznaju. Tako je to, ako im se dopadnete, prihvate vas, ako ne, zalud su vam sve diplome i priznanja.

Kakva je Vaša veza s rodnim   krajem i koliko lokalna   kultura  i tradicija utiču na Vaše stvaralaštvo za decu?

V.V.V.- Mnogo, zaista. Svi veliki pisci se vraćaju djetinjstvu i rodnom kraju. Ako zaboravite svoje korijene, nećete daleko stići. Zato sam i objavio knjigu priča za djecu „Sunce nad Carskom Dolinom“. Vratio sam se djetinjstvu, zapravo iz njega nikad nisam ni izlazio.

U kojoj meri smatrate da umetnost, književnost i muzika igraju ključnu ulogu u očuvanju identiteta i nasleđa pojedinca i zajednice, s posebnim osvrtom na stvaralaštvo za decu?

V.V.V.- Ako ne sačuvamo jezičku kulturu, zalud smo se borili, ona je identitet jednog naroda. Književnost za djecu igra veoma važnu u logu na tom putu. Čitanje kvalitetne literature djecu izgrađuje u prave ljude. Oblikuje u dobre osobe, a kad nose dobrotu u srcu, život će im biti mnogo sadržajniji i ljepši.

Danas je, više nego ikada, važno podsticati  ljubav prema čitanju i umetnosti kod dece. Na koji način to pokušavate ostvariti svojim radom?

V.V.V.- Kad gostujem u nekoj školi, obavezno upitam ima li neko da čita i piše poeziju. Često u djeci probudim želju za čitanjem, ponekad i za pisanjem i to krene onako spontano, a kad se nakon nekog vremena pojavim opet u toj školi, budem prijatno iznenađen koliko djece, ne samo čita, već i uči napamet pjesme mojih kolega i mene. Vide kako mi pisci govorimo svoju poeziju pa se i oni užive u tu ulogu. Imamo nekoliko festivala koji okupljaju djecu koja pišu pa često budemo iznenađeni šta smo probudili u njima. Znamo da kažemo da mi pišemo za djecu, a oni pišu za odrasle. Znaju da budu toliko dobri da su im pjesme bolje od mnogih koji imaju nekoliko knjiga iza sebe.

Koliko Vam je bitno da ohrabrite decu da izraze svoju kreativnost kroz pisanje, crtanje i muziku?

V.V.V.- To je zapravo posao svih onih koji se bave djecom. Obično čujemo da odrasli kažu: „Mora neko!“ Ne, mora neko, nego svi! Od roditelja, vaspitača, nastavnika, pisaca, komšija, običnog čovjeka do filozofa, SVI! Moje kolege, afirmisani i priznati pisci smo svjesni toga i to radimo godinama. „Književnost za djecu se ne smije srozati na nivo odraslog čovjeka“. Mi nemamo pravo da propustimo priliku i da ne budemo zlatna karika u lancu oblikovanja naše djece.

Kakvi su Vam planovi za nastupajući period, kada govorimo o Vašem književnom radu?

V.V.V.- Spremio sam već knjigu poezije, koja će, nadam se, biti objavljena 2025. godine.

Djeci želim da budu djeca jer je igra ozbiljna stvar i da zadrže dijete u sebi jer, kako ja volim da kažem: srećan si samo onoliko koliko si zadržao dijeteta u sebi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: