|
|
|
 | Valentina Berić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NA PRVOM SJEDIŠTU
Ljetna noć i gola istina spustila je štit. On je bio njen hram u kome nije mogla lagati, kome je mogla reći ono što nikom drugom nije. Suze i smjeh, tuga i radost, sve se miješalo te noći dok su bili pokriveni zvijezdama. „Mali medvjed, veliki medvjed, pas... zar ih ne vidiš na nebu?“ „Znaš i sam da su mi zvijezde čitav život daleko, nevolje, gubitci, vjetrovi samoće, samo su se redali razorni događaji jedan za drugim.“ Zagrljaj, miris nježnosti preko potreban u grubom svijetu među grubim ljudima i gladnim zvijerima. Zagrljaj je kažu najveći znak zahvalnosti, poštovanja, ljubavi i razumijevanja, terapija bez tableta, sedativ za smirenje, utjeha za razočaranje. Kako živjeti bez te vjere i tog sna? Pogledi bi im se susreli obasjani mjesečinom.„Je li imaš nekog posla, obaveza, da te ne zadržavam?“„Zašto bi me zadržavala, volim biti u tvom društvu.“Tišina, pa onda po neka riječ se otme. A onda rijeka probije branu i dugo skrivane misli jurnu kao zatvorenik željenoj slobodi. „Skoro uvijek si tužna, zamišljena, moraš uživati u životu. Šta ti misliš da je tamo nekom lakše nego tebi? Ko zna ko kakve bitke bije i sada, dok mi ovdje sjedimo zagrljeni plavim beskrajem i spokojem noći.“„Da li bi mi trebala biti utjeha da još neko bije bitku? Pa svi vodimo neke ratove, sa sobom, sa drugima, ali znaš, ponekad dođe kraj lošem periodu, digneš se i ideš dalje. A šta kad se taj kraj ne nazire ni u snovima?“I opet tišina zagrljaja, čuje se ujednačeno disanje, srca ubrzavaju korak, lagani kontakt, a onda opet smiraj duše.Muzika je počela da svira. Da li je neka viša sila, da li je zaštitnička ruka, da li je sudbina ili izbor, konačno došetala u usamljena bića.Andrej i Elena se znaju deset godina. Između njih živi prijateljstvo, ljubav brata i sestre, vjera da budu zajedno u teškim trenutcima, želja da pomognu jedno drugom i nedovoljna snaga da preko usta prevale što im na grudima leži. On, čovjek sa raznim iskustvima, bio je na dnu pa na vrhu, prošao je sve i svašta, ali opet mu nedostaje ono nešto čega je svjestan u svojoj nemoći ili nemogućnosti da se odupre lošim izborima. Ona, previše naivna i nevina, ranjavana, zatvorena prema svijetu oko sebe, gdje je život varka i igra, borba na svim frontovima, povjerovala je na trenutak da se ljudi mogu mijenjati na bolje.„Ne možeš tako ići naprijed. Život je red kiše, red oblaka, red smijeha, red plača, uporno ti ponavljam.“ „Život je jedno veliko ništa u kome bezobrazni dobivaju jer nemaju ni stida ni srama da uzmu i što im ne pripada, otimaju i laktaju se, a ovi slični meni, ako ih ima, sjede ovako pod zvijezdama i slušaju ništa jer to je sve što imaju.“„Tvrdoglava si kao mazga i još gore.“Opet bi je zagrlio i za kaznu poljubio, prvi put u životu.Korijen je plitak, a obmane duboke. Lice već viđeno, gledaš i gledaš, djeluje poznato, a u stvari je nepoznato. „Idem kući, sad će skoro ponoć.“„Neka, sjedi još malo.“Ironija sudbine ili varka života? Bolje bi bilo da nije bilo ni ovog razgovora, ni ove noći, ni ovog prvog sjedišta ispunjenog još jednim promašajem.„Priznajem, nisam najbolje donosio odluke, i nisam previše razmišljao o posljedicama svojih dijela. Treba mi neko za koga moga da se uhvatim, ko će me vratiti na pravi put.“„Ako Bog ne može da te vrati, ako ti sam ne možeš da se vratiš, niko drugi neće moći. Vidiš da je svaki moj pokušaj uzaludan, uvijek ćeš se vratiti starim putevima.“Prvo sjedište nudi razne mogućnosti, vidiš bolje i dalje, zvijezde tiho pjevaju, a glasa nema, ni sna o ljubavi koja pomjera sve granice.Smjerovi i pogledi su se razdvojili. Svako je otišao u svoj svijet, u svoju realnost. Savjest mirna, bitka predana. Do nekih novih buđenja i pokušaja da se ruke zagrle i prepoznaju. Ko zna, možda jednom pamet dođe u glavu.
|
