detalj slike: KRK Art dizajn

KO SI (mi) TI?

Znaš li?

Ja ću ti reći,

a ni ja ne znam ko sam.

Dan prvi,

mrak u povlačenju pred svjetlom,

onaj nakon solsticija,

pahulje oči pune suncem,

kroz Sunce se vidi planina

pomjerajući  ono što kuca

i teče snagom gorske rijeke,

transplant bez noža i lasera.

Srce, je svoj na svom?

Ko si ti?

Ko je onaj što te pita?

Strah da je ludilo prelazno?

Sakrivanje od istine nadrealno lijepo napisane.

Virus koji zarazi odabrane,

od koga se ne umire,

naprotiv, za koji se živi?

Slovo za povratak u život,

iskre vatre na trgu za Badnje veče,

vatromet i nebo na kom' samo zvijezde

znaju položajnika pjesme?

Oči koje vide i kad ne vide.

Ritam salse u krvotoku,

kap koja zacjeljuje

k'o posle posjekotine,

koža reagujuća na zvuk,

tišina vrišti zeleno

i čeka da diše korjen bora

i prve izdanke kroz snijeg u proljeće.

Sveradost  živi za trenutak vječnosti

i nema konflikt sa razumom

nit’ sa odgovorom.

Moje zavjetovanje u radost cvijeća

i darivanje lijepe riječi.

Onaj koji voli neobične stvari  zaboravljene od ljudi,

koji se  moli i voli u tišini

i nosi kamenje tihovanja prošlih života,

teže od sebe.

Koji ćuti jasnoću preciznošću Euklida

i ako nema nikakve veze sa geometrijom i matematikom?

Ko si ti?

PRVA PRAVA

Da li je stih ili misao samo,

što na mrazu predbožićnom

napisati hoću?

Znam da je naše samo ono što drugome damo,

duša koja pjeva, snijeva, rascvjetana noću.

Ovo se naša  zbilja sakrila pred maštom,

vaznesena maše

s oblaka rukama objema.

Ti si iznjedrenje cvjetnog polja- baštom

i dan bez tebe već smisao nema.

Ne pišem poeziju,

ne umijem stići,

ne znam kako se

piše ljubav prava,

ovo je prvi pokušaj

svijet moj slovom izreći.

Sve moje plavo i svijetlo u oku ti spava,

sad znam da nisam imao pojma o sreći.

Znam, reći ćeš:

"pa čovječe, ovo je drama",

možda smijući se, radosna u sebi.

Kad ponoć kucne,

ja odem daleko,

negdje u daljinama

priznaćeš ko sam ja tebi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: