detalj slike: KRK Art dizajn

ŠTEFAN CVAJG – JUČERAŠNjI SVET

Ranko Risojević

Kratkovjeka Knjižara i antkivarijat banjalučkog Glasa bila je smještena u Gospodskoj ulici, u obnovljenoj zgradi nekadašnje poznate porodice Jović, koji su takođe imali prije rata knjižaru i papirnicu, ali i štampariju, i u kojoj je radila u to vrijeme moja buduća punica tek prispjela iz Karlovca. Morala sam da znam sadržaj svake knjige koju smo prodavali, govorila nam je za ručkom, tu nije bilo popuštanja. Dakle, u toj knjižari počesto bih naletio na starija izdanja koja je neko bio nekome poklonio, ali se čudnim putevima Gospodnjim knjiga našla tu, da se čita posveta i u mašti uspostavlja odnos između onoga koji poklanja i primaoca poklona. Tako sam naišao na veoma očuvanu knjigu Štefana Cvajga, Jučerašnji svijet, izdanje Matice srpske iz Novog Sada, godina izdanja 1952, u poznatoj ediciji Svetski klasici koju je vodio Boško Petrović.

Koliko sam je puta do sada pročitao? Cijelu, vjerovatno tri puta, ali pojedine dijelove, rečenice koje sam podvukao, bezbroj puta. Poput još nekih, čiji broj i nije prevelik, ova je knjiga meni toliko značajna da bih je svakako ponio na pusto ostrvo, kako se obično pitaju pisci i knjigoljupci u besmislenim anketama. U njoj nalazim duh minulog vremena u kome je kultura mogla biti temeljna ljudska odrednica, a ono se, to vrijeme, survalo u grotlo uvijek pritajenog zla. Čovjek Cvajg, u tom je vremenu proživio kao zaštitni znak te kulture, idući svojim, srednjim putem, vjerujući u umjetnost i velike ljude. Nenadmašni biograf ovom je knjigom napisao svoju duhovnu biografiju. Čitajući je, ja se vraćam u to vrijeme i postajem njegov san, malena čestica koja bi htjela da bude dio velike ljudske misli.

Unutrašnja naslovnica ove moje knjige predstavlja za mene cijeli jedan iščezli svijet. Već samim svojim imenom ona je to, Jučerašnji svijet, pisca koji je tragično okončao svoj život predajući se beznađu u sveopštoj ljudskoj katastrofi. Podnaslov je Sjećanje jednog evropejca. Potom još stoji: S nemačkog preveo Aleksandar Tišma, što je dodatni razlog da mi je ova knjiga posebno draga, jezik njen je Tišmin, pisca dragocjenog romana Upotreba čoveka i drugih djela koje sam čitao redom njihovog pojavljivanja. Potom, zelenim mastilom, ćirilicom, posebna posveta: Mirici, za sećanje na koncert i dane provedene u ovoj toploj, prijateljskoj kući. Duško Trbojević, B.L., 18.XII 58. Nažalost, nisam tada živio u Banjaluci, baš tog mjeseca preselio sam se iz Prijedora u Pančevo, da nastavim gimnaziju. Ali i da jesam, vjerovatno ne bih bio na koncertu sjajnog pijaniste, profesora Trbojevića, koji je, prema piscu osvrta na koncert, potpisnim inicijalima A.V. bio praznik za punu salu Doma kulture čija je aktusika među najboljim u Evropi. Betoven, orgijastička sonata op. 57, potom Debisi, Šopen, Bah, Bartok, Skrjabin, Rahmanjinov.

Izvrsni pijanista i profesor u Beogradu i Novom Sadu Dušan Trbojević umro je u septembru 2011. godine, nastupajući skoro do kraja svog dugog i plodnog života, a ja ga nikada nisam pripitao, mada sam imao prilika za to, ko je Mirica iz posvete u knjizi koju posjedujem i čuvam kao dragocjeni predmet. Nije da nisam bio radoznao, plašio sam se naših sudbina, u kojima je gubitak knjige samo nevažna činjenica nečije patnje.

Šta je neobično u ovom izdanju Jučerašnjeg svijeta, po čemu se ono sigurno razlikuje od drugih izdanja na ondašnjem srpskohrvatskom jeziku koja će uslijediti, a pogotovo onih na brojnim svjetskim jezicima? Nepotpisana Napomena na kraju knjige, prije sadržaja. Ta napomena je u stvari svojevrsno komunističko Uputstvo za čitanje. Ona je duh vremena, danas pomalo vampirski, duh prostora, pogleda na svijet. Nepotpisana, ona je oglašavanje nekog nevidljivog tijela (tzv. komiteta) brižnog za duh naroda kome se podastire knjiga a da se nije reklo kako tu knjigu treba čitati. Ne može se ignorisati, ali joj ne treba pridavati veći značaj. Svaka se knjiga čita u njenom vremenu koje traži od čitaoca da to vidi, ali nije nužno, čitalac će vidjeti šta može da vidi s obzirom na svoj pogled na svijet. Društva poput našeg dojučerašnjeg nisu razvijala tu slobodu, plašila su se čovjeka koji misli svojom glavom. Tako nam iz ove napomene govori sablasni duh tzv. kolektivnog komunističkog intelektualca koji smatra da sve što se živjelo do dolaska komunista treba prevrednovati, jer je puno zabluda.

Vrijedi citirati neke dijelove ove kratke Napomene, ako ne i sve, pošto je značajan i njen ton.

Tu su i portreti mnogih za naše vreme interesantnih ličnosti javnog života i književnosti više naroda, viđeni iz jedne intimnije perspektive; tu je štimung internacionalne povezanosti i plemenitog ali i naivnog sna o jedinstvenoj Evropi. Ali i naivnog. Naivnost, međutim, ne završava se sama u sebi, nego, u praksi, može biti i pogreška. Takvih slučajeva ima ovde kod Cvajga. On govori o Austrougarskoj sa jednom neoprostivom naivnošću starca koji priča ulepšana sećanja iz svoje mladosti. U njegovom doživljaju Austrougarska nije tamnica naroda, birokratsko i brutalno ugnjetavanje, aneksija i procesi, korupcija i laž. On je kao slep za nenemačke narode, kojih je u toj „blagoslovenoj“ državi ipak bilo najviše a koji su sem Mađara, razume se, robovali. Za njega su se Srbija i Bugarska digle u balkanski rat iz nekakvog neshvatljivog nemira i obesti, i uopšte, čitavo zbivanje do kraja svetskog rata njemu je zatvoreno i nerazumljivo kao tajna, pa se slobodno može reći da on od svega toga nije uistinu ništa doživeo. Međutim, i to, i te kako, nešto govori i ponešto objašnjava. Kad je tako moglo biti kod Cvajga, pisca od talenta i širokogrude nezagriženosti, lako je razumeti kako je bilo kod drugih, birokratski ograničenih i nadmeno nasrtljivih neintelignentnih vodećih krugova.

Odlomak govori sam za sebe, ne treba komentar komentara, napomena napomene, već ostaje svakome da razmišlja o piščevom pogledu na svijet i mjesto i ulogu književnosti u svijetu. Mjesto ona svakako ima, ali što se tiče njene uloge, vjerovatno ćemo o tome imati sasvim oprečne stavove. Nama radoznalim za sve što se tiče svake knjige ostaje da nagađamo ko je napisao Napomenu, da li Tišma, da li Petrović, ili neko treći?

Kao moj odgovor na Napomenu, samo kratko, polemički ću reći šta me posebno fascinira kod Cvajga? Slika obrazovnog sistema, kroz koji je prošao, jednog od temeljnih stubova svakog društva, ovdje dati u svoj njegovoj okamenjenosti, slijepog na vrijeme i potrebe tog vremena. Cvajg je majstor takvih slika, takvih misli, gdje sažme vrlinu i manu, skolastičnost i vrijednost mnogih ljudi i unutar takvog sistema. Od toga on ide dalje, u koncentričnim krugovima, preko univerzitetskog školovanja, koje je u njemačkim zemljama bilo tvrđava srednjevjekovne nezavisnosti univerziteta, ali i bastion zastarjelih učenja. Ništa Cvajg ne prikriva, ali on vodi računa o mjeri, u kojoj svaki pojedinac iz svakog sistema izvlači ono što može i što mu treba. To je prelaz stoljeća i ja vidim Beč u punom sjaju, naročito za mladost pristiglu iz svih krajeva velike imperije. Šta je tu ko dobio? Šta je tražio? Šta nalazio? Jedni su htjeli da grade i da napreduju, drugi da svaku priliku koriste da ruše i da potkopavaju. Napisano je prilično knjiga, prilično književno vrijednih djela o tome, ali i ostalo sljedećim generacijama da traže i pronalaze građu za svoja djela.

Moj prvi susret sa Cvajgovim djelom odocnio je da bih mogao reći kako je ovaj veliki pisac i čovjek uticao na moje životne i književne poglede, ali bliskost koju sam osjetio već u prvom susretu i kasnije produbljivao čitajući sve što je ovaj pisac objavio i što je kod nas prevedeno, stavlja na mnoga njegova djela odrednice za mene izdvojenih i značajnih knjiga. Recimo, Novela o šahu i Lužinova odbrana! Cvajg i Nabokov, obojica prognanici, emigranti, lutalice. Napisali su za moj ukus dvije najljepše priče o šahu. Dok sam pisao svoju priču o slijepom dječaku Ivanovo otvaranje, bježao sam od ovih knjiga, svjestan da bez njih ne bi ni moja knjiga postojala.

Vraćam se Jučerašnjem svijetu i njegovoj osnovnoj temi – pitanju identiteta evropskih Jevreja koji su se kroz stoljeća integrisali u kulture zemalja u kojim bi se nastanili. U Prvom svjetskom ratu oni su bili dio ratne mašinerije, opet svako u okviru svoje države. Cvajg je bio Austrijanac, dijelio je poglede većine na rat koji će razoriti habsburšku imperiju. U novouspostavljenoj Austriji on će postati veliki, gotovo kultni pisac. O svome jevrejstvu tada nije razmišljao. U tome nije bio usamljen, mnogi značajni jevrejski intelektualci osjećali su se poput njega – dijelom kulture svoje zemlje. Pred Drugi svjetski rat sve će se radikalno promijeniti. Odjednom Jevreji su postali strano tijelo, po ugledu na nacističku Njemačku donose se u većini evropskih zemalja zakoni koji se odnose samo na Jevreje. Na primjer, restriktivne kvote za studiranje jevrejske omladine, kako je uradila Stojadinovićeva vlada u ondašnjoj Jugoslaviji.

Ovdje već moja misao ide dvosmjerno, putujući u dva vremena, onom Cvajgovom i ovom našem. Identitet je postao pitanje svih pitanja u vrijeme koje je vjerovalo da se to više nikada neće desiti. Slom socijalističkih režima otvorio je novu Pandorinu kutiju. Čitamo i slušamo – identitet ovo, identitet ono, jezik, pismo, i tome slično. Najmanje o osnovnom identitetu, ljudskom, čovječijem. Dakle, identitet – čovjek. Nacisti su se užasavali proste činjenice da je njihovu kulturu razvijao jevrejski etnički živalj. To je izvrsno dao američki južnjački pisac Stajron u remek djelu Sofijin izbor. On je to elaborisao na primjeru Poljaka koji su pred Nijemcima izigravali one koji su se identifikovali sa njemačkom kulturom, tako i oni preziru Jevreje. Gorljivi su antisemiti. Zna se da je toga bilo, kao što je bilo i u Rusiji i u svim zemljama gdje su se naselili Jevreji. Njemački odgovor na taj poljski antisemitizam bio je žestok, smatrali su da prljavi Sloveni ne smiju biti antisemiti poput arijevaca.

Sada se vraćam samo na Njemačku u njenim zamišljenim etničkim granicama. Bar onako kako je to crtao Hitler. Govorim o onima, dakle, koji su se osjećali kao Nijemci, židovske krvi, ili židovskog porijekla. Takvi su ostali u Njemačkoj sve do rata, ne shvatajući da ta država sada naprosto hoće da ih protjera, da više ne budu tu, da se ne pozivaju na tzv. njemačke svetinje. Ako se za nekoga može reći da je bio integrisan u kulturu nekog etnosa, Jevreji su to sigurno postajali kroz vijekove boravka na određenom prostoru. Imenima i prezimenima, oni su postajali dio naroda s kojim su živjeli. Slučaj Mendelsona je tako poznat, taj genijalni njemački kompozitor i dirigent, etnički Jevrejin, otkrio je Nijemcima njihovog, a vjerovatno i svjetskog najvećeg muzičara, stotinu godina već zaboravljenog Baha.

Recepcija Cvajgovog djela prolazila je kroz različite faze, od vremena obožavanja, između dva rata, preko spaljivanja njegovih knjiga u vrijeme nacista, samo zbog toga što je bio Jevrejin, ali ne i zbog bilo kakve subverzivnosti, jer on naprosto nije bio takav pisac, preko komunističkog i postratnog perioda u Evropi i svijetu, do našeg vremena u kome se obnavlja interesovanje za njegova značajna djela. Za avangardiste svih smjerova, Cvajg je bio proskribovan malograđanski pisac, prednost se davala Deblinu, na primjer, Brehtu, Verfelu i Manu, jednom i drugom, naravno sve su to veliki pisci, dok je Cvajg ostajao u sjenci.

Na jednom se književnom blogu nalazi solidna biografija Štefana Cvajga, u kojoj se činjenice iz njegovog života upoređuju sa onim što je on napisao u Jučerašnjem svijetu. Nepotpisani pisac, kao da je sastavljač gore navedene Napomene, zaključuje da je Cvajg time uljepšao svoju biografiju. Hoće se reći da se njegova biografija razlikuje od onoga o čemu u knjizi Jučerašnji svijet piše sveznajući pripovjedač.

Tako je uvijek, nema apsolutne ni autobiografije ni biografije. Kroz upoređivanje otkriva se sličnost, ništa više. Sve što se napiše u književnoj formi je književnost. Nije Cvajg ni prećutao ni uljepšao autobiografiju, on je napisao knjigu o vremenu u kojem je živio, kakvo je volio i koje se od njega odijelilo, otelo, odgurnulo ga. Bio je miljenik jednog vremena, ali ne i svih ljudi. Zar nije tako bilo i sa Ciceronom, Euripidom, Tolstojem? Lista je beskrajna. Foknera su jednako prezirali mnogi visokoobrazovani Amerikanci i poslije Nobelove nagrade kao i prije nje. Neprekidno se djelo brka sa životom tu oko nas, ne želi da se prihvati njegova autentičnost i autonomnost u odnosu na tu stvarnost koja se u umjetničkom djelu može ogledati i prepoznavati, obrnuto nikako.

Eto kako moja misao meandrira, čim se dohvatim ove knjige o jednom sada već imaginarnom svijetu u kome se može ogledati i ovaj naš, prošli, sadašnji, a bogami i budući.

PODELITE OVAJ TEKST NA: