|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
BOŽIĆNO JUTRO (Negdje u Bosni 1963.g.)
- Marija, kćeri, moramo ići na bunar po vodu! Obuci se i požuri! Čekam te!Tako je veoma rano počinjalo svako božićno jutro. Majka je veoma držala do običaja, pa je bilo obavezno da najstarije dijete, koje je kod kuće, na božićno jutro ide sa njom na bunar.Od ranog djetinjstva, dugi niz godina, kao najstarije dijete, to je bila Marija, a kada je zbog školskih obaveza otišla daleko od kuće, tu ulogu je preuzeo brat, od njega sestra i tako redom, jer su na sreću bili brojna porodica.A na bunaru, uvijek isto: dijete stoji i drži zdjelu, dok majka, tek zahvaćenom vodom, prvo opere krupnu rumenu jabuku, a zatim okrugli, mladi, blago prodimljeni sir, koji je svojim jakim mirisom osvajao prostor oko njih. U povratku kući zdjelu je uvijek nosilo dijete, pažljivo koračajući da se ne spotakne i ne ispusti jabuku i sir, tako lijepe, umivene i mirisne. Na sreću, to se nikada nije desilo. Iza je išla majka, teško noseći u obje ruke, pune kofe vode, ali se nikada nije žalila. Govorila je:- Valja svježom vodom zamijesiti česnicu za božićni doručak i umiti dječicu kad ustanu, da budu zdrava i rumena. Na božićno jutro, sto postavljen za doručak uvijek je slično izgledao. Ispred oca, na tanjiriću, rumenilom se ponosila jabuka, a do nje, na drugom tanjiru, dimljeni sir. Na sredini stola tepsija s plećkom i butkicom praseta, koje je na Badnji dan na ražnju pečeno, a u narodu se zvalo pečenica. Svaka porodica, bez obzira na imovno stanje, trudila se da je ima na božićnoj trpezi. Na kraju je na sto stizala i tek pečena topla česnica, masna pogača koja je obavezno, u nekom svom dijelu krila metalni novčić, zbog čega se pažljivo lomilo i jelo svako parče. A djeca? Svako se nadalo, da će ga baš ono naći, jer se vjerovalo, da će vlasnik novčića biti posebno uspješan u svemu što tokom godine bude radio. Odraslija djeca su znala, da su majke u imućnijim kućama, u česnicu stavljale mali ili veliki dukat, ali njima je i njihov novčić bio dovoljno sjajan, zbog radosti u srcu koju su osjećali kad ga nađu. Za stolom na svom mjestu sjedio bi otac, sa strane djeca, koju je majka na Badnje veče pred spavanje okupala, a na Božić ujutro obukla u novu odjeću i pažljivo počešljala. Tako uređeni, ozbiljni, opijeni mirisima hrane na stolu, nestrpljivo su čekali da majka sjedne na svoje mjesto i doručak počne.Velika voštana svijeća, pažljivo smještena u zdjelu ispunjenu kukuruznim i pšeničnim zrnevljem, već je darivala svoj sjaj, kad bi roditelji, poslije prigodne zajedničke molitve, prvo međusobno, a zatim sa dječicom izmijenili mirboženja uz najsvečanije riječi: “Hristos se rodi! Vaistinu se rodi!” Doručak bi počinjao tako što bi otac, prvo onu rumenu jabuku isjekao na onoliko dijelova, koliko je čeljadi za stolom. To parče, uvaljano u med, moralo se odmah pojesti. Slijedio je isti postupak sa sirom, ali sir se mogao samo probati, a ostatak pojesti u toku doručka. I tako redom: orasi, suve šljive, parče pogače i pečenja.Dok su djeca bila zaokupljena jelom i upornim pretraživanjem svog parčeta česnice, često praćenim uzdasima razočarenja, roditelji su osluškivali da se oglasi pas u njihovom dvorištu, poslije čega bi se obavezno pred kućnim vratima pojavio položajnik, kome bi se svi obradovali. Nakon čestitanja, roditelji bi ga darivali, pa bi i on sjedao za sto da s njima doručkuje.
***
Godine su prolazile, ali slika božićnog jutra ostajala je nepromijenjena. Jedina razlika je bila u košuljicama, koje su godinama postajale veće s drugačijim krojevima i dezenima i u neposlušnim frizurama, kojima su braća i sestre često bili nezadovoljni.Posmatrajući majku, Marija se često pitala:- Bože mili, kako ona sve to stigne spremiti?Činilo joj se da majka te noći, kad Badnje veče pređe u prve sate Božića, nije ni lijegala, jer, kako bi inače uradila sve što je trebalo, s obzirom na to da je božićni doručak uvijek počinjao rano ujutro, tek što zabijeli dan. Autobiografska priča
|
