detalj slike: KRK Art dizajn

  ČOVJEK, BOG I KAMEN

Širom našeg poznatog svijeta,

čovjek, kamen na kamen je meta`,

tvrdoća mu njegova ne smeta,

da uz pomoć ruku i glijeta,

on, sazida mnoga zdanja sveta.

Bože mili, čudne li strukture,

đe sve kamen, ljudi ne poture!

Idolima klešu spomenike,

za bogove prave žrtvenike,

manastire, mostove, tvrđave,

pa drumove, kuće i ustave,

i arene za svoje proslave,

sve to ljudi, od kamena prave.

Tvrd je kamen, zato vječno traje,

i za protok vremena ne haje,

stalno ćuti, zborit` ne umije,

zato tajne, on najbolje krije,

zub vremena skoro ga nebije,

te mu ništa naudio nije.

Jednom davno, na sinajskoj gori,

Bog se dragi, pred čovjekom stvori,

na vrh sami od planinsog visa,

zapov’jesti za ljude napisa,

ureza ih na kamenoj ploči,

pa ih tada, Mojsiju predoči,

i ukaza: „Da se božja sluša,

samo tako spašava se duša,

od sotone, koji ljude kuša“.

Sve nas više nemoralno živi,

i zdrav razum kod mnogih se krivi,

loše sjeme, sve se više rađa,

i sve češće đavo oslobađa,

svud` je zloba, prevara i krađa,

laž postade od istine slađa,

pa rod ljudski, međ` sobom se svađa,

i na Boga, kamenom se gađa.

Blud je, razvrat i nemoral svuda,

čas se bliži od strašnoga suda,

jer ka našoj lijepoj planeti,

golem kamen, iz svemira leti!

Bog, s kamenom ljudima prijeti,

da se hitno dozovu pameti,

il’ će Zemlju ognjem izgorjeti,

i u trenu, svi će umrijeti.

E, sad kako, doći do spasenja,

od udara kosmičkog kamenja,

to zavisi od našega htjenja,

a Bog dragi, nudi nam rješenja.

Da se ljudi ka istini vrate,

         da put pravde i morala prate.

Kad je savjest kod čovjeka čista,

kao Sunce, on će da zablista,

podnijeće lakše sva bremena,

nikom` neće podvijat` ramena,

biće tvrđi od samog kamena.

ODA UČITELjIMA

Obuze me, potreba i želja,

da istaknem poziv učitelja,

i naznačim svaku važnost sada,

njihovoga plemenitog rada.

Upamtite i stari i mladi,

da učitelj bitan posa` radi,

i da djeci, posle roditelja,

najvažniji, lik je učitelja.

Jer on, djeci prva znanja daje,

te im vječno u sjećanju traje,

učeći ih temelje nauke,

i osnove iz svakoje struke.

Kad mislima u prošlost poletim,

i moga se učitelja sjetim,

emocija dušu mi oprhva,

što me slova naučio prva.

U vihoru životnoga sopstva,

i u toku cijeloga školstva,

za napredak društva i države,

glavni posa`, učitelji prave.

Zato molim i vlast otadžbine,

da o njima poviše se brine,

i da dobro učitelje plaća,

taj se „ulog“ višestruko vraća,

pa, rad` opšteg napretka i mira,

za taj posa`, nek najbolje bira.

ĐAVOLjI PUT

Sad je došlo naopako doba,

đe svak` želi da svašta oproba,

i da bude đe mu mjesto nije,

ovo nije nikad bilo prije.

Nema više katuna i sela,

niti ima kvalitetnih jela,

sve je manje zdravoga života,

e, ne valja ova nam rabota.

Svud` su prazne kolibe i kule,

nema svirke od čobanske frule,

niti igre, pjesme ni` sijela,

jer su prazna postala nam sela.

Nema više igranki ni` prela,

sva se družba, na internet svela,

kuće zjape kao avet puste,

svi odoše u gradove guste.

A gradovi posta`še tijesni,

te su ljudi u njima bijesni,

u stanove male nabijeni,

nametima silnim „ispijeni“,

među masom, al` svi usamljeni,

i svi kao da su bezumljeni.

A, đe pčele poljima ne zuje,

i đe cvrkut ptica se ne čuje,

đe potoci ne huče niz hridi,

a izlazak Sunca se ne vidi,

i nebo se jutarnje ne blista,

i đe teče rijeka nečista,

i đe nema šuma i livada,

i đe često, mutna kiša pada,

i đe oro suri se ne vije,

i vazduha đe čistoga nije,

đe potočić bistri ne žubori,

a komšija s komšijom ne zbori,

đe ne klikću sokolovi sivi,

tuni čovjek, ne treba da živi.

KAMENI SUŽANj

Na Kosmetu, grad je drevni,

Vučitrnom, što se zove,

vjekovima što je rađa`

silne srpske vitezove.

Sad u njemu Srba nema,

al` još stoji most kameni,

no, Sitnice već odavno,

pod njim` nema da se pjeni.

Sužanj stari, eno čami,

za rijekom bistrom žudi,

a zašto je bez nje osta`,

sad pitaju mnogi ljudi.

Zida` ga je župan moćni,

od koljena Vojinova,

da Sitnicu lakše pređu,

čete srpskih vitezova.

Srpski plemić i vojvoda,

most je ovaj sagradio,

i tu svoju zadužbinu,

svom` je rodu ostavio.

Istorija ovog` mosta,

sliči priči mog` naroda,

i sudbinu oslikava,

vaskolikog srpskog roda.

Kosmet biće, opet srpski,

to predanje drevno zbori,

kad ponovo Sitnica se,

ispod njega zažubori.

MOJIM ĐEDOVIMA

Đedove moje, puno sam volio,

 al` samo u mašti, njih sam grlio,

jer ih nikada nijesam vidio,

 ni makar jednom, u krilu sjedio.

Da ih upoznam, ne bi` prilike,

samo sam gleda`, stare im slike,

jer život kod nas, s mukom se prti,

rodih se posle njihove smrti.

Pripadam rodu takve sudbine,

što često strada i puno gine,

te mnogim` od nas, dušmanin ne da,

da živog vidi, svojega đeda!

I ja sam imao, baš takvu „sreću“,

              da samo za mrtve, palim svijeću.

              Sijaset ratova, užasa i strave,

              kad mnogo ljudi, ostane bez glave,

i muških pleća, kada je malo,

prirodni kraj, života čekalo.

I meni, bi` usud i Božje htjenje,

od đeda, da imam, samo ordenje.

Oba mi prađeda, smakli su Turci,

život su skončali, u strašnoj muci,

a đeda oba, ubili su Švabe,

te same ostaše sa đecom babe,

koje su s mukama ognjišta svile,

i nejač sirotu, od zla sakrile.

I danas, pored staroga štapa,

vise medalje, puška i kapa!

Na spomen đedova, suza mi krene,

i ništa utješit`, sad neće mene,

jer ja bih više od svega volio,

da sam đedove, bar` jednom grlio,

i makar jednom žive ih vidio,

il` đedu mome, u krilu sjedio.

PODELITE OVAJ TEKST NA: