|
|
|
 | Ljiljana Pilipović Karanović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
MAJSTORIJE ĐEDA ŽIKE
Tu iznad kuće, svake godine je deda Žika sređivao voćnjak. Posijekao je jednu staru šljivu velikog stabla jer je pored nje rasla nova, mlada šljiva. Isjekao je debeli panj i ostavio da se suši. Biće od njega lijepi stočići i bukare, vaze i ko zna šta još. Grane je dao baki da naloži vatru. Znao je deda da će mu s proljećem doći unuk pa će njih dvojica skupa da majstorišu. Perica je jedva čekao da dođe kod deke i bake na selo. Volio je bakinu domaću hranu a još više da majstoriše sa dekom. Uživao je u dedinom kućerku gdje je deda imao mnogo alata. Hoćemo li ja i ti Perice danas da pravimo stočić? Radostan Perica skoči iza stola i povika; idemo deda. Pa nisi sve pojeo reče baka, prekorno pogleda dedu. Poješću kasnije, ne brini. U tri skoka Perica je sustigao dedu i već su se našli u čarobnom kućerku. Šta ti je ovo deda ,a ovo, i ovo ovdje i ono tamo, postavljao je pitanja Perica a deda strpljivo odgovarao. Šta pravimo danas? Pravićemo za tebe jedan stočić koji ćeš ponijeti kad pođeš i za mamu jednu lijepu vazu za cvijeće. Gledao je Perica u oblinu drveta i nije mu bilo jasno kako će deda od tog panja da napravi stočić.Otpilio je jedan planjak tanji, širi i jedan poduži. E sad da nam prinesem alat. Stajao je Perica i zapitkivao šta za šta služi. Gledao radoznalo kako deda đelja suvi panj i pitao kako to da ima takve šare? E to su ti godovi, reče mu deda. A čemu služe?-radoznalo pita Perica. One nam kažu koliko drvo ima godina, a kad napravimo stočić i prelakiramo vidjećemo svu ljepotu drveta. A ko je tebe deda naučio da ti praviš stočiće? Znaš li još šta da napraviš. Naravno da znam Perice. I moj je deda bio majstor i ja sam tako gledao kako on radi. I ja ću biti majstor kao ti deda. Bojim se Perice da ti neće dati mama i tata, ti živiš u gradu i treba da ideš u školu. Znaš šta deda; ja bih da idem ovdje kod vas u školu a kad dođem iz škole da nas dvojica budemo majstori. Deda je ćutao. Volio bi on da Perica zavoli majstoriju ali je bio svjestan da je pred Pericom drugi život. Znaš Perice, da bi postao dobar majstor moraćeš prije da završiš školu. Moraš da naučiš da pišeš i računaš. Vidiš, ja sad moram izračunati koliki će biti stočić, pa gje da mu stavim noge da se ne izvrne, ili kad pravim bure za rakiju moram znati koliko daščica ide u krug. Tako i ti, prije da završiš školu, e onda možeš da budeš majstor, a do tada ćeš ovako kad dođeš da mi pomažeš. Nije se Perici sviđao odgovor ali se pomirio da je deda u pravu. Uskoro im se pridružila i baka. Donijela im toplih uštipaka. Perica je veselo prepričavao baki razgovor njega i dede. Baka se složila i potvrdila dedinu teoriju. A koliko moram ići u školu?- pitao je. Moraćeš nekoliko godina, ti ćeš baki da završiš velike škole. Ali ja neću velike škole bako, ja hoću da budem majstor kao deda. Dobro složi se baka da ne bi dalje polemisala sa Pericom i udalji se. Daj mi deda da ja to malo đeljam. Nemoj ti đeljati da se posiječeš , ubila bi me baka. Evo tebi ovaj šmirgl papir pa ti ovo što je deda izdubio polako šmirglčaj. Radosno je šmirglao Perica dok je prašina letjela oko njega. Vidio je kako deda puše a prašina odleti. Sve više na stočiću se ukazivala prelijepa šara. E sad će deda da ga lakira pa ćemo ga ostavoti da se suši a pravićemo noge. A zašto stočić izgleda kao veliki tanjir? Kod nas u gradu male stolice su ravne i mekane. Vidiš Perice, kad sam ja bio dijete tada nije bilo velikih i lijepih stolica i djeca nisu sjedala za sto kad se jede. Svaka kuća je tada imala i po nekoliko djece. Onda su pravili niske male stolove za djecu i tako male stočiće. Oni najmanji koji još nisu ni prohodali sjedili su na podu i uglavnom su jeli sa stočića. Vidiš ovdje u ovo udubljenje bi im majke i bake stavile hranu i oni bi polako sa svojim rukicama uzimali i jeli. Ali deda Žiko, jeste li vi sjedili na tim stočićima? Jesmo. Pa kako sete onda sa njih jeli, jesu bili prljavi? Eh moj Perice, nas je bilo puno. Drugačije se mnogo živjelo nego danas. A bili smo zdraviji od današnje djece. Jeli smo zdraviju hranu i stalno smo bili vani. Evo vidiš, ti bi danas sjedio u stanu i igrao neke igrice a ovako majstorišeš sa dedom. Deda, meni se ovo više sviđa. Molim te da sačuvaš sav alat dok ja završim školu. Ja hoću ovdje da živim sa tobom i bakom. Pomiluje ga deda po kosi, sagnu se da ga poljubi pa reče. E moj Perice, neka si ti nama živ i zdrav. Dok ti porasteš baba i deda će biti jako stari( htio mu je reći da možda neće biti živi ) ali je prešutuio da ga ne rastuži i ne uplaši. Godine se nizale. Vrijeme učinilo svoje. Nema više ni bake ni deke. Perica je postao građevinski inženjer ali kad god uhvati slobodno vrijeme ode kući gdje je proveo najljepši dio svoga djetinjsta. Sačuvao je uspomene na dedu. Uredio stari kućerak i posložio alat, sve na svoje mjesto kao nekad deda. Taj divni stočić, njegovu prvu majstoriju sa dedom čuva u svojoj velelepnoj kući kao najskuplji dragulj. Često ga pogleda u satima odmora i vrati sjećanje na dedu i baku, i svu ljubav koju su mu poklonili. Jednoga dana odvešće svoju djecu, ispričati im svoje doživljaje i pokazati svu ljepotu ljetovanja na selu. A stočić će i dalje svjedočiti o neprolaznosti topline i ljubavi koju su mu darovali baka i deda Žika.
|
