detalj slike: KRK Art dizajn

Intervju s povodom

Ranku Risojeviću, Književna nagrada „Rastko Petrović“ za životno delo

Čitao sam uvijek mnogo, i to čitanje svakako djeluje na ono što pišem. Jer pisanje je silaženje u dubinu ljudsku, da bi vidio da li je to što pišeš baš tvoje, i da li je to najbolje što možeš da pišeš. Veliki pisci su naši veliki učitelji, u poeziji, na primjer, Rilke, u prozi naročito Tomas Man. Treba učiti od velikana, - Ranko Risojević.

Ранко Рисојевић. лауреат 2024. Књижевне награде ,,Растко Петровић за животно дело

Književni ESNAF 07.02.2025.
razgovor vodila: Neda Gavrić
tehnički uredio: ILija Šaula

Ovogodišnji ste dobitnik nagrade "Rastko Petrović" za životno delo, Matice iseljenika i Srba u regionu. Šta za vas ova nagrada predstavlja u vašem književnom opusu i koliko vam znače nagrade na ličnom nivou?

Nagrada „Rastko Petrović“ ima, prije svega, lijepo ime, jer nam skreće pažnju na velikog pisca, i cijelu umjetničku porodicu Petrović. Mene je  iznenadio Miodrag Jakšić, koji je godinama duh što povezuje Srbe izvan matice i one koji su se  rasuli po svijetu, ali su i tu, oko Srbije. Naravno, ljudi od pera, moji prijatelji, stariji i mlađi, izrazili su pismeno i usmeno priznanje, čak i oduševljenje.

Naročito Udurženje književnika Republike Srpske i predsjednik Predrag Bjelošević. Naše ovdaše novine nisu nagradu ni spomenule. Što se tiče mog odnosa prema ovako lijepim nagradama, a dobio sam ih uglavnom u Srbiji, još preciznije, u Vojvodini, mene nagrade podstiču da nastavim da pišem. A to su uvijek najznačajnije nagrade koje mi diktiraju u uvo: Radi, ozbiljno, još imaš tema.

Razmatrajući svoj dugogodišnji književni put, možete li podeliti sa nama kako su se promenile vaše perspektive na umetnost i proces pisanja kroz godine iskustva?

Čovjek se mijenja bez obzira kojim se poslom bavi, ako je ozbiljan, prilježan bilo kome poslu, a naročito ako on i mijenja svoj posao. Kod nas, uglavnom, svako radi književni posao uzgredno, ali polako prihvata pisanje kao svoj svakodnevni posao. Ja sam radio 42 godine baveći se poslom vezanim za knjigu, bilo izdavačkim, bilo bibliotečkim, ali pisanje svoga teksta obuzima te cijelog. Čitao sam uvijek mnogo, i to čitanje svakako djeluje na ono što pišem. Jer pisanje je silaženje u dubinu ljudsku, da bi vidio da li je to što pišeš baš tvoje, i da li je to najbolje što možeš da pišeš. Veliki pisci su naši veliki učitelji, u poeziji, na primjer, Rilke, u prozi naročito Tomas Man. Treba učiti od velikana.

Sa delima prevedenim na različite jezike i dopiranjem do globalne publike, možete li istaći važnost širenja vaše literature među različitim kulturnim krugovima?

Veoma teško. Mi smo mala literatura, ma koliko dospijevali i izvan naših prostora. Moj roman „Bosanski dželat“ dopro je i do Amerike, ali je vrlo malo bilo kritika. Oni ne razumiju jedan takav roman. Kod poezije je bolje, bilo je i ponovljenih izdanja, lijepih kritika, poziva na skupove i razgovore. Na primjer, u Italiji je objavljena moja knjiga „Šum“ i štampana drugi put sa novim predgovorom profesorice iz Italije. Slovenija ulaže velike pare na prevođenje djela svojih pisaca. Mi nemamo ni tako uređen zakon, jer zakone donose ljudi izvan poznavanja problema. Uvijek sam govorio da ne izmišljamo toplu vodu nego da kopiramo one koji su vodeći.

U svom opusu imate i radio igre za decu. Kako se proces stvaranja zvučne umetnosti razlikuje od stvaranja pisanog teksta?

Imao sam velikog uspjeha sa radio-igrom za djecu. Ta se djela prevode i ponavljaju. Još u vrijeme Demokratske Njemačke, otkupljena je radio-igra „Priča starog sata“. Ali ta radio-igra ponavlja se i danas u Berlinu što je divno. Slično je u Radio-Ljubljani, još i danas igraju moje stare radio-igre. U Bugarskoj se moja radio-igra koristi u svrhe učenja ove forme na akademiji. Posebno je dobila 2000. godine značajnu nagradu „Politikin zabavnik“ dječiji roman „Ivanovo otvaranje“, koji je nastao od dječije radio-igre posvećene dječijem slijepim i slabovidim slušaocima. Kod nas je ova knjiga prebačena na prvu audio knjigu.

Неда Гаврић и Ранко Рисојевић

Kao autor koji je prisutan decenijama, kakve promene ste primetili u književnosti i čitalačkim navikama tokom vremena? Kako ste se prilagodili ovim evolucijama u književnom svetu?

Pratim savremenu književnost, koja se mijenja zavisno od prostora gdje se razvija. Kod nas često mladi pisci naprosto kopiraju sve književne forme. Najteže je kopirati dobru prozu, ali pisac koji se razvija brzo nađe svoj stil i razvija se ako ima talenta. S druge strane previše se decenijama kopira naša književnost, od  Dučića, Šantića, kad je u pitanju poezija, a prozu je teže kopirati. Cijela je jedna naša mlada spisateljska grupa, ili škola, kopirala kopirali Borhesa. Čak i ozbiljniji pisaci, poput našeg Pavića, i još nekih starijih, koriste se Borhesovim stilom. Danilo Kiš, takođe, koristio se tuđim formama, ali je uspijevao da se odupre tuđim uticajima. Teško je oduprijeti se velikom piscu.

Kako je biti priznat autor u prošlom sistemu i ovom danas, koje su razlike?

Socijalističi period u mnogočemu je bio drugačiji. Istvremeno se kvalitet sukobljavao sa cenzurom. Bilo je mnogo tema koje su bile zabranjene, iako smo bili slobodniji od istočnih socijalističih zemalja. Ali država je finansirala kvalitetna djela. Danas država, ili lokalna vlast, ne ulaže u nova djela. Vidjeli smo kako naše Ministarstvo kulture gotovo smiješno odvaja sredstva za kulturu.

Ja sam godinama pokušavao da sistem bude finansijski sličan, na primjer Sloveniji koja ulaže veoma značajna sredstva za kulturu, odnosno knjigu. Oni kažu da su mali jezik i treba ulagati značajna sredstva.

Vaše čitaoce skoro svakodnevno obradujete svojim objavama na društvenoj mreži Fejsbuk. Šta mislite o prisutnosti pisaca na društvenim mrežama? Da li je važno za savremene pisce da komuniciraju sa svojim čitaocima putem raznih društvenih platformi?

Ja volim kao stari profesor da komuniciram sa zainteresovanim samotnicima kao što sam i ja. Već godinama živim sam, i jutarnje vrijeme iskoristim da nešto poklonim onima koji vole da čitaju. U vrijeme Kovida svakodnevno sam ohrabrivao narod da se može živjeti i u samoći. Ali to se pomalo kvari, ide se opet u komercijalu. Ja objavljujem svoje tekstove i kod Miljenka Jergovića , na njegovom portalu „Ajfelov most“. Tu me hiljade ljudi čita izvan facebook-a, što je veći broj od biblioteke. Desetak godina pisao sam seriju „Moje knjige - autobiografija po knjigama“.

Sada već pamnje pišem jer vrijeme čini svoje. Pokušaću da postavim nekoliko putopisa. Da, volim da se sjećam dragih prijatelja kojih više nema među nama. Naprosto, ne mogu ovih februarskih dana da se ne sjećam Kolje Mićevića i Stevana Tontića.

Kada govorimo o  savremenim  izazovima u književnosti, kako biste definisali ulogu autora u današnjem društvu?

Ovo je vrijeme koje je svojevremeno definisao Hese kao novinarsko, feljtonsko vrijeme. Može se to i drugačije definisati, ali se piše i piše, na isti način, svakodnevno. Ne volim većinu naših pisaca. Ali ni neke svjetski poznati pisci u Italiji, Francuskoj, itd. Ne treba da kritikujem, prestar sam, puštam neka svako čita šta želi. I da piše, svakako.

Kada sve sagledate, kako biste želeli da vas zapamte kao pisca i čoveka?

Sve se zaboravlja, pa i pisac. Nešto se od njega pamti, većina zaboravlja. Divim se Andrićevim djelima. Njegova su djela sve značajnija i značajnija. Mnogi Nobelovci su zaboravljeni, Andrić se ne zaboravlja. O ruskim klasicima da ne govorim.  Volim što se moje knjige čitaju kao omiljena lektira. Đaci uglavnom Ćopića i mene stavljaju kao svoju omiljenu lektiru. To me veoma raduje. Ili moja knjiga „Veliki matematičari“ objavljeni su u pet izdavanja. U vrijeme prošlog rata, moji su „Veliki matematičari“ čitani u Hrvatskoj. Neka stvari idu svojim putem. Biće još ponešto zapamćeno. A nisam bio ni rđav čovjek da me toliko još kite nagradama.

Koja bi bila  vaša poruka koju želite da prenesete svetu?

Budite ljudi dostojni onog što je kroz hiljade godina ipak stvorio čovjek. Onakav kakvog je ispisao u svojoj neponovljivoj pjesmi Radjard Kipling: „AKO“. Da završi genijalno:"I iznad svega, bićeš čovek, sine moj". Budimo pravi ljudi a ne zvijeri.

 

Дело Ранка Рисојевића у ком су његове књиге главни ликови

PODELITE OVAJ TEKST NA: