detalj slike: KRK Art dizajn

Poema od kalopera

Dan i noć kada su padale ptice

i ruke letjele nebu da ih uhvate,

sjeti se trenutka kada je

"srce stalo", nije bilo davno.

Mislio si da ništa više ne može

da te potrese i dotakne.

Boje vrištalice su rezale tišinom,

januar bjelinom i onda je sve stalo.

Neko te je poljubio.

Ej,sad znaš ukus kalopera.

Nisi sanjao.

Nije ti se učinilo.

Nisi poludio, uzvratio si.

Nisi plakao,

samo se sreća uplela u oko.

Ti nikad ne plačeš,

čak ni tajno.

Priznao si,

možda ipak nije gotovo,

život čeka da se desi.

Našalio si se, cio dan,

sve od jutra čekao i sutra

i drugi dan,

jer vjeruješ u ljubav

kad više niko ne vjeruje, skoro niko.

Kad zatvoriš oči, šta vidiš,

slova ili lice koje govori

da selice mogu doći usred zime,

da mraz utopli dušu cimetom ko kuvano vino.

Gram duše nikad nije u bescjenje,

takva berza ne postoji.

Neustrašivi se najviše tresu od sebe samoga.

Ponekad je korak težak orahova hlada

ali taj strah se voli k'o proljeće.

U gustoj šumi silueta breze,

žene, dok se snijeg sprema,

dukata zlatnog sa neba samo vrijedna,

i nijedna nije ko ona, koje nema.

Ona koja te dotakla kad su te dotukli svi,

ona koja ti ime zlatnovezom bez igle ušiva po koži,

ona čijem se smijehu kroz vijekove radovala

izvor voda sa planina, svaka pahulja, leptir i leptirica.

Ona.

I tražio si, trč'o k'o bez duše, okretao se.

Na sljepoočnicama još miro limuna i bosioka.

Snijeg je ličio na polje kalopera.

Šapnula ti je da se zove Poema,

i da je najviše u tebi baš onda kad je nema.

Tvoja.

Ti ćes je zvati Kalopera

i čekaćeš maj da u oku tvom procvjeta.

PODELITE OVAJ TEKST NA: