O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Razgovori


DRAGANA LISIĆ: GORIVO MOJE DUŠE

Neda Gavrić
detalj slike: KRK Art dizajn


Dragana Lisić: Gorivo moje duše


 
Podnosim ono što život stavi pred mene kao iskušenja, od liturgije do liturgije, to mi je jedino gorivo, ne mogu da zamislim život ni mesec dana bez Tela i Krvi Hristove. I kada volim, i kada praštam, i kada dajem, i kada pišem, činim to da bih bila bliže Njemu. Bez toga, bila bih čudovište, Dragana Lisić.


 
Dragana Lisić rođena je 19.10.1998. godine u Novom Sadu, gde je završila Gimnaziju “Jovan Jovanović Zmaj”, a potom osnovne i master studije Srpske književnosti na Filozofskom fakultetu. Trenutno je doktorand i istraživač-pripravnik na Filološkom fakultetu u Beogradu. Pored toga, studira i Teatrologiju na Palama, na Univerzitetu u Istočnom Sarajevu, gde i živi. Objavila je zbirku poezije Tragovima... 2022. godine u Brankovom kolu u Sremskim Karlovcima i bila laureat nagrade koja postoji već pola veka, Stražilovo, kao i poetsku zbirku Memento vitae 2024. godine u Poetikum izdavaštvu iz Kraljeva. Dobitnica je i nagrade Vojislav Despotov Scene svih kreativnih. Objavljivala je poeziju u: listu Vesna, Noema, Kulturnom dodatku Večernjih novosti, Omladinskom listu Dnevnika, zborniku Dimenzija pjesme Udruženja Nova Svjetlost iz Sarajeva, zborniku Sinđelićeve čegarske vatre udruženja Branko Miljković iz Niša, zborniku Rosa u podne Dragana Markovića, na portalu Poenta i dr. Pesma Biografska iz prve zbirke prevedena je na francuski jezik, a prevod je objavljen u zborniku Nouvelle Poésie BCMS 2023. godine. Bila je jedan od organizatora Novosadskog festivala knjige Nofek 2017-2019. godine. Kao saradnica Brankovog kola, Sajma knjiga u Novom Sadu i u samostalnoj organizaciji, moderirala je brojnim književnim događajima. Vodila je Youtube i Instagram serijal Putevima književnosti. Osim poezije, piše i prozu, eseje i kritiku. Kritika joj je objavljivana u časopisu Trag iz Vrbasa i Književnim novinama iz Beograda, a eseji u kragujevačkim Koracima i Liparu, zborniku Philologia Serbica u Banjaluci, Kultura komuniciranja u Mostaru, Savremena proučavanja jezika i književnosti u Kragujevcu, Nauka i nastava danas u Bijeljini, Stvaralaštvo Nenada Grujičića u Sremskim Karlovcima. Bila je i učesnica brojnih naučnih skupova i konferencija u zemlji i regionu.


 
Književni ESNAF
Razgovarala: Neda Gavrić, Banja Luka, 21.02.2025
Tehnički uredio: ILija Šaula
 
Šta je za vas poezija? Da li je to beg od stvarnosti, način da se iskažu emocije ili nešto treće?
 
Kao što sam u jednom pređašnjem intervjuu rekla, ponovila bih i sada jer do boljeg određenja nisam došla: za mene je poezija glas vapijućeg u pustinji. Za one verujuće, jasna je aluzija iza toga, te tako poezija postaje onaj glas koji treba da, na svoj, novi i originalan način, proslavi Hrista. Ali i bez te komponente, dopada mi se i bukvalno značenje takve slike: pesnik je neretko usamljenik, u pustinji, bez mnogo razumevanja u svom okruženju, a poezija je njegov vapaj i način da bude primećen, da podeli ono što nosi u sebi, a što je za njega ujedno i najvrednije, sa drugima, ne bi li tako osetio uzajamno razumevanje, ali i omogućio drugima da se osete manje sami. To je svakako i ovo što navodite, ne samo beg nego i kreiranje nove stvarnosti i prevazilaženje onog bolnog i ružnog u okviru stvarnosti, svakako jedan od mnogo, a verovatno i najefektniji način iskazivanja i buđenja emocija u drugima, to je pored toga i unutrašnja borba prikazana drugom, svojevrstan spomenik postojanja jedne tanane duše i njen pokušaj da ostavi svoj trag za budućnost, a u večnosti.


Kako se vaš pesnički izraz razvijao tokom vremena?


Počela sam, a čitajući dosta početničkih pesama mladih čini mi se da gotovo svi upravo tako počinju, kao da je to neki praiskonski oblik poezije u svima nama, sa ljubavnom poezijom u vezanom stihu, koja nalikuje onoj dučićevskoj i šantićevskoj tradiciji. Da li će se posle ta poezija razviti ili ostati na tom podražajnom nivou davno već viđenog, sa već mnogo puta upotrebljenim slikama i konstrukcijama, ono je što odeljuje piskaralo od pesnika. Takve moje pesme, čitava jedna zbirka, tačnije, naslovljena Sanjar, ostala je, srećom, neobjavljena.
Са величинама се лепше расте
Dalja putanja mog pesničkog pera najbolje se oslikava kroz nazive ciklusa u prvenačkoj zbirci “Tragovima...” (Sremski Karlovci: Brankovo kolo, 2022), koja donosi tragove ljubljenja, odnosno, ono što je ostalo nakon te zanesenjačke romantičarske faze, nekakve post-ljubavne pesme da ih tako nazovem, potom tragove opažanja, pesme koje su izričito kritički nastrojene prema svetu koji nas okružuje (volim u šali da kažem da je to ono stanje kada nam padnu ružičaste naočare i sagledamo sve(t) u punoj svojoj crnini, gde nam ništa ne valja i svi su nam za sve krivi), da bi potom usledili tragovi samospoznavanja, ciklus duboko introspektivnih pesama, što je opet naredna faza u kojoj se vidi da nije samo svet crn, već i da mi unutar sebe nosimo dosta toga problematičnog što moramo osvestiti, kao i da smo uspešnije ili manje uspešno ugušili dete u sebi, kojem sam upravo dala glas u narednom ciklusu, koji donosi tragove igranja, gde sam nastojala da pevam iz dečije perspektive, posve jednostavnim glasom, spajajući pesništvo i igru, budući da je sasvim jasno da je pesnik
homo ludens, biće koje se igra, a reči njegove igračke, da bi u poslednjem ciklusu te zbirke, u tragovima ukorenjavanja posegnula za pitanjem otkud to dete ili taj pesnik, kako hoćete, u meni, odakle seže i ko su ličnosti koje su doprinele da bi se kao takav formirao, što je ujedno i najčitaniji i najoplakivaniji ciklus moje poezije, a bavi se najviše porodičnom tematikom. U prvoj knjizi, dakle, moj pesnički glas je nastojao da odgovori i sebi i čitaocu na pitanje ko sam i da mu pomogne da i sam otkrije ko je, ovim eventualnim putanjama, idući Tragovima... Samim tim, da bi i meni i čitaocu taj proces bio lakši i prijemčiviji, jezik je izrazito komunikativan, razumljiv svima jer nikada nisam želela da se obratim najužem elitnom krugu akademski obrazovanih pojedinaca, već onom ljudskom u svakom čoveku, bez obzira na sve ostalo, te je u fokusu čista emocija, a ne usložnjenost stila.
Драгана на штанду Књижевног ЕСНАФа, сајам књига Београд 2024.
Sa drugom zbirkom,
Memento vitae(Kraljevo: Poetikum, 2024) kao da sam podsvesno nastojala da ispravim pogrešno shvaćeno tumačenje moje poezije kao infantilne i jednostavne, “lakog pevanja”, te se u njoj vide i odjeci pređašnje literature i možda je čitaocu neophodna mrva književnog i religijskog predznanja, da bi se u potpunosti sve shvatilo, ali se i dalje obraća mahom “običnom” čoveku. Ostaju i u njoj vidljivi kraci iz prethodne, kao što je (post)ljubavna poezija, kritika društva (ovog puta još konkretizovanija), introspekcija i porodična tematika, a ono što se pridružuje tim utabanim trasama jeste jedan, uslovno rečeno, feministički sloj, kojim nastojim da obodrim žene i sebe kao ženu, kao i jedan uslovno rečeno psihološki ili aktivistički sloj koji se bavi pitanjima trauma, nasilja, depresije, a kojim nastojim da budem podrška potencijalnim čitaocima koji su prošli ili prolaze kroz takva iskustva, da im stavim do znanja da nisu sami. Konačno, poslednja faza koju otvara moje dosadašnje pesništvo, tiče se vere, stoga su i naslovi ciklusa uzeti iz Biblije kao knjige nad knjigama, a poslednjim dvema pesmama kao da moje pevanje poručuje da se uprkos svim poteškoćama mora ići dalje, pravo, da nam je na tom putu najbolji i najverniji saputnik upravo Gospod, te da svoju snagu, i kad je ponestane, potražimo u Njemu, osvrnuvši se na sva dosadašnja iskustva, pa čak i ta bolna i traumatična, koja smo uspešno prevazišli, a u kojima nam je On davao snagu i krepost, stoga sada jedino nebo može biti granica.
 
Spontano, moj poetski glas se pretočio u prozni, stoga uskoro planiram prvu proznu knjigu, naslovljenu Corpus, koja nastavlja gde je prethodna knjiga stala, u smislu tog suptilnog religijskog konteksta, ali koja pravi jednu vrstu zaokreta, u tom smislu što će donositi priče drugih junaka, a tek preko njih i moju, dakle, ja napokon prestajem biti glavni i jedini lik :) Koncept je sličan onom Mihizovom autobiografija o drugima. Osim toga, naznake nekih novih putanja pera vide se i u tome što sam, prirodno, sa novim studijama teatrologije, načela ponešto i od dramskog žanra, a kao vid najdublje lirike javilo se nekoliko molitava, čime mislim da će se završiti moj poetski put, odnosno, mislim da više nemam šta na planu poezije da kažem.


Poezija često nosi lične elemente. Kako vaša svakodnevica i životne situacije utiču na vaš kreativni proces?


Nije kod svih pesnika tako, neki su skloniji da inspiraciju traže u literaturi ili da prave otklon od stvarnosti, stvarajući nove, imaginarne svetove. Kod mene je, pak, upravo stvarnost najinspirativnija. Moglo bi se reći da je gotovo sve što sam napisala ili makar najveći deo toga duboko biografski. Nemogućnost kontakta sa nekim ličnostima u stvarnosti bila je neretko povod za pesmu, ono što nisam mogla da prevalim preko usta uživo, uspevala sam da zabeležim u pisanom obliku. Osim toga, poezija mi je pomogla da razumem svet koji me okružuje i da se pozicioniram u njemu. Takođe, tuge, problemi i samoće najviše su pomogli poeziji :) i mislim da je to čest slučaj, retko kad srećan čovek peva, i sama ću kada sam srećna radije raditi bilo šta drugo, socijalizovati se, nego li pisati.


Da li i u kojoj meri mladi ljudi mogu iskoristiti svoj glas kroz umetnički izraz poput poezije?


Svakako, to je jedan od načina. S druge strane, neće svi taj glas želeti da čuju, niti će uvek nailaziti na institucionalnu podršku, o čemu pevam u ciklusu Fariseji i književnici zbirke Memento vitae. Treba, dakle, od početka biti spreman na odbijanja i razočaranja. Štaviše, rekla bih sutra svom potencijalnom detetu, da ako može da se bavi bilo čim drugim, da izbegne poeziju, da u nju ulazi samo ako baš mora, iz najveće potrebe, iz najljuće nužde i nikako drugačije. Da sam ikako mogla da ne pišem, ne bih pisala. Ionako ima bezbroj onih koji će pisati iz dokolice.
 
 
Postoji li velika poruka ili osećaj koji želite da prenesete kroz svoje pisanje? Kako biste opisali svoje umetničko "ja"?


Već sam, nehotice i indirektno, odgovorila na ovo, u prvom i drugom pitanju. To su, na neki način, sumirali i završni stihovi poslednje pesme zbirke Memento vitae, Pokajani razbojnik:
 
“Tu sam da budem putokaz nekom vredan
A Put i Istina i Život samo je Jedan”.
 
Neka moja ideja vodilja je da pokažem da se sve može, uprkos preprekama, jer ako ih je neko imao, to sam ja; da obodrim druge da se usude, šta god da žele; ako su meni, goroj od svih, date sve ove šanse i blagoslovi, biće i njima, ako ih požele i dovoljno se potrude, verujući i ne odustajući od sebe i od cilja ispred sebe.


Kao mlada pesnikinja, na koji način vidite budućnost poezije u savremenom društvu? Da li mislite da poezija može igrati ulogu u socijalnim promenama?


Mislim da poezija svakako ne treba da bude imuna na socijalna dešavanja, da je neophodno da bude angažovana u najširem smislu te reči, da deluje, budi i poziva, na šta, to je već do autorovih svetonazora. Ali toliko smo kao ljudi postali otuđeni i okrenuti sami sebi, da ukoliko i poezija bude gledala “samo svoja posla”, ne vidim nam svetlu budućnost.
A budućnost poezije i književnosti uopšte je neminovno na mrežama, taj proces već traje, svi piljimo u telefone najveći deo dana, pažnja nam je sve kraća, zahtevamo što interaktivniji sadržaj, dakle, tamo gde pesma ne dotiče onog kome se obraća, gde ga ni na koji način ne pomera, ne potresa i protresa, gde iziskuje napor radi njenog razumevanja, prosto je neće ni biti, progutaće je obilje drugog sadržaja.


Свет у рукама младих аутора - ДРагана Лисић


Šta smatrate ključnim za stvaranje autentičnog umetničkog izraza?


Pre svega, da ostavimo književnu prošlost tamo gde joj je mesto. Ne može se pevati kao Šantić vek i po kasnije, a da se ne bude samo bleda izlizana kopija. Da se odgovara na savremena pitanja i savremene teme, dakle. Osim toga, da se ni na koga ne obaziremo. Mi nemamo književne autoritete u svom vremenu, svi koji su “istaknuti” i “ugledni” pesnici i književnici, tu su političkim i kojekakvim zaslugama, time što su okupirali i privatizovali institucije, ponajmanje literarnim talentom. I s tim u vezi, da ne budemo deo klanova, već da utabavamo svoje staze sami. Jedino je tako ono što ostane zaista naše.


Na koji način se Vi lično borite sa preprekama i svakodnevnim izazovima? Šta je ono što Vas podstiče da budete bolji?


Jedino verom u vaskrslog Hrista i u mogućnost čovekovog vaskrsenja, i u individualnom, i u društvenom smislu. Verujem da dolaze neki bolji od nas, verujem da će nas oni čitati i dati našem pisanju smisao, ako ga tražim od savremenika, naprosto ga nema.
Podnosim ono što život stavi pred mene kao iskušenja, od liturgije do liturgije, to mi je jedino gorivo, ne mogu da zamislim život ni mesec dana bez Tela i Krvi Hristove. I kada volim, i kada praštam, i kada dajem, i kada pišem, činim to da bih bila bliže Njemu. Bez toga, bila bih čudovište.


Kako zamišljate svoju budućnost kao pesnikinja i koji su Vam planovi za dalji razvoj kreativne karijere?


Zamišljam mnogo promocija, od grada do grada, da zađem u svaki kutak svog naroda, da razmenimo energiju, da se zajedno smejemo i plačemo, pa se izgrlimo na kraju. Ali me umara logistika i onda se ne mičem sa svog brda, uljuljkala sam se. Kao što sam u drugom pitanju nagovestila, duboko sam uverena da neću više pisati poeziju, sledi prozna knjiga, možda drame, sledi dosta naučnih i naučno-popularnih knjiga, ako dragi Bog da snage, jer zaista su to veliki poduhvati za jednu mene, i slede možda duhovne knjige. A možda se i potpuno povučem, ta težnja je vrlo jaka. Sa mnom se nikad ne zna, nemam pravih dugoričnih planova, sve je na nivou maštanja.


Пјесникиња Драгана Лисић




PODELITE OVAJ TEKST NA:






2025 © Književna radionica "Kordun"