detalj slike: KRK Art dizajn

BIJELA MARAMICA – prvi dio

SUZE ZBOG „ĆIRE“   

- Duško, ja se plašim preći preko ovog mosta.

- Ali, Marija, juče smo prešli! I nisi se plašila!

- Da! Ali, juče nije bila ovolika voda ispod njega. Vidiš da je došla gotovo do pragova, a i neke daske su pokidane.

- Ma, ne plaši se! Evo, ja ću ići prvi. Daj mi svoju torbu, i kreni za mnom.

- Ne! Ti idi ako hoćeš, a ja ću nazad, pa okolo.

- Ali, okolo je daleko! A uskoro će i mrak pasti.

- U pravu si - tužno reče Marija jer je shvatila da mora poslušati druga. Polako se  oslobodi torbe, pokuša savladati strah i pođe za njim.

 Kad joj na sredini mosta, kroz pokidane i od vode omekšale stare daske propade stopalo, ona vrisnu. Duško se okrenu, spusti torbe i pomože joj da izvuče nogu koja je bila propala do koljena. Kad se nađoše na drugoj strani mosta, blijeda od straha, Marija tihim glasom reče:

-  Moram malo sjesti. Boli me koljeno. Valjda, kad sam se spotakla...

- Ako želiš, imam čistu maramicu, pa je stavi na ranu. Ako ti je neprijatno, okrenuću se…

- Može. I, hvala ti! Sigurno će mi pomoći, a i ne volim kad vidim krv - reče Marija stavljajući maramicu na ranu, dok su joj suze neposlušno tekle niz lice.

-  Pa, ti plačeš?! - reče iznenađeno Duško.

- Plačem. Pa šta? Al' ne plačem zbog koljena, već zbog našeg „ćire“ koga više nema.

- Plači, plači! Imaš i zbog čega! I ja sam plakao, al' onog dana kad su ga ukinuli…

- Kao da su ga morali baš sad ukinuti, kad smo mi krenuli u peti razred - tužno nastavi Marija.

-  Znaš, Marija, toga dana mnogi su plakali, da se od suza mogao dobar potok nakupiti. Tad je moja baka Ranka rekla: „Slobodno vi djeco plačite. Al', jedina vajda od toga će biti što ćete manje ići tamo gdje car ide pješke.“

Neki su govorili kako se s ukidanjem „ćire“ moglo sačekati još koju godinu, drugi su glasno psovali neku reformu željeznice, a treći, opet, kako je bilo lijepo s našim „ćirom“.

- I ja se sjećam tih putovanja, kad sam s majkom odlazila u varoš zbog kupovine knjiga, ili kad smo o Božiću i Svetom Savi išle u crkvu. A jesi li ti nekada o Mitrovdanu išao na vašar, kada bi obično pao i prvi snijeg?

- Ma, išao sam, još kako, s mojim djedom Markom. Samo, svega toga možemo se sjećati i kod kuće. A sad požurimo, da nas ne uhvati mrak - reče Duško, ustajući sa zemlje.

Čim je ušla u kuću, Marija ispriča majci šta se desilo, a ona joj ćutke očisti ranu rakijom, koja je izazivala jako peckanje, ali je kod seoskog stanovništva bila jedini, i obavezan lijek u takvim prilikama, jer je doktor uglavnom bio daleko.

Nakon što je završila s previjanjem koljena i postavila Mariji večeru, Stana sjede da se odmori i onako, kao za sebe, reče:

- E, Bože mili. Sve je drugačije i ljepše bilo s našim „ćirom“. Kad smo trebali u varoš, nismo brinuli da li pada kiša, snijeg, il' prži ljetna žega. Naš „ćiro“ je uvijek bio tu, a odveze nas blizu centra grada. Kud god da kreneš, sve je tu, k'o na dlanu: pijaca, apoteka, sud, a ni crkva nije bila daleko. Al', dođe dan, i ukinuše ga...

- Zašto se to, majko, moralo desiti? - s izrazom i bola i tuge na licu, upita Marija.

-  Desilo se, sine. A zašto...?

***

Ranih sedamdesetih godina dvadesetog vijeka, vlada je donijela odluku, po kojoj su Jugoslovenske željeznice morale ukinuti sve pruge (naročito one uskog kolosijeka), koje nisu više bile isplative i neophodne za određeni kraj. Jedna od pruga koju je zahvatila ta reforma bila je i ona kojom je saobraćao mali „ćira“ od Duškovog i Marijinog sela do prve varošice, koja je bila opštinsko središte njihovog kraja i u kojoj se nalazila i njihova škola.

Pošto je selo bilo ekonomski jako i imalo dosta stanovnika, kojem je „ćiro“ mnogo značio iz više razloga, mještani su sve činili da spriječe ukidanje pruge, ili bar odlože za neko vrijeme, u čemu su djelimično i uspjeli.

Ali jednog dana, krajem maja, moralo se postupiti po donesenoj odluci koja je bila konačna i ništa je više nije moglo odložiti. Na velikom prostoru, središnjeg dijela sela, u narodu poznatog kao „stanica“, okupilo se cijelo selo. Bila su tu gotovo sva školska djeca, kako ona koja su ćirom već putovala u osmogodišnju školu i gimnaziju, tako i ona koja bi na jesen trebalo da krenu u peti razred.

-  Drugarice i drugovi, a i vi djeco! Ovo se moralo jednom desiti. Kad, tad...

-  Nije moralo baš sad! - povika narod.

-  Država nema para za bacanje! - nastavi govornik.

-  Ima, ima! Nema samo za našeg „ćiru“!

- S „ćirom“ je gotovo! - vikao je službenik željeznice. Al' nećete ići pješice! Dobićete autobuse, koji će redovno saobraćati...!

-  Džaba ti ga! Mi hoćemo našeg „ćiru“!

Dugo je još trajalo objašnjavanje i nadglasavanje mještana i govornika, kad neko povika:

- Narode! Nek on priča šta hoće! Pođimo mi da se oprostimo od našeg „ćire“! Kad već mora u penziju, da ga ispratimo onako kako i dolikuje! Mnogo nam je valjao u životu!

Masa krenu prema dugoj uskoj zgradi, u kojoj je „ćira“ boravio noću, a tu su i radnici u njega ubacivali ugalj, pa je zgrada nazvana ložionom. Ogromna vrata bila su širom otvorena i narod stvori gužvu. Svi su željeli ući i rukom dotaći „ćiru“, koji je, kao ponosan i mudar starac, ćutke stajao i „mudro gledao“ u ljude oko sebe, dok su ga žene kitile peškirima i raspakovanim muškim košuljama. Nađe se tu i boca šljivovice, kojom prvo poškropiše prednji dio mašine, a onda boca krenu od ruke do ruke, i tako sve do poslednje kapi... i suza, koje su žene, ali i mnogi muškarci, ne krijući, brisali s lica.

 Nastaviće se ...

PODELITE OVAJ TEKST NA: