detalj slike: KRK Art dizajn

BIJELA MARAMICA - drugi dio

A SUZE...     

Kako je vrijeme prolazilo, iako sporo i teško, mještani su se ipak navikavali i prihvatali da „ćira“ više nije na pruzi, nego da miruje u ložionici, i često se moglo čuti:

-  Odoh ja da obiđem našeg penzionera.

-  Kojeg penzionera? - upitao bi neko.

-  Pa, „ćiru“, brate! I on je penzioner. I to, zaslužan.

Znala se u unutrašnjosti lokomotive naći i poneka paklica duvana, par čarapa, peškir... To su, doduše kradom, ostavljale snaše, koje su tako izražavale zahvalnost starom „ćiri“ koji im je u životu mnogo značio.

Iako niko nije glasno izgovorio, znalo se da je to i za onog drugog, pravog penzionera, mašinovođu Jovu, koji je zajedno s „ćirom“ tužan otišao u penziju, jer je cijeli radni vijek proveo u lokomotivi i nikada nije napravio neku grešku ili prekršaj. Istina, svih tih godina bilo je čudnih i neobičnih događaja, ali uvijek se sve dobro završavalo.

Sjećao se, kako je nekoliko puta morao ubrzati vožnju, jer su mu javili da je neka trudnica, koja je krenula u varoš na pregled, iznenada dobila bolove za porođaj, ili da je nekom od starih i bolesnih putnika pozlilo. Jednom je čak i voz zaustavio u blizini bolnice. Trudnica je u zadnji čas stigla u porodilište i rodila zdravog dječaka, kojem su iz zahvalnosti prema mašinovođi dali njegovo ime, a ponuđeno mu je i kumstvo na dječakovom krštenju.

Nekoliko mjeseci nakon penzionisanja, mašinovođa je ustajao rano, spremao se kao da ide na posao i odlazio do „ćire“. Čim bi ušao u ložionicu, prvo bi obišao oko mašine i pažljivo je zagledao sa svih strana, grubim dlanom bi pogladio svaku glatku površinu i pri tom sjetno uzdahnuo:

-  E, „ćiro“, „ćiro“, druže stari...

A uprava željeznice, nakon što je uklonila šine i pragove, prilagodila je trasu za pješake, kojom je narod pješice odlazio u varoš. Samo su mostovi ostali isti, i mnogi pješaci su u strahu prelazili preko njih, naročito kad rijeka nadođe i poplavi ravnicu oko sebe.

Ipak, bez „ćire“ je najteže bilo školskoj djeci, naročito mlađoj, i onima iz gornjih dijelova sela. Autobus je neredovno saobraćao, a u školu se nije smjelo zakasniti. Cijele jeseni i veliki dio zime, djeca su se s mukom navikavala na dugo pješačenje i savladavala strah pri prelasku uskih, nesređenih mostova.

Iako se trudila, Marija nikad nije savladala taj strah, ali pri prelasku preko mostova pomoć je prihvatala samo od Duška. Zato bi, kad stignu na stanicu gdje su se rastajali, jer je njena kuća bila blizu, i prije nego što on nastavi put prema svojoj kući koja se nalazila između gornjeg dijela sela i velikog planinskog vijenca, obavezno mu se zahvalila na pomoći i dugo gledala za njim, kako žuri uskom vijugavom stazom.

Ipak, koliko god da je nešto neobično i teško, čovjek se vremenom navikne. Tuga za „ćirom“ postepeno je gubila na snazi i zaboravljale su se prolivene suze. Ali, kako stari ljudi kažu: „Đavo nikad ne spava“, u Marijino selo, opet  je stigla tuga. Nemjerljiva, neuporediva...

Jednog jutra, početkom marta, Duško nije došao u školu. Njegov stariji brat, učenik osmog razreda, rekao je razrednom starješini da je Duško nešto bolestan i da su ga roditelji odveli doktoru. Ubrzo zatim otišao je u bolnicu u nekom gradu o kojem djeca nisu ništa znala, ali su osjećala da im se u mala srca uvukla neka čudna zebnja.

Hladan i vjetroviti mart smijenio je topliji i zeleniji april, a u maju, pod toplim i zlatnim sunčevim zracima, priroda je bujala u zelenilu i mnoštvu raskošnih cvjetova, i sve je živjelo punom snagom.

Negdje pri kraju drugog polugodišta, na vijest da je Duško došao iz bolnice, jednog dana učenici iz Marijinog razreda, zajedno s razrednim starješinom, uputiše se prema kući u podnožju planine, da obiđu bolesnog druga.

Iako ga zatekoše u krevetu, on im se ipak onako djetinje obradova, ali nije ni pokušao da ustane. Djeca primijetiše koliko je blijed i uzalud su na mršavom licu tražili onaj njegov veseli izraz, koji bi imao kad se šalio na tuđi, ali i na svoj račun.

Majka je ljubazno dočekala i poslužila drugove svog bolesnog sina, ali, koliko god se trudila, nije uspjela na licu skriti tugu i brigu.

Pri polasku drugovi obećaše da će ponovo doći, a razredni reče:

-  Ne brini za gradivo i drugo polugodište. Ti si dobar učenik i sve će biti u redu. Samo ti nama ozdravi.

Ko zna koliko bi njegov tužni pogled ostao na otvorenim sobnim vratima nakon što je izašao i poslednji njegov vršnjak, da ne ču Marijin glas, koja je sve vrijeme stajala do jednog prozora, i nije se uključivala u dječiji žagor.

-  Izvini što ti je nisam ranije vratila. Sve nešto... Sjećaš se...? Moje koljeno... - i, kad zaćuta, pruži mu bijelu, ispeglanu maramicu.

Duško je dugo naizmjenično gledao u njeno lice, pa u maramicu, kao da ne razumije o čemu ona govori, a onda, blijedom i mršavom rukom odmahnu, pa reče:

-  Ne brini, Marija. Nisam je zaboravio, al' mi je drago što ti je pomogla i što je kod tebe bila. Zadrži je. Nikad se ne zna... Je l' se još plašiš...?

-  Ponekad... A sad moram ići, da stignem ostale. Hvala ti za maramicu, i...

Čvrsto stisnuvši maramicu u ruci, trčala je putem svom snagom, misleći da će tako lakše savladati nejasan strah i tugu koja ju je obuzela.

Seosko groblje, smješteno na blagoj uzvisini u gornjem dijelu sela, bilo je suviše malo za sve one koji su tog dana došli da podijele tugu s porodicom i cijelim selom. Pored odraslih, bila su tu i sva školska djeca iz sela, kao i veliki broj učenika i nastavnika osmogodišnje škole iz varoši, jer je Duško bio odličan učenik i omiljen drug.

Dok je Marija ćutke stajala uz majku, čula je razgovor:

-  Dragi Bože! Zar baš nije bilo lijeka za to dijete?

- Kažu da nije, jer je to neka čudna boljka, od koje u našem selu još niko nije bolovao.

-  Kad je već moralo tako biti, neka ga anđeli prime sebi - opet će prvi glas.

- A majci, sinjoj kukavici, neka je dragi Bog na pomoći - neko plačnim glasom zaključi i zaćuta.

I pored  prevelike tuge i plača oko sebe, Marija se za tren sjeti svih godina od kad poznaje Duška, škole, zajedničkih igara s ostalom djecom iz sela, kao i njegove spremnosti da joj pomogne kad god je to bilo potrebno.

Kad se začu očajan majčin krik i bolan vapaj za sinom koga spustiše u zemlju, Marija čvrsto stisnu bijelu maramicu na svoje usne, dok su joj suze nesmetano kvasile obraze i dušu.

PODELITE OVAJ TEKST NA: