detalj slike: KRK Art dizajn

Đorđo Vasić: Dobrota koja ne očekuje nagradu seme je nade

Đorđo Vasić je srpski pisac, prevodilac, germanista i veb dizajner iz Toronta, Kanada. Objavio je četiri zbirke kratkih priča sa motivima emigrantskog života i četiri knjige prevoda značajnih nemačkih pisaca (Kristof Hajn, Franc Friman, Krista Kožik i nobelovac Hajnrih Bel). Upravo je potpisao ugovor o prevođenju dela jednog od najznačajnijih svetskih pisaca, velikog austrijskog autora Hermana Broka, na srpski jezik. Rođen je u Maglaju (BIH) da bi 1991. godine emigrirao u Frankfurt, a 1998. godine se nastanio u Torontu. Grafički je urednik i dizajner knjiga, za čije naslovne stranice koristi umetnička dela srpskih slikara iz dijaspore, promovišući i na taj način naše zagranične umetnike. Značajna njegova referenca je i rad na održavanju sajta velike korejske auto kompanije „Subaru" gde je agažovan već dugi niz godina.

Svjetlo je, bez lažne skromnosti, u meni. Ono sija iz moje ljubavi za čovjeka. Vjera mi je učvrstila kičmu i izbistrila horizonte. Dala putokaze. Pisanje i prevođenje me ispunjavaju i usrećuju. Donose mi mir i smirenje. Lično mislim da će smireni i sabrani ljudi,  spremni i da budu dobri bez očekivanja da im to neko uzvrati,  biti so života, spasioci nade. Volio bih da što duže ustrajem na toj strani, – Đorđo Vasić.

Književni ESNAF, 07.03.2025.

Razgovarala: Neda Gavrić, Banja Luka
Tehnički uredio: Ilija Šaula

Sećate li se trenutka kada ste prvi put spisateljski izrazili svoje misli ili osećaje?

Mislim da je to bilo kao i kod većine ljudi – u školi, kad smo pisali pismene zadatke, pravili zapise o pročitanim knjigama. Neku karijeru pisca počeo sam kao pjesnik u srednjoj školi. Pisao sam pod velikim uticajem Vaska Pope. Učio napamet stihove Šarl Bodlera. Pisanju i objavljivanju mojih rukopisa sam se posvetio tek u Kanadi, nakon što sam prethodno bio prevodilac.

U svojim d‌jelima se zalažete za različite teme. Kako u svoj pisani izraz unosite elemente svakodnevice i lična životna iskustva?

Duško Kovačević je rekao daje pisac kao plaćeni ubica. U stalnom stanju pripravnosti i spremnosti da u uočenom oko sebe otkrije literarni smisao i potencijal. Pokatkad imam osjećaj da mi se literarne situacije nameću same od sebe. Da mi ljudi ispričaju stvari koje već imaju literarnu potku, zaplet. Da je samo potrebno da unesem malo vlastite inventivnosti i zanatskog umijeća i napravim gotovu priču.

Vaši prevodi njemačkih i austrijskih autora nose specifičnu atmosferu. Šta vas privlači toj literaturi, i kako se ona odražava u vašem radu?

Imao sam sreću da sam dosad uglavnom prevodio ono što sam ja želio. Što se meni dopadalo. Otkrio sam neke njemačke i austrijske autore još na fakultetu, neke savremene nakon fakulteta. Instinktom osjetim šta bi moglo biti interesantno našem čitaocu. Dijapazon onoga što prevodim je i vremenski žanrovski dosta raznolik. Uglavnom su to štiva jakog emotivnog naboja, duboke misaonosti i snažne moralne poruke. Ponekad uočim da prevođenje itekako utiče na moje spisateljstvo. Osjetim to po atmosferi, dijalozima, dinamici i ritmu mojih priča. Prevođenje je najbolja škola spisateljstva. Iako je prevođenje i mukotrpan posao. Pročitao sam negdje da se nakon određenog vremena treba manuti prevodilačke djelatnosti, jer je štetna po zdravlje. Da je nezdravo stalno ulaženje pod kožu i u glavu autora, u finese stranog jezika. U aktivnost prenošenja teških tereta s jedne obale na drugu. Jer, kako je Njegoš rekao za Vuka, predstavljajući ga jednom gostu: To je onaj što dvije brazde ore u isto vrijeme. A to je, svako će se složiti, jedan zahtjevan i naporan postupak. Biti u stalnoj napetosti da ničim ne oskrnaviš original, i da ne prevariš ni našeg čitaoca, a ni autora.

Kako održavate suštinu i emociju originalnog teksta tokom prevođenja, omogućavajući čitaocima da dožive istu dubinu i poruke kao u izvornom delu?

Pa, kao što sam rekao u prethodnom odgovoru: budnošću, ustrajnošću, a sada već i iskustvom. Približavam se broju od deset prevedenih knjiga. Neke od njih su klasici: Bel, Broh, Hajn. Polazim od toga da je sve prevodivo. I da i najteža fraza i idiom ima svoj ekvivalent na srpskom jeziku. I da se kroz mudru i smislenu tzv. Primjedbu prevodioca sve može pojasniti čitaocu. I sasvim se slažem s tvrdnjom Benedeto Kročea „da je prevođenje s umjetničkom žicom ravno stvaranju novog djela.“ Ja tokom prevođenja padam u isti zanos kao i prilikom pisanja. To je djelatnost nadahnuća. Zanatski dio se podrazumijeva. Čitalac prevedenog djela ni u jednom trenutku ne smije da razmišlja o originalu. Tačnije, može da razmišlja o atmosferi nekog tuđeg i novog prostora, o likovima drugačije senzibiliteta usljed kultoroloških, geografskih, klimatskih i političkih razlika, ali nikada ne smije da pomisli: šta je pisac želio da kaže? Ili kako li je ovo napisano u originalu? Ako se se to desi, prevod nije dobar.

Koji vam običaji ili pozitivni aspekti svakodnevnog života u Torontu najviše nedostaju kada razmišljate o otadžbini?

Teško mi je s ove vremenske distance upoređivati. A i svijet je postao globalno selo. I u Bosni djeca znaju za Pepu Prase i američke likove iz crtanih filmova, mladi i u Bosni i Srbiji ubacuju engleske riječi ili prevode englesko top sa vrh. Nešto je kul, a neko je kuler. Kao i ovdje. Svake godine odlazim u naše krajeve. Zaljubljen sam u rodno selo mog oca: Donju Paklenicu, u Republici Srpskoj. Planiram da tu uredim porodičnu kuću i pretvorim je u dom za pisanje. Ako mi nešto nedostaje, to su mirisi godišnjih doba naših krajeva. Miris proljeća, procvjetalih voćki, mirisi pijaca, zimnice. Ali, i ovdje sam stekao svoju čitalačku publiku. Oni me savršeno razumiju.

Uz sve izazove koje život donosi, kakve su vaše misli o malim stvarima koje donose sreću? Koje sitnice vas najviše usrećuju u svakodnevnom životu?

Unučad, unučad i unučad. Moja unuka Emilia i unuk Luka. Volim miris njihove kože, osmijehe, odrastanje. Prstiće na rukama i nogama. To je velika ljudska blagodat, dobiti priliku da s unučadima nadomjestiš sve što si propustio kao roditelj s vlastitom djecom. Pokušavam da budem originalan, pa zapisujem zgode s trogodišnjom Emilijom. Pišem priče koje su kao dnevnik njenog odrastanja.

U svetu koji je često preplavljen negativnim vestima, šta vam pomaže da istrajete u pozitivnim mislima i nastavite fokusirati se na svetlo, ne na tamu?

Svjetlo je, bez lažne skromnosti, u meni. Ono sija iz moje ljubavi za čovjeka. Vjera mi je učvrstila kičmu i izbistrila horizonte. Dala putokaze. Pisanje i prevođenje me ispunjavaju i usrećuju. Donose mi mir i smirenje. Lično mislim da će smireni i sabrani ljudi,  spremni i da budu dobri bez očekivanja da im to neko uzvrati,  biti so života, spasioci nade. Volio bih da što duže ustrajem na toj strani.

Šta za vas znači vera i na koji način oblikuje vašu percepciju o svetu oko vas, kao i vaša unutrašnja uverenja o smislu i svrsishodnosti života?

I na to pitanje sam delomično odgovorio. Vjera je korzet koji omogućava uspravno držanje. Vjera mi je pokazala da je mjesto življenja i bavljenja nebitno kad si s Bogom. Na moje promocije dolaze  ljudi iz svih srpskih zemalja. I onih slobodnih i onih okupiranih, i poharanih, i napuštenih. Ja prevodim na ekavski, govorim ijekavsku varijantu srpskog jezika, a razumiju me ljudi iz svih krajeva gdje su živjeli ili žive Srbi. To je upravo taj Božji prst. To je ta duhovno ujedinjena Velika Srbija. Koja živi u Kanadi. Tu vavilonsku kulu nam niko ne može srušiti.

Pripremate li nešto novo iz vaše “književne radionice?

Da, stalno, gotovo svakodnevno radim na nečemu. Spremam novi prevod, prevodim roman Saše Stanišića, Vuk. Radim na prevodu Brohove zbirke novela Barbara i druge novele. Spremam novu zbirku mojih kratkih priča Živa rana, kao i prvu zbirku dječjih priča Priče s Emilijom.

Kako biste želeli da vas čitaoci pamte? Koju poruku ili osećaj biste voleli da ostavite iza sebe kroz svoja dela?

Htio sam da napravim čitav pokret koji bih nazvao Nova emocionalnost ili emotivnost kojim bih popularisao ispravnost i neophodnost zdravih emocija, empatije, samilosti i milosrđa, nepatvorene ljubavi  za slabe, nemoćne i djecu, i uopšte za čovjeka.  Moje priče i zapisi u dubini i nose tu poruku. Takođe sam veliki zaljubljenik u njemačkog dramaturga i književnika Bertolta Brehta i njegovo epsko pozorište kao i tzv. FAU efekat. Efekat potuđenja. Volim da u svojim pričama pomalo šokiram čitaoca. Da ga prenem i razdrmam iz letargije. Da ga pokrenem da misli i da učestvuje u mojoj radnji. A čitaoci će me zasigurno pamtiti po mojim prevodima. Želja mi je da ih što više dospije u biblioteke Republike Srpske i na tome ću i lično raditi. Ako se moje knjige budu čitale u našim krajevima, ako ti prevodi, pogotovo oni, njemačkih klasika dospiju do naših čitalaca i pokrenu u njima razmišljanje i emociju, u njima će živjeti ti autori, a onda i ja kao prevodilac,  kao neko ko je omogućio da njihove knjige dospiju do njih.

PODELITE OVAJ TEKST NA: