O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


ZAKLETVA

Ružica Kljajić
detalj slike: KRK Art dizajn


ZAKLETVA


 
- Majko, mogu li te nešto pitati?
- Pitaj, kćeri. Nadam se da ću znati odgovor. Znaš, vi djeca postavljate toliko pitanja da se često nađem u čudu, jer ne znam odgovore na njih.
- Izvini, majko, što ti i ja smetam. Znam da ti nije lako sa sekom i batama, jer su oni baš radoznali. Ali, ovo me mnogo zanima, i čini mi se da ćeš znati odgovor.
- Ništa, ništa. I ti si moje dijete. I to prvo. Pa, da čujemo to pitanje.
- Kad sam nedavno bila kod ujaka, u goste im je došla baka iz komšiluka za koju kažu da je najstarija u cijelome kraju.
- Znam. To je baka Savka. Priča se da ima više od devedeset godina, mada ni ona sama ne zna kad se tačno rodila. I, šta je bilo s njom?
- Nije ništa bilo, nego je ona, u razgovoru s ujakom i ujnom, rekla jednu rečenicu koja je privukla moju pažnju i dobro sam je zapamtila.
- A to je?
- Pričali su o nekom i ona je rekla: ,,Izgubio se ko Labud. Šta to, majko, znači?
Majka s pažnjom pogleda Mariju, pa reče:
- Mogu ti o tome ispričati ono što sam čula od moje majke, ali tad sam već bila pred udajom. Samo, bojim se, da to nije priča za djecu.
- Ali, majko, ja idem u osmi razred i nisam više dijete, kako ti to misliš. Znaš da dosta čitam, a u tim knjigama ima mnogo toga što nije za djecu.
- Dobro, dobro! Razumijem! A sad, dok ne počnem s pričom, molim te da mi malo pomogneš oko ove vune. Znaš, zima će brzo, a vunenih čarapa i džempera nikad dovoljno.
- Hoću. Veoma rado, jer i meni je zimi najtoplije u tvojim džemperima.
 

     ***

- Kod jedne ugledne, bogate i domaćinske familije, koja je imala dosta živine i stoke, jedna kobila na svijet donese lijepo, potpuno bijelo ždrebence, bez ijedne šare na sebi. Pošto mu je majka bila sasvim riđa, ono je, onako bijelo pored nje i drugih konja, takođe riđih, izgledalo baš neobično.
U toj familiji, s koljena na koljeno, prenosila se ljubav prema konjima, jer je, po predanju, njihov daleki predak, u tursko doba, iz daleka, baš na konju stigao u ove krajeve. Pošto mu se mjesto dopalo, odluči da se tu nastani i osnuje porodicu. Tako su  konji bili omiljeni i brojni u staji Lukića, koja je bila čvrsto građena i pokrivena crijepom, kao nijedna druga staja u to vrijeme.
Zbog svoje boje i ljepote, ždrebence dobi ime Labud. Srednji od trojice braće, koji je i inače brinuo o konjima, odluči da Labuda, kad je tako neobičan i lijep, odgajaju i čuvaju za svoju sestru, najmlađu u roditelja. Često je govorio:
 - Labud će biti najljepši konj u kraju, ali i najljepši u svatovima kad se naša sestra bude udavala. Čuvaćemo ga i dati našoj Ranki.
Tako je Labud, pažen i njegovan, brzo izrastao u pravog ljepotana, pa mamio poglede prolaznika pored livade, na kojoj je, sa ostalim konjima bio na ispaši. Poneko je u selu znao za nekoga reći: Lijep je, ili, bijeli se, k'o Labud u Lukića.
Ranka je, kojoj je Labud bio namijenjen kao miraz, takođe voljela tog ljepotana, i često sebe zamišljala, kako u nevjestinskoj opremi, na svom Labudu ponosno jaše pored djevera i odlazi u kuću i za momka, koje će joj njeni roditelji izabrati, jer, to se tada tako radilo.
 
Jedne noći, samo što je zaspala, Ranka je usnila čudan san. Naglo se probudila, puna straha, jer se u snu radilo o njenom konju. Preplašena, ustala je i krenula prema staji da vidi je li Labud dobro. Noć je bila vedra, puna mjesečine. Kad je stajska vrata širom otvorila, kroz njih i kroz dva manja prozora ulazilo je dovoljno svjetlosti da jasno osvijetli unutrašnjost staje. Stojeći na vratima, od prizora pred očima, sva se skamenila i učini joj se da je i to samo san. Na njenom lijepom Labudu sjedila je žena bez odjeće, kao od majke rođena, s raspuštenom, dugom crnom kosom, i Labudovu bijelu grivu uplitala u pletenice.
Ko zna, do kada bi Ranka, ukočena i iznenađena onim što je ugledala, tako stajala na vratima, da je ne trže čudan i leden glas koji joj naredi:
- Uđi unutra!! Zatvori vrata i čuj šta ću ti reći!
Uplašena glasom koji je čula i kao opčinjena, Ranka posluša. U prvi mah, mislila je da je to vila, ali ubrzo prepozna ženin lik, samo što joj je glas bio drugačiji. Sva se naježila kad začu:
- Bilo bi bolje da nije, ali kad te đavo već doveo tu gdje si, onda znaj da ovo što si noćas vidjela nikada i nikom ne smiješ reći! I, moraš se zakleti. Ako prekršiš zakletvu, tvoj brat Dušan će umrijeti, a znam koliko ga voliš.
- Kako će umrijeti? - upita Ranka, sva drhteći od straha.
- Kako?! E, to je moja briga. I da znaš, rado bih ga vidjela mrtvog, jer mi je mnogo dužan. Sad je njegov život u tvojim rukama, pa ti odluči.
Nakon toga, žena se počela tako zlokobno smijati da je Ranka jedva promucala pitanje:
- A da kažem da sam vidjela vilu?
- Već sam ti rekla! Ništa ne smiješ reći! A, sad odlazi! I zatvori vrata!
Uplašena onim što je vidjela i čula, ali i zbog zakletve koju je morala dati i glasno izgovoriti, Ranka je polako išla prema kućnim vratima, sve u strahu da neko od ukućana ne vidi odakle se vraća i ne upita šta je tamo radila u sred noći.
Vrativši se u krevet, više nije zaspala. Ujutro nije ustala. Imala je toplo čelo i obraze. Majka i ostali ukućani mislili su da je prehlađena, pa nisu obraćali posebnu pažnju. Ali, Ranka je danima ostala u krevetu, a i hranu je odbijala. Povremeno, utonula bi u košmaran san, u kome bi vidjela kako Mila, velikim nožem ubija Dušana. U drugom snu, Mila, jašući na Labudu, gazi preko Dušana, dok on nemoćno leži u blatu. S vriskom se budila, sva mokra i slomljena strahom i bolom u grudima.
 
Jednog dana, kad se bolje osjećala, Ranka upita majku:
- Zašto se Mila Lukina još nije udala? Trebala je već, je li tako, majko?
Majka joj ispriča kako je Mila voljela njihovog Dušana i da se i ona nadala da će joj Mila biti snajka, jer je iz dobre i bogate kuće. Ali, sve je ispalo drugačije. Dušan nije volio nju nego drugu, kojom se i oženio. Mila je rekla svojoj majci da se nikada neće udati, jer Dušana ne može zaboraviti.
- To nije dobro i daj Bože da na dobro izađe, kćeri moja.
Majka duboko uzdahnu i pomilova Rankine obraze. Učini joj se da je manje vrela, to joj malo olakša teške misli, pa ustade i izađe iz kćerkine sobe.
- Jadna Mila - prošaputa djevojka. Ali, jadan i moj brat. Ne! Ne smijem nikom ništa reći. Nikada…
                                                           
Kako Ranka nije ustajala iz kreveta, a i hranu je često odbijala, zabrinuti ukućani se dogovoriše i jednog dana otac iz grada dovede doktora da pregleda bolesnicu. Tokom pregleda, koji je dugo trajao, doktor je postavio mnogo pitanja, ali na većinu djevojka nije ništa odgovorila. Kad, nakon pregleda, izađe iz sobe, veoma ozbiljnog izraza na licu doktor se obrati zabrinutoj porodici:
- Njeno tijelo je zdravo, ali joj duša nije u redu. Njoj se nešto ružno desilo, što ne želi reći, a u očima joj je, zbog nečega, veliki strah. Ako ne otvori dušu i ne kaže to, ona će se bez hrane i bez kretanja samo  ugasiti. Ja nemam lijeka za nju. To je sve što sam imao reći.
     Očajna majka, zabrinuta onim što je čula od doktora, pokušala je da sazna nešto od kćeri, ali su sva njena nastojanja i sva pitanja, ostajala bez odgovora.
 
Kad je jednog dana Dušan došao da vidi kako je, Ranka skupi snagu i upita:
- Bato, zašto se nisi oženio Milom, kad te toliko voljela?
- Vidi ti nju! Ti svašta znaš! Otkud da me to pitaš?
- Onako. Ali, molim te, da odgovoriš.
- Pa, dobro. Ti znaš, tebi ne bih mogao ništa odbiti. Ne mogu reći da mi nije bila draga. Najljepša je cura u selu. Bila, a i sada je. I iz dobre je kuće. Ali, mene je uvijek plašilo nešto u njenom pogledu. Ima lijepo lice, a u očima neka tama. Eto, to me odbilo od nje.
- Zašto ljudi toliko vole konje?
- Konje?! Znam da naša familija voli konje, zbog našeg čuvenog pretka, ali i zato što su korisne i lijepe životinje.
- A zašto...?
Ranka nije završila rečenicu, već naglo ućuta, zadovoljna što nije do kraja izgovorila misao.
- Umalo da se odam, Bože sveti - pomisli, i zatvori oči.
- Idem ja sada. Imam mnogo posla. A ti, brzo ozdravi. Za koga će bato spremati Labuda kad se budeš udavala, a i onaj Petrov jedinac često pita za tebe...
 
     ***
Dva mjeseca, nakon tog čudnog događaja, Ranka je umrla. Na dan sahrane, padala je kiša, kao da se nebo otvorilo. Kako toga dana, tako i cijeli mjesec iza toga. Narod se čudio i različito tumačio. I pored jake kiše, cijelo selo se našlo na malom groblju. Lukini ukućani takođe. Svi osim Mile. Ona je sahranu posmatrala skrivena u obližnjem grmlju.
Pred veče, kad je Dušan, iako slomljen od bola za jedinom i voljenom sestrom, otišao da obiđe i nahrani konje, u staji nije zatekao Labuda. Njegovo uže bilo je presječeno. Niko ga više nikada nije vidio.
Mila je skončala u jednom dubokom viru, na obližnjoj rijeci. Ostala je tajna da li je željela da tako završi, ili je bio nesrećan slučaj? Ili možda, nešto treće? Jedino se zna, da je voljela sama i raspletene kose da se kupa u rijeci, bez obzira na to kakvo je vrijeme bilo.
Ranka je za života održala zadatu riječ i nikom ništa nije rekla. Ali, nekoliko dana nakon njene sahrane, u sanduku, među djevojačkom spremom, našli su papir na kome je opisala događaj iz staje i zašto se Mili morala zakleti na ćutanje. To je još više potreslo porodicu, najviše brata Dušana. Zbog saznanja da je sestra dala svoj život da bi spasila njegov, nikada se više nije nasmijao. Poživio je tako još nekoliko godina, a onda se i on tiho ugasio.
 
Kad majka završi priču, Marija upita:
- Majko! Je li se to stvarno desilo?
- Kažu da jeste, i da nije davno bilo. Meni je priču ispričala moja majka, a i ja sam nju pitala isto što i ti mene pitaš.
- Znaš, majko... Ne znam šta da ti kažem? Znam da sam željela čuti tu priču, ali, sad mi se čini da bi mi bilo draže da je nisam čula. Možda je bolje ponešto i ne saznati. Baš je teška priča, i noćas neću moći dugo zaspati.
- Rekla sam ti da to nije priča za djecu.
- A ja sam tebi rekla da više nisam dijete, a i odrasli, ponekad uveče ne mogu zaspati. Jesam li u pravu?
- Potpuno si u pravu, velika moja. I, hvala ti za pomoć oko vune!
 


- Napomena: priča je autobiografska, nastala po legendi koju mi je ispričala moja majka.
(autor)
          


                                                                                                                                       

PODELITE OVAJ TEKST NA:






2025 © Književna radionica "Kordun"