detalj slike: KRK Art dizajn

EKSKLUZIVNO:

PREDRAG BJELOŠEVIĆ, 50 GODINA KNjIŽEVNOG RADA

Predrag BJELOŠEVIĆ, pjesnik, pripovjedač, prevodilac i dramski pisac. Predsjednik Udruženja književnika Republike Srpske, glavni je i odgovrni urednik izdavačke djelatnosti udruženja i izdavačke kuće Art scena iz Banjaluke.

BIOBIBLIOGRAFIJA

U eri vještačke inteligencije, svjedoci smo da ona svojim umijećem odveć korektno zamjenjuje mnoge tekstualne poslove, pa čak pokušava da piše priče ili pjesme. Ali, kao djeca ili mnogi odrasli, i vještačka inteligencija će jednoga dana pisati solidne pjesme (pisiti pjesme znači ispisivati formu pjesme bez umjetničkog predznaka), samo mislim da nikada neće pisati i poeziju jer poezija se kreće iracionalnim predjelima duše koje ta inteligencija nema i ne može je doseći. - Predrag Bjelošević

Književni ESNAF 28.03.2025.Razgovarala: Neda Gavrić - Banja LukaTehnički uredio: Ilija Šaula

Nedavno je u Banskom dvoru u Banjoj Luci održano završno književno veče povodom 50. godina vašeg književnog rada. Kako biste opisali svoje književno putovanje u poslednjih pet decenija?

Možda prisjećanjem na neke prelomne trenutke u životu a koji su neminovno uticali da poezija zauzme počasno mjesto u meni ili bolje reći postane ono po čemu me mnogi prepoznaju.

Pjesnički vremeplov započeo bih sa 1970 godinom. Nakon banjalučkog katastrofalnog zemljotresa 1969. godine, prelazim u prvi razred srednje ekonomske škole u Sarajevo. Teško sam se navikavao na novu sredinu, guste magle, smog i pogled koji su zaustavljala brda. Nedostajala mi je banjalučka širina, Vrbas koji nije mogla da zamijeni Miljacka, drugovi, porodica i pas Cucek koga su komšije zvale „seizmolog“ jer je cviljenjem nekoliko minuta prije svakog zemljotresa najavljivao novi zemljotres. Porodična kuća je bila toliko oštećena da smo živjeli u autobusu. Te zime snijeg je napadao u Banjoj Luci preko pola metra. Zbog takvih, uslova roditelji me šalju kod ujaka u Sarajevo, gdje sam vjerovatno morao u osamljenosti da zapišem svoje psihičko stanje i osjećanje. Danas se pitam, da li je za buđenje pjesme u meni bio je presudan tektonski poremećaj ili osjećaj nedostatka zavičaja. Već tog proljeća u ime škole, zajedno sa Hazimom Akmečićem, danas popularnim romanopiscem iz Federacije, mojim razrednim kolegom, učestvujem na Sarajevskim danima poezije i čitam javno svoje prve pjesme. To je za mene bio događaj nad događajima. Nikoga nisam poznavao iz sarajevske pjesničke plejade toga vremena, a sa kojima sam tada imao čast govoriti svoje pjesme: Rajkom Petrovim Nogom, Darom Sekulić, Veljom Miloševićem, Muhamedom Imamovićem, Josipom Ostijem. Kasnije ću ih upoznati i sa pojedinima ostvariti iskreno prijateljstvo.

Na početku pisanja ispisivao sam pjesme sa naglašenom zvukovnošću, kratkog racionalnog stiha, možda pod uticajem mog prijatelja, pjesnika i prevodioca, Kolje Mićevića, ali za razliku od njegovih, u to vrijeme maestralnih prevoda u tradicionalnoj rimovanoj formi (Bodler, Vijon, Malarme, Verlen, Valeri, Trubaduri), moje pjesme su ispisane u slobodnoj formi sa unutrašnjom rimom i zvučnošću riječi i bile su bliže Koljinom specifičnom lomu rimovanih slogova riječi u njegovoj poeziji. Poezija je za mene bila više od pukog ispisivanja pjesama jer sam u njoj otkrio neslućene mogućnosti jezičke slobode. U drugoj polovini dvadesetog vijeka kod nas, na prostorima Jugoslavije, buktao je istraživački pjesnički duh. Osnovna težnja je bila stvoriti „svoju pjesmu“, pjesmu koja odgovara vlastitom disanju, izražava autentičan pjesnički svijet i u skladu sa takvim nastojanjem nametnuti se čitaocima i kritici, bar za nijansu osobenim poetskim vizijama odjevenim u adekvatna odijela pjesničkih formi.

U to vrijeme, u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji, pjesnici su se borili za slobodu svake vrste, pa i pjesničkog govora. Stoga smo nerijetko, u direktnom ili indirektnom metaforičkom pjevanju, ispisivali pjesme u ironijskom tonu do sarkazma, posebno između sedamdesetih i osamdesetih, a koje su bile hrabre, pompezne i buntovne, ali sa današnjeg stanovišta one su ispoljavale našu nemoć, egzistencijalni krik, protest prema društvenoj zajednici, a u književnosti; iako omiljene kod omladine i narodu gdje su se tiho stihovi šaptali od uva do uva: ipak u istoriji književnosti ostaće više kao fenomen jednog vremena. Istovremeno, uz takvo više angažovano pjevanje, otvarale su se kod posvećenika poeziji mnogo moćnije, univerzalne pjesničke teme, ispisivani stihovi neslućenih jezičkih medaljona i pjesme parabole višesmislene asocijativnosti. „Prava“ savremena pjesma tražila je i obrazovanijeg čitaoca, gonetača, koji ima ključeve za otvaranje tog složenijeg i samo naizgled hermetičnog pjesničkog govora koji je varničio bogatstvom pjesničkih slika i poruka. Pjesme su zavodile neuhvatljivim stihovima jezičkih začudnih sintagmi, slikama nadrealnih prostora našeg uma, iz „nebeskih vinograda“; kako bi pjevao Veljo Milošević, odavno zaboravljeni sarajevski pjesnik; nestvarnih pejzaža sa bojama duše pjesnika, i baš u takvima, u to vrijeme, otkrio sam moć i ljepotu poezije. U tom procesu pjesničkog zrenja, otvarale su mi se veoma neobičene pjesničke teme koje su zahtijevale i drugačiju formu od prethodnih, pa sam počeo, već u drugoj knjizi pjesama, „Lice sa zatiljka“, objavljenoj u izdavačkoj kući Veselin Masleša iz Sarajeva 1979. godine, da objavljujem i prve vizuelne pjesme:Otvorena tačka ili Svjetiljka, a kasnije Aj, sonet, Šta, Kako i druge. Tako sam uz pomoć i likovne dimenzije, pokušao da čitaocu sugerišem suštinu svoje pjesničke poruke. Iza takvih pjesničkih izleta u dubinu bića i osluškivanja nemuštog govora glasova i slova, nastao je ciklus pjesama pod nazivom Uvod u slovar, u kom sam, ponirući u fon pojednih glasova, kao što su to u moderni radili simbolisti, počeo ispisivati pjesme o vrijednostima i karakterima, bojama i dominantnom određenju nekog glasa, a potom i adekvatnosti izgleda određujućeg grafema za taj glas, o kome sam pjevao smatrajući ga „osvojenim“ i spoznatim do te mjere da bi o svakom mogao napisati esej. Uvod u slovar , 1985. godine sačinjavale su pjesme: Canina litera pjesma o R nestalnom; AAA prostorno AAA začudno; O oblik savršenstva;S kao nada;ŠiŠmiŠ;G,G slovo embrion;Lj; te Fonorama Jugoslavija. Pet godina kasnije, bježeći iz mistike slova i glasova, spašavajući živu glavu, par godina pred rat u Jugoslaviji, pišem proročke pjesme, kako je moje pjevanje u to vrijeme od 1987. do 1995. nazvao Milenko Stojičić, a koje će se opet ispoljiti samo više na metafizički način, početkom trećeg milenijuma, u knjizi poezije U strahu od svjetlosti (2001) kao snažne vizije najave opšteg civilizacijskog posrnuća u „mrak“ trećeg milenijuma, u vidu pomračenja ljudskog uma i sve naglašenije vladavine upitnih „svjetlosti“ i „svetosti“, od strane ljudskih „ovozemljskih svetaca“, a sa druge, sve jasnije ugroženosti čovječanstva od vreline svjetlosti sunca za koju je opet najviše kriv sam čovjek.

Značajan trenutak za moje književno iskustvo odigrao se tri godine prije objavljivanja moje prve knjige poezije, kada sam kao mlad pjesnik, dvadesetogodišnjak, učestvovao na jugoslovenskom susretu pjesnika iz devetnaest gradova u Leskovcu. Na sceni leskovačkog pozorišta književni žiri pjesničkog festivala dodijelio mi je javno pred publikom prvu nagradu, ali poslije moga nastupa sa kapom na glavi, umazanim farmerkama od boja (amaterski sam slikao) i čitanja za njih provokativne pjesme od onomatopeja Čovjek i vrijeme, koja nije bila poslana na konkurs za takmičenje, poslije petnaestak minuta javno i oduzeo, proglasivši me dadaistom, što je u komunizmu bilo pogrdno određenje. Tako mi je žiri u partijskom strahu od novog i nepozantog, dodjelio treću nagradu, okrenuvši samo redoslijed dobitnika (Banja Luka, Titograd i Leskovac A stvarni razlog mom mladalačkom protestnom nastupu bilo je neslaganje sa odlukom žirija po kojoj među tri nagrađena pjesnika nije uvršten jedan od najboljih pjesnika, po mom mišljenju, izvjesni Radojica Stojiljković iz Vranja, koga nikada više nisam vidio niti nešto od njega pročitao, ali mjesec dana poslije događaja dobih na kućnu adresu u Banjoj Luci dopisnicu sa riječima: „Hvala Peđa, čast mi je, ali nisi to trebao činiti jer tvoj gest ionako niko ne bi razumio. Radojica“. O tom skandalu poslije trideset godina, sasvim slučajno u razgovoru, za vrijeme pozorišnog festivala 17. Dani Zorana Radmilovića u Zaječaru, saznah mnogo više od direktora drame Narodnog pozorišta u Beogradu, gospodina Željka Hubača, koji mi iznenađen i na neki način šokiran pričom saopšti da je događaju prisutvovao kao dječak jer mu je otac bio član žirija. Upitah ga je li otac živ, pa pošto mi potvrdno odgovori, zamolih ga da pozdravi. I, za čudo, od Hubača, poslije sedam dana dobih mejl: „Peđa, tata se svega odlično sjeća i iskreno te pozdravlja. Kaže da si u to vrijeme djelovao kao prava politička atomska bomba“.Vremenom će se ispostaviti da je upravo ta pjesma nekim čudom postala hit na jugoslovenskim prostorima. Govorio sam je na mnogim književnim susretima i, zbog jezičke onomatopejske univerzalnosti, raznim meridijanima, a snimao i sa čuvenim radio-novinarom Vojom Šiljkom iz Zagreba, koji je vodio veoma popularnu emisiju u to vrijeme, „Crvena jabuka zeleni megaherc“. Pjesma od onomatopeja Čovjek i vrijeme, zbog koje mi je oduzeta prva pjesnička nagrada u Leskovcu, kasnije će svih ovih godina obilježiti moju pjesničku karijeru, kako u nastupima za odrasle tako i za djecu, ući u više antologijskih izbora, pa i u Antologiju Jugoslovenski pjesnici djeci, 1990. godine u izdanju jugoslovenskog festivala djeteta u Šibeniku i Novog Glasa iz Banjaluke.

Da zaključim, povratkom u prve pjesničke dane. Krivac za moje definitivno pjesničko opredjeljenje bio je moj prijatelj, prevodilac i pjesnik Kolja Mićević, koji je na svoju pisaću mašinu jednog lijepog popodneva, uz Bahovu muziku, prekucao moje pjesme sa listova u rukopisu i odnio u redakciju „Puteva“ uredniku Ranku Risojeviću. Nedugo zatim objavljen je moj prvi ciklus pjesama, 1974. godine,na kome mi je na času dječije književnosti na Pedagoškoj Akademiji čestitala i draga profesorica Zorica Turjačanin. ( pjesme objavljene u časopisu 1974 gotovo u cijelosti zastupljene su u knjizi izabranih pjesama iz 20. vijeka Nada, Putokaz (2023). Mislim da sam tada donio odluku da poezija u mom životu bude ispred voljenog slikarstva, a eto, vrijeme od pola vijeka života sa poezijom i u poeziji najbolje svjedoči da i nisam pogriješio.

Kako ste prilagodili svoj stil pisanja vremenima i društvenim okolnostima kroz koje ste prolazili? Na koji način su promene u društvu, kulturi ili tehnologiji uticale na vaš proces stvaranja?

Nisam siguran da sam tog procesa bio svjestan. Ono u šta sam siguran jeste da sam od prvih zapisanih pjesama imao želju da budu odraz mojih vizija svijeta i raspoloženja, mog unutrašnjeg bića, a ne prepoznatljivih usvojenih pjesničkih obrazaca vremena i zahtjeva društvenog uređenja. Koliko sam u tome uspio, najbolje govore same pjesme, danas poslije pola vijeka pisanja poezije, kad mislim, da u svojoj različitosti najviše liče na samog njihovog tvorca, koji je proživio tri života s kraja dvadesetog i početka dvadeset prvog vijeka. Ma kako pisali i o čemu, pjesnike čini prepoznatljivim jezik kojim pišu, tematske cjeline, konstrukcija tkanja stiha, lična pjesnička percepcija svijeta i u njoj ono najvrednije, lepeza poruka čovječanstvu, kao sublimirani estetski ekstrakt pjesničkog i ličnog životnog iskustva.

Krećući se ovakvom pjesničkom stazom, mislim da sam uspio u dobroj mjeri izbjeći izazove banalnog pjevanja ili onog u kome pjesma ima ambiciju da bude dežurni svjedok istorijskih događanja vremena. Za mene je poezija svevremena, a ako je pjesmi zadatak da opjeva kontekst određenog nacionalnog istorijskog tragizma, onda to pjevanje mora biti uzvišeno, dostojanstveno, pa na izvjestan način i potresno, kako bi ostvarilo svoju angažovanu svrhu. Ne shvatam pjesnike koji se trude da budu apriori dežurni svjedoci svoga vremena, jer pjesma sama po sebi to najčešće i jeste, ali na način asocijativnih odbljesaka iz dubine i podteksta stihova koji se mogu tumačiti i kao stavovi pjesnika o vremenu, a ne ugrožavaju estetsku vrijednost pjesme banalizacijom konstatacija i usklika. Zbog navedenog sasvim je logičan moj pjesnički credo koji može prepoznati u stihovima pjesme XX vijek: Otkriti sebe u odnosu na nebo a ne pozajmiti izmaštano.

Što se tiče korišćenja tehnoloških sredstava za pisanje pjesama, jedan sam od onih koji su zahvalni postojanju kompjutera i brzih mogućnosti saznanja o drugom, drugačijem ili nepoznatom. U eri vještačke inteligencije, svjedoci smo da ona svojim umijećem odveć korektno zamjenjuje mnoge tekstualne poslove, pa čak pokušava da piše priče ili pjesme. Ali, kao djeca ili mnogi odrasli, i vještačka inteligencija će jednoga dana pisati solidne pjesme (pisiti pjesme znači ispisivati formu pjesme bez umjetničkog predznaka), samo mislim da nikada neće pisati i poeziju jer poezija se kreće iracionalnim predjelima duše koje ta inteligencija nema i ne može je doseći.

Kako je proces prevođenja sa ruskog jezika ili vaših dela uticao na način na koji pišete? Koliko vam je važna internacionalna publika i kako ste se oslanjali na prevodioce da biste preneli svoje misli i ideje na čitaoce širom sveta?

Prve prevode sa ruskog jezika objavio sam 1983. godine, a poslije studijskog boravka na Institutu Hercen u Lenjingradu 1985. prevodi sa ruskog jezika su mi objavljivani u banjalučkim Putevima, zagrebačkom Oku, sarajevskom Životu i Odjeku, Knjižnjvnoj reči i Književnim novinama i drugim jugoslovenskim časopisima. Preveo sam u metru i rimi pjesame Bele Ahmaduline, sa poemom Zimsko zatvaranje posvećenom Bulatu Okudžavi; sonetni vijenac Svetionik misli Valerija Brjusova, koji je jedini prevod ovog sonetnog vijenca na srpski jeziku do danas; poemu Kapetani Nikolaja Gumiljova i popriličan broj pjesama tog tragično stradalog ruskog pjesnika (proglašen neprijateljem komunističke oktobarske revolucije i odlukom Lenjina 1921. godine strijeljan; rehabilitovan u Sovjetskom savezu poslije osamdesetih). Gumiljov je bio jedan od osnivača akmeizma, prvi muž Ane Ahmatove, predsjednik Udruženja pisaca Lenjingrada, pokretač, još 1907, prve evropske ekspedicije po Africi iz Pariza, u kome je do 1917. živio. Među za mene značajne prevode, istakao bih poemu Vrijeme ljubavi Aleksandra Kušnera, priče Aleksandra Kuprina, a 2021. godine knjigu izabranih pjesama Snijeg, Vjačeslava Kuprijanova iz Moskve, mog omiljenog pjesnika čije prevode pjesama sam objavljivao još osamdesetih po časopisima. Danas mogu da kažem da je ovo prevodilačko iskustvo u mom pjesničkom životu umnogome doprinijelo da razumijem tradicionalno pjesništvo i metričku sonetnu rimovanu formu koju sam rijetko i sam pisao, a u svim prevodima sa ruskog ispoštovao upravo onako kako je i u kom metru je pjesnik pisao.

Što se tiče prevoda mojih knjiga izabranih pjesama na druge jezike, kao što su to bili prevodi: Il linguagio del silenzio (Govor tišine) u Napulju, 1983. godine, u prevodu na italijanski prof. dr Đakoma Skotija ili knjige izabranih pjesama (1977-2021) INSIEME CON IMURI, Rim 2021, u prevodu profesora Danila Kapasa; prevoda izabranih pjesama na francuski jezik, LE RŽ (2002) u prevodu Rejmonda i Ljiljane Fuzlije, prevodilaca Danila Kiša i Davida Albaharija, što mi je posebna čast; prevoda na makedonski Pod krunata na gnilo drvo (Pod krošnjom trošnog dveta), prevod Riste Vasilevskog, 2010, Skoplje; te za mene važnog prevoda knjige izabranih pjesama na engleski jezik, To blossom, within you (Cvjetovima, u vama), European UniversityPress (2024), u prevodu pjesnika i prevodioca Zorana Jungića i drugih.

Šta da kažem o sudbini tih knjiga? Odavno nema knjige objavljene u Napulju, iz Rima su mi stigle neke lijepe kritike iz časopisa, u Parizu, još za Koljinog života, knjiga je bila rasprodata i trebao bih praviti prošireno izdanje. Lijep je osjećaj da su vaši stihovi i knjige negdje na svjetskoj književnoj sceni i bore se za sebe i svoga autora, izložene sudu nepoznatih ljubitelja poezije ili pjesničke braće koja će možda baš zahvaljujući vašim pjesmama upoznati posve drugi senzibilitet, otvoriti sebi neke nove pjesničke teme i načine pisanja. Uspjeh prevedenih knjiga leži koliko u našoj poeziji toliko i u pjesničkom nadahnuću i umijeću prevodioca kao vrhunskog znalca jezika na koji prevodi.

Prošle godine izašao mi je ciklus pjesama na mađarskom, u Budimpešti, upravo mi izlazi novi ciklus pjesama na ruskom jeziku, na bugarskom su moje pjesme na dva poznata sajta poezije i to saznanje jača osjećaj da ima smisla to što pišem, daje mi novu energiju i samopouzdanje. Što se tiče publike, u dva navrata na pjesničkim festivalima mediteranskih zemalja, 2002. u Lodevu i 2018. u Setu, doživio sam lijep prijem kod publike, ali i samih pjesnika. Jedan španski pjesnik, koji je bio određen da čita zajedno sa mnom na istoj književnoj večeri, nakon mog nastupa u julu 2018. zahtijevao je pauzu od pet minuta i javno rekao da nakon moje poezije mora da se predstavi drugim pjesmama od onih koje je predvidio da čita, što je bio neobičan kompliment. Takođe, imao sam sreće da budem pozivan i govorim pjesme pored Franscuske u nekoliko navrata, u Rusiji: u Tveru, Sankt Peterburgu, Novopokrovskoj, u Varni, na Struškim večerima poezije, sajamskoj promociji u Solunu, u Efesu, kineskom Donguanu, beogradskim oktobarskim susretima, jugoslovenskom Goranovom proljeću, Sarajevskim danima poezije, Njegoševim susretima, i svi ti susreti sa pjesnicima iz svijeta ostavili su traga na moje promišljanje o poeziji.

Višestruko ste nagrađivan autor tokom svih ovih godina. Kako biste definisali pojam "uspeh" u književnom svetu, i kako ste vi lično doživeli ovu definiciju tokom svoje karijere?

„Uspjeh“ je relativan pojam. Šta je uspjeh? biti pjesnik za zborove i mitinge, koji ima šanse da ga masa slavi u jednom dnevnopolitičkom trenutku i da se unekoliko zbog toga i okoristi (u vrijeme socijalističke pjesničke euforije, kako bi to rekla Bela Ahmadulina), ili biti pjesnik posvećenik poezije i živjeti od nepredvidljivih uzleta i padova, skromno, a srećan što može da u miru i bez pritisaka pjeva na svoj način slaveći prošlu i sadašnju braću na koju se oslanja i sa kojima svakodnevno komunicira slaveći čisti duh poezije. Naša tragedija pjesnika sa balkanskih prostora leži u tome što su rijetki bili u socijalnoj situaciji da se bave samo tim divnim književnim, istraživačkim, nadahnutim poslom koji razvija jezik svakog naroda. Ako gledam na uspjeh kroz nagrade, ne mogu biti nezadovoljan, jer sam oduvjek bio svjestan da moj pjesnički glas dolazi iz dojučerašnje palanke u odnosu na pjesnike centara kojima su svi žiriji naklonjeniji, pogotovo u vremenu centralističkog uređenja. Danas se ta slika prilično izmjenila iz razloga dostupnosti savremenih medija i brzih informacija i u najudaljenijim, ruralnim predjelima, što daje šansu svakom informatički pismenom čovjeku da dođe do bitnih za njegovo umjetničko opredjeljenje i enciklopedijskih svjetskih saznanja. Zato je za očekivati da sve češće budemo svjedoci pojave „vrhunskih umjetnika“ iz ruralnih predjela, daleko od centara i interesnih književnih podjela, a sa posve novim umjetničkim vizijama i konceptima. Jedan od takvih umjetnika, koji se kao meteor javio u svijetu savremene srpske poezije prije desetak godina zadivinši pjesnički svijet i ljubitelje poezije svojom osobenom poetikom, svakako je pjesnik Slobodan Jović iz sela Tobut kod Bijeljine.

Kada sam dobio nagradu Trebinjske večeri poezije 1978. godine (nekad Dučićeva nagrada) za knjigu pjesama Gorka slad, mislim da me kao pjesnika poznavalo tek nekoliko ljudi u BiH, i tad sam uistinu povjerovao u iskren i odgovoran rad književnih žirija, mada sam iza sebe već imao iskustvo pjesničkih susreta pjesnika iz 19 gradova u Leskovcu. Ta nagrada u to vrijeme je bila veliko priznanje i dodjeljivao ju je književni žiri Akademije nauka BiH. Nakon nje, uslijedili su mnogobrojni pozivi za promociju knjige i na književne susrete širom bivše Jugoslavije. I eto, u životu sam zaista neočekivano dobio neke značajne, kako naše, tako i međunarodne pjesničke nagrade: Leteće pero, Slovenske akademije umjetnosti i književnosti u Varni, 2014, u konkurenciji slovenskih pjesnika kao i svjetsku pjesničku nagradu Mihaj Eminesku, istoimene internacionalne pjesničke akademije u Krajovi, 2024. godine, ali i odbio jednu značajnu književnu nagradu u Republici Srpskoj, Sarajevskih dana poezije, koju je dosta naših uglednih pjesnika primilo, ali ja sam smatrao da to naslijeđe samo podsjeća na tragični srpski egzodus iz Sarajeva, a ne mijenja ništa u odnosu na decenijama dodjeljivanu međunarodnu književnu nagradu Sarajevskih dana poezije koju je te 2002. godine dobio ugledni poljski pjesnik, koga sam prevodio sa ruskog, Tadeuš Ruževič. Ta nagrada, dodjeljivana na Palama, za mene je više pokazivala naš prkos i nemirenje sa činjenicom da smo Sarajevo, ono nekadašnje, zauvijek izgubili, i da ga treba zaboraviti i osnovati našu veliku književnu međunarodnu nagradu koja će slaviti srpsku kulturu i književnu baštinu. I, zaista se od iduće, 2003. godine, više nije dodjeljivala u Republici Srpskoj.

Poštujem postojanje nagrada jer uspostavljaju kakav takav književni sistem vrijednosti, pa i kada nismo zadovoljni izborom laureta, najčešće je taj neko ipak bio u najužem izboru za nagradu. Događa se da nisu ni žiriji krivi, naprosto nekih godina je slaba književna ponuda, pa nije sve, recimo to odmah, do sve „tanjih“ romana NIN-ove nagrade, nego je do osrednjeg srpskog romana, a koga bismo svijetu i sebi htjeli prikazati velikim. U mom skromnom književnom životu, drage su mi nagrade kao što je to nekad bila Pečat varoši sremsko-karlovačke, 1996 (kada se dodjeljivala samo jednom pjesniku a ne kao danas), ili nagrada Pavle Marković Adamov za knjigu priča U šetnji bez glave, 2010. godine, međunarodna nagrada Šušnjar i Đuro Damjanović, kao i nekolike nagrade za književnost za djecu.

Danas su nagrade postale usko književno-klanovske. Nekada su, u tom smislu, bile više političke. Danas, za politiku književnost ne znači ništa. Političari još ponekad, na skupovima, citirajući dragulje naše poezije, koje su naučili vjerovatno u sednjoj školi, i poeziju iskorištavaju u svoje propagandne svrhe, lažno se predstavljajući kao oni koji se zalažu za književnost, srpski jezik i pismo ćirilicu. A, ovako loš i neodgovoran odnos prema jeziku i pismu danas, nije bio ni u komunizmu. Navodna srpska politička elita, bez izuzetka, od nastanka srpske države, evo decenijama, nadam se nesvjesno, ruši i zatire najmoćnije, i za sebe i za narod, spasonosno identitetsko uporište.

Kako je vaše vođenje Udruženja književnika Republike Srpske oblikovalo vašu perspektivu o književnosti i zajednici? Da li je ovo iskustvo promenilo vaš pristup stvaranju ili vas motivisalo da se više angažujete u pitanjima koja se tiču književnosti i kulture?

Vođenje Udruženja književnika Republike Srpske ima u mom angažmanu i svoje daleke iskustvene korijene. Naime, kao član UKSR BiH od 1978. godine, u dva navrata od osamdesete do devedesete obavljao sam dužnost predjednika Podružnice Banja Luka i člana UO UKSR BiH. Stoga ova moja današnja uloga ima uporište i u iskustvenoj težini i književnom kontinuitetu. Prihvatio sam izazov u želji da se napravi dostojan književni ambijent u Republici Srpskoj i Udruženje od značaja za sve ovdašnje pisce, jer je predugo tavorilo u svom nesnalaženju i nametanju Udruženja kao bitnog faktora za društvenu zajednicu. Iako se nisam aktivno bavio problematikom Udruženja u periodu 1992. do 2012, sve vrijeme sam pratio rad Udruženja i davao mu svoju podršku. Pozdravio sam odluku o osnivanju Udruženja književnika Srpske u ratnim okolnostima, ali često bio na strani onih koji su kritikovali privatizaciju i očajan rad kako banjalučke podružnice UKS tako i samog UKS koje gotovo deceniju nije postojalo.

Udruženje književnika Republike Srpske (kako se danas zove) utemeljeno je 31. 10. 1993. Godine, kada se riječ intelektualaca i pisaca sa tadašnjeg prostora Srpske Republike u zaraćenoj Bosni i Hercegovini teško probijala do zapadnih i regionalnih medija, a nekadašnje matično Udruženje književnika SR BiH, smješteno u Sarajevu, nastavilo od 1992. godine da radi u zajednici Muslimana i Hrvata, ne mareći za dojučerašnje pisce srpske nacionalnosti koji su u tom nekadašnjem udruženju imali više od 40% svojih članova. Zbog takvog odnosa, mnogi srpski pisci su, spašavajući glavu, napustili taj grad, a oni koji su još godinu, dvije ostali, vjerujući da će rat stati i razum pobijediti, poput pjesnika Stevana Tontića, doživjeli su teške traume kopajući rovove po Sarajevu i niko im od dojučerašnje spisateljske braće, vjerovatno iz straha, nije pomogao.

Prvi predsjednik UKS, izabran u hotelu Jahorina na Palama, bio je šekspirolog, ugledni profesor doktor Nikola Koljević, poslije čijeg samoubistva 1997, Udruženje prolazi veoma težak period od gotovo dvadeset godina zbog neriješenog pitanja finansiranja, kancelarijskog prostora i silnih regionalnih podjela među piscima. Stanje se počelo sređivati dolaskom na čelo Udruženja gospođe Jovanke Stojčinović Nikolić (2012-2016) koja je prva malo umirila zaraćene duhove i pokrenula rad po nekoliko projekata, ali zbog zdravstvenog stanja i daljine za svakodnevne dolaske na relaciji Doboj-Banjaluka, Jovanka predaje dužnost meni kao potpredsjedniku UKRS. Dakle, trebalo je nastaviti neke započete aktivnosti, dodjeljivati Godišnju naradu Udruženja za najbolju knjigu u prethodnoj godini i organizovati UKRS sa sadržajima važnim za jedno profesionalno Udruženje. Prihvatio sam taj izazov i sa iskustvom od dvadeset pet godina profesionalnog rada u kulturi Republike Srpske, odlučio da Udruženje književnika Republike Srpske, kako se zove od 2016. godine, podignem na nivo koje jedno Udruženje pisaca zaslužuje. Tako smo pokrenuli 2016. godine Prve međunarodne književne susrete, 2018. u elitnom dijelu grada vratili u posjed Udruženja nekadašnju kancelariju Podružnice Banjaluka. Iste godine registrovali i Izdavačku djelatnost, a 2020. objavili prvi broj književnog časopisa Nova stvarnost koji izlazi i danas, takođe pokrenuli međunarodnu književnu nagradu Otvorena knjiga, čiji prvi laureat je bio savremeni ruski pjesnik, Vjačeslav Kuprijanov (ostali laureati su američki pjesnik, prevodilac i esejista, Džon Tejlor, italijanski pjesnik i estetičar, Đorđo Lingvaglosa; Elka Njagolova, pjesnik i predsjednik Slovenske akademije umjetnosti i književnosti iz Bugarske; pjesnik, romanopisac i prevodilac, Ištvan Turci iz Mađarske; istaknuti rumunski pjesnik, Jon Deakonesku, predsjednik pjesničke Akademije Mihaj Eminesku u Krajovi; te savremeni kineski pjesnik, Lei Pingjang); od 2022. dodjeljujemo nagradu za prevođenje poezije Kolja Mićević, a zbog tog ogromnog rada u interesu književnosti i kulture Republike Srpske, Ministarstvo prosvjete i kulture RS nas proglašava reprezentativnim književnim udruženjem 2021. godine, a Vlada Republike Srpske 2022. za udruženje od javnog interesa za Republiku Srpsku. Zbog ovih uspjeha sam zaista ponosan, jer smo na njih predugo čekali.

Naravno da jedan ovakav angažman oduzima mnogo vremena za rad na ličnoj književnoj produkciji ali nikada nisam bio od onih pisaca koji objavljuju knjige svake godine, nego od onih koji čekaju da se u čovjeku neka ideja zaokruži, osvijesti i onda relativno brzo mogu da završim započete knjige.

Ja sam od onih ljudi kojima ljudi nedostaju, pa čak i oni sa kojima se ne bih nikada družio, jer i oni su na svoj način potrebni, da bi u nama stvarali otpor upravo prema takvima i njihovim idejama. To je razlog što sam uvijek u nekoj gužvi ili društvenom angažmanu. Kamo sreće da sam toj svojoj potrebi mogao da se oduprem, pa da sam više vremena provodio u pisanju, jer ne bih sada završavao neke knjige započete i prije dvije decenije.

Udruženje književnika Republike Srpske uspešno organizuje Međunarodne susrete književnika u Banjaluci. Kakav uticaj mislite da su oni imali na književnu scenu u Republici Srpskoj, i kako su doprineli povezivanju domaćih i stranih autora?

Osnivanje Međunarodnih književnih susreta od strane UKRS je bio više nego značajan poduhvat. Sada, kada smo pred desetim Međunarodnim književnim susretima, možemo s pravom reći da smo zahvaljujući Susretima izašli iz decenijske izolacije na svjetsku književnu scenu, da su Banjaluku i Republiku Srpsku, našu kulturu i književnost upoznali pisci sa gotovo svih kontinenata, njih blizu devedeset i svako je ponio, uvjereni smo u to, lijepe utiske, ne samo o piscima iz Republike Srpske sa kojima su se upoznali, nego i sa jednim miroljubivim narodom, čija kultura i književnost im je usred Evrope bila apsolutno nepoznata. Zahvaljujući Susretima, ostvareni su brojni kontakti koji su rezultovali objavljivanju naših pjesama i priča u časopisima Ruske Federacije, Njemačke, Poljske, Bugarske, Makedonije, Rumunije, Slovačke, Mađarske, Italije, pa čak smo zahvaljuhući poljskom pjesniku koji živi u Londonu, Alekseju Vrobelu, našem gostu, objavili prvi antologijski izbor poezije pjesnika Republike Srpske (2018) na poljskom jeziku, a koja knjiga je prisutna u svim značajnijim bibliotekama gradova Poljske. Od 2017, kada smo ustanovili nagradu međunarodnih susreta Otvorena knjiga, tek je nastao veliki interes za naš festival i dolazak značajnih svjetskih pisaca. Festival je otvorio neslućene mogućnosti međunarodne saradnje u izdavaštvu i svake godine neko od naših pisaca objavi knjigu u Italiji, Mađarskoj, Bugarskoj, Poljskoj i drugim državama. Sada je pred objavom zajednička knjiga sa pjesnicima Bugarske. U Rumuniji smo takođe prošle godine objavili izbor sedam pjesnika Republike Srpske na rumunskom. Trenutno nam se otvara velika mogućnost saradnje sa Udruženjem pisaca Kine, čijem ćemo pjesniku, Lei Pingjangu, laureatu naše nagrade Otvorena knjiga (2024), do desetih jubilarnih Susreta krajem oktobra mjeseca ove godine, objaviti i promovisati knjigu izabranih pjesama.

Kako je književni časopis „Nova stvarnost“ osnovan i koji su njegovi najvažniji doprinosi književnoj sceni? Kako se časopis razvijao tokom godina?

Ideja o novom časopisu UKRS se nametala dugo vremena, ali nije bilo uslova da se i provede u djelo. Kada smo osjetili da su stvorene te pretpostavke pod kraj 2020. godine i da imamo dovoljno zainteresovanih pisaca za tu ideju i ponekog sponzora, sa velikim zadovoljstvom sam kumovao nazivu časopisa Nova stvarnost, potpuno svjestan da tim nazivom predstavljamo regionu i svijetu jednu novu umjetničku stvarnost iz Republike Srpske, koju mnogi nisu željeli da vide, ni u BiH, niti u okruženju. Zato je koncept Nove stvarnosti mnogo širi od književnog časopisa. U formatu A4, sa punim kolorom, na više od 160 stranica, izuzetnim estetskim izgledom i prelomom, krenuli smo u promociju prije svega naše umjetnosti iz RS, ali smo od prvog broja imali priloge sa svih meridijana posebno u vidu prevedene poezije i proze. Stoga čitalac u našem časopisu može pronaći radove likovnih umjetnika, prevode vrsnih prevodilaca, teorijske radove iz muzičke i pozorišne umjetnosti, lingvističke priloge i priloge iz filozofije, a naravno značajno mjesto zauzima književna teorija, kritika, esejistika kao i književna baština, te aktuelnosti iz književne produkcije našeg članstva, osvojenim knjižnjenim nagradama i priznanjima i, nažalost, o onima koji više nisu sa nama.

Časopis Nova stvarnost izlazi već pet godina i stekao je ugled među značajnim piscima, teoretičarima, prevodiocima, a istovremeno nije zaboravio ni svoje članstvo iz UKRS, čije pjesme, priče, kritike, zauzimaju značajno mjesto, na koji način ostvarujemo ulogu časopisa Udruženja književnika Republike Srpske. Prošle godine časopis je dobio i svoje prvo veliko priznanje, čime smo redakcija i ja, kao glavni i odgovorni urednik, počastvovani. Naime, 38. Festival mladih pjesnika Mladi maj iz Zaječara, proglasio je Novu stvarnost najboljim regionalnim književnim časopisom i dodijelio nam nagradu Sergije Lajković, koja ima tradiciju još iz vremena bivše Jugoslavie. Nagradu smo prihvatili kao izuzetnu čast. Časopis Nova stvarnost objavljujemo i onlajn i štampamo oko 200 primjeraka, a svim autorima nekog broja časopisa, obično je to oko pedesetak, šaljemo primjerak na adresu bez obzira na to gdje u svijetu žive.

Kako biste opisali odnos između književnosti i aktivizma? Da li smatrate da pisci imaju odgovornost prema društvu?

I pisci su društvena bića ma koliko se borili za svoju idividualnost i posebnost, a naša odgovornost je zapisana i u narodnom predanju pisci (pjesnici) su svijest naroda. Kako biti „svijest naroda“ ako si izvan društvenih zbivanja i živiš samo za sebe? Od ranih dana sam učestvovao u raznim društvenim aktivnostima na polju kulture i umjetnosti. Možda sam na taj angažman nekada gledao više idealistički amaterski, ali vremenom, od amaterskih težnji u meni se razvio duh profesionalizma, koji i danas zastupam. Radni vijek od 42 godine radnog staža nije me sprečavao da za sve to vrijeme pišem svoje pjesme, priče, drame, da prevedem nekog pisca sa ruskog jezika ili napišem interpretaciju nekog književnog djela. Mišljenja sam da bi trebalo u sve ustanove kulture i udruženja umjetničkog tipa dovesti odgovorne profesionalce, koji će od vlasti zahtijevati sredstva za visokoestetske projekte, i tako građanima ponuditi kvalitetnije sadržaje, svako iz svog domena umjetničkog angažmana. A što se tiče aktivizma pisca, to je stvar lične podešenosti. Poslove koje sam sve radio u životu, mnogi pisci ne bi radili ni za živu glavu, a ja sam smatrao da mi je to sve bilo sudbinski potrebno i određeno da bih bolje shvatio druge ljude, različitog obrazovanja i kulture, kao i različite književne koncepte, pa mi je taj aktivizam još šire otvarao vrata i kretanje stepenicama spoznaje. U poslovnom životu sam dugo radio kao ekonomista u spoljnjoj trgovini, uvozio sirovine iz Sovjetskog Saveza za papirnu industriju u BiH. Zahvaljujući tom poslu, jednom prilikom u Rijeci, od kapetana teretnog ruskog broda „Volgoles“, koji je imao biblioteku za mornare, dobih na poklon drugi tom Kuprinovih pripovjedaka i tako počeh da prevodim njegove priče. Na tom poslu, prilikom sklapanja nekih ugovora za uvoz drveta i celuloze od uglednih ruskih privrednika, s obzirom na to da sam prevodio sa ruskog za sistem UNICEP-a, dođe mi u ruke ekskluzivni umjetnički časopis, u kom se prvi put sretoh sa izvanrednom dramom Vsevoloda Višnjevskog „Optimistička tragedija“, koju sam poslije prevodio. Dakle, veoma različiti poslovi u odnosu na književne, doprinijeli su da upoznam neke velike pisce za koje do tada nisam čuo. Idući tako u susret novim životnim izazovima, za vrijeme boravka na Institutu za ruski jezik „Hercen“ u Lenjingradu 1985, upoznah Belu Ahmadulinu i njenog tada trećeg muža Borisa Meserer (prvi je bio Jevgenij Jevtušenko), oboje zaslužni umjetnici Sovjetskog Saveza, napravih intervju sa Belom koji objavih u Književnoj reči godinu dana kasnije, a Bela me uputi na pjesnika Aleksandra Kušnera, čiju sam poemu Vrijeme ljubavi takođe preveo. Danas Kušner živi u Izraelu. Kasnije sam tri godine radio kao trgovački putnik za dubrovačku regiju, pa sve do Ulcinja, i tada tek počeh da shvatam naše nacionalne odnose i predratne prilike u Jugoslaviji, koje me danas sve više zaokupljaju za pisanje neke vrste romaneskne forme. Eto, mali dio o mom ličnom, poslovnom i društvenom aktivizmu i uloge književnosti u mom životu kao istinskog pokreteče sveg mog aktivizma, a koji su u mom slučaju bili i uzročno-posljedični.

Koja je vaša najveća želja kada govorimo o budućnosti književnosti u Republici Srpskoj? Postoje li specifične inicijative ili projekti koje biste voleli videti da se razvijaju kako bi podržali mlade autore i unapredili književnu scenu?

K

njiževnost Republike Srpske ima svoje prvake i značajne srpske pisce, ali nema dobrog izdavača koji će ih na pravi marketinški način predstaviti svijetu. Da bi se to dogodilo, morala bi se pokrenuti i entitetska vlast i na pravi način se zahvaliti sve češćim dobitnicima najznačajnijih književnih nagrada u Srbiji. Podsjetio bih samo da su u posljednje vrijeme pisci sa prostora Republike Srpske ili su porijeklom sa prostora Republike Srpske, nosioci nagrada: NIN-ove nagrade, nekoliko nagrada Meša Selimović, Andrićeve nagrade Zadužbine Ivo Andrić, Zmajeve nagrade, Vitalove nagrade, nagrade Vasko Popa, nagrade Beogradski pobednik i mnogih drugih. Da bi se konačno pomoglo piscima, neophodno je ozbiljnije učešće društva u stvaranju književnog proizvoda. Ako je knjiga postala roba, morao bi pisac imati tretman svakog poslovnog čovjeka, koji za svoj rad dobija neku nadoknadu. Nekada su se u socijalizmu knjige autora koje prođu kod izdavača honorisale i pisci su bar na neki način bili u svom startu nagrađeni za rad. Danas je to slučaj samo za one pisce koji pišu popularne romane, tržišno isplative, dok za pjesničke knjige autori moraju naći sponzore za finansiranje štampe, a ako imaju sreću da se nešto od tiraža proda ili dobiju neku književnu nagradu, imaju šansu da malo pokriju i troškove izdanja. Takođe, u krizi smo sa književnom kritikom koja je danas hvalospjevna i prijateljska. Sve su knjige izvrsne, ako čitate dnevne novine! Razlog tome je što osvrte na knjige pišu dežurni novinari, a ne književni kritičari, koji, logično, za svoju kritiku traže honorar. Dakle, neophodno je uvesti određenom zakonskom uredbom obavezno honorisanje književnih djela od strane izdavača kao i prikaza na književna djela od relevantnih kritičara. To je jedini način da se povrati kakav-takav sistem vrijednosti i smanji šund literatura. Udruženje književnika Republike Srpske, bar od moga vođenja, redovno isplaćuje piscima honorare na ime autorskog prava po raznim aspektima. Mladi autori objavljuju svoje pjesme ili priče u časopisu Nova stvarnost, a vidimo rješenje za njihovo aktivnije učešće u književnom i kulturnom život svojih sredina u formiranju Književne omladine Republike Srpske pri Udruženju književnika Republike Srpske.

Kada razmišljate o svom nasleđu, što biste želeli da čitaoci i budući pisci zapamte o vašem radu i doprinosu? U kojim vrednostima ili porukama biste voleli da ostavite trag, i kako mislite da će vaš rad inspirisati buduće generacije?

Prije svega, želio bih da oni koji imaju ambiciju da se ozbiljno bave, posebno poezijom, pročitaju poneki izbor mojih pjesama, i siguran sam da će pronaći stihove i pjesme koje će im otvoriti nove pjesničke vidike. Mislim da sam od onih totalnih pjesnika, koji su istraživali sve pjesničke forme, iako je dominantan slobodan bijeli stih kao i veoma široka lepeza pjesničkih tema. Volio bih da čitaju moje pjesme o slovima i glasovima, sjenkama, mraku ljudskom i kosmičkom, o čovjeku i Gospodu, kao i ciklus proročkih pjesama s kraja devedesetih godina prošlog vijeka, pa neka onda slobodno sude o mom pjesničkom djelu. Ono što bih poručio onima koji dolaze je da vjeruju u sebe i kad nekad duhom posustanu ili izgube svaku nadu da mogu bolje i više. Poezija je čudo kosmičkih dimenzija jer je čak ni sam pjesnik često ne piše, nego priziva i sluti, a ona mu se onda javi kao najljepši jezički slap, iznenada, iz iracionalnih jezičkih predjela uma. Mlad pjesnik često ni sam ne razumije to što je zapisao, ali baš u to nešto vjeruje, tom nečemu se raduje, što će tek mnogo godina kasnije možda shvatiti i početi da se divi svom jedinstvenom nadanuću. Možda bi mladom pjesniku najbolje mogla da posluži na neki način poučna, iskustvena pjesma, Pjesma, kakve ne treba pisati, upravo protiv kakvih sam se u poeziji borio, ali životna dob mi sad dozvoljava, u interesu novih posvećenika poeziji, da je ipak preporučim:

PJESMA, KAKVE NE TREBA PISATI

Da bi pisao poeziju

prestani pisati pjesme

o poeziji

Da bi pisao poeziju

pokušaj shvatiti dublji smisao

slova i riječi

kojima ispisuješ pjesme

i onda kad ti se u prvi mah

učine besmislenim

Da bi pisao poeziju

budi uzdržan prema riječima

koje se nude same

sa vrha tvog još lakokrilog jezika

Da bi pisao poeziju

češće krijepi i umivaj dušu svoju

stihovima drugih pjesnika

Da bi pisao poeziju

nauči voljeti ljude

bez obzira na to što si i sam čovjek

i na smrt uplašen ljudima

Da bi pisao poeziju

saznaj moguće o mraku

kako bi znao

uživati u darovima svjetlosti

Da bi pisao poeziju

ne piši pjesme na već zadanu temu

poput pjesme koju upravo ispisuješ

jer i ona je samo pjesma o poeziji

ali ne i poezija sama

Poezija nikom ne dodvorava

ne sklona je mnoštvu i ništa

od njega ne očekuje

poezija ne poučava

o smislu i ljepoti

Poezija je sami smisao i ljepota

Pjesniče

Zato je ne pretvaraj u patetično ruglo pouke

ne zaklanjaj se iza

providnog plašta umovanja

Ona više – Tu – ne obitava

Željno te iščekuje

u iracionalnom

zvjezdarniku jezika

PODELITE OVAJ TEKST NA: