O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Poezija


PESMOPLET NOVOSADSKIH PESNIKINJA

Sanja R. Petrović priredila
detalj slike: KRK Art dizajn


PESMOPLET NOVOSADSKIH PESNIKINjA


„Novosadske pesnikinje“ su neformalna grupa ravnopravno i slobodno udruženih poetesa, koje gradu u kome žive i stvaraju poklanjaju svoje istkane stihove. Nastala je krajem 2022. godine, kada su prijateljice Jasne Milenović i Sanje R. Petrović spontano došle na ideju da zovu poetese, koje žive i rade u Novom Sadu, da učestvuju na jednoj književnoj večeri. Od tada pa sve do sada zajedno nastupaju u kontinuitetu. Ova grupa broji pedesetak pesnikinja. Najstarija među njima je Spasenija Cana Sladojev.





TISA 

Spasenija Cana Sladojev


Sviraju proplanci pevaju nebeske ptice
Uzdišu vrbaci
Nisu to zvuci ni prkosa ni poraza
Ni zgomilanih leleka
To Tisa životu pozdrave žubori

Nisu to ni grobovi ni krstovi
To lokvanji belolisti talasaju
Lepotu ljubavi cvetaju
To sunce rasipa svetlo
I odsjaje sa lica Tise
Nad ravnicom




ZVEZDANA GEOGRAFIJA

Gordana Đilas


I
Iza mene korača senka
Laje kao besan pas
Ispred su dedine sanke
U koje ću se popeti
Samo da nadođe sneg
Iznad je nebeski svod
Jedina daleka sigurnost
Kada hladnom svetlošću obasja
Nas donje, hoće li oni, koji u svemu
Pronalaze lepotu disanja
Preživeti
Kao da nema Boga među njima
On je u umivanju hladnom vodom
Žaru obraza
Rashlađujućem šoku
U prijatnosti koja sledi
Otrežnjenju




MAKAR DEO PUTA

Sanja R. Petrović


Ponesena mirisom dinja
između žutih cvetova
sanjivo pogledah u daljinu
i videh te u duginim bojama
sa Ikarovim krilima
kako krstariš nebom.
Zamolih vetar da dune
i ponese me k tebi.
Ne, ne znam leteti
ali pratiću te
gazeći po krpicama oblaka.
Ako zaostanem... Neka.
Bar znam da sam deo puta
s tobom
provela.




PREKO VIDIKA

 Ljubica Vukov Mihajlo


Videla sam samo Sunce...oblak..
Prošlost zaboravljaju
Samo oni
Koji nemaju sećanja…
I Karma me sustiže...
I Dedovinu će da mi vrate.
A crnila duše u stopu me prate.
I ne znam kome ruke da pružim
Vernost i život svoj da odužim.
Tebi sam okrenuta istinom noći
Snagom i moći.
Uma svesti i podsvesti hodim.
Pesak teče u zlatastom sjaju.
Sipino mastilo modrinom.
talase piše.
Na dnu zvezde i biser u školjci zavele.
Osvetlele put ajkulama i piranima,
Što nas do dostiju oglodaše za tren.
...Pogledom prelazim i preko vidika.
Nadvisim glas,
Usporim korak
Usporim sjaj zvezda krak
Prolomim eha glas
Prolomim kamena prasak
...OVAJ NAROD, MORA NAĆI SPAS...




NEMAM TE VIŠE

Mirjana Štefanicki Antonić


Nemam te više
Na rubovima svojih dlanova
U svojim htenjima
U svojim željama i strastima
U molitvama
I planovima za budućnost

Nemam te više
Nikada te nisam ni imala
Nisi bio ni moj ni svoj
Ni Božiji

Ničiji




BESKONAČNOST PLAVIH VISINA

Mila Vojnović


Volela bih da sam ptica,
da letim u beskonačnost plavih visina;
volela bih da sam zvezda
da obasjam put kojim hodaš;
volela bih da sam cvet
da rastem u saksiji na tvom prozoru;
volela bih da sam voda
da me ispiješ kada si žedan;
volela bih, volela…




PORTAL

Nera Legac Rikić


Ti i ja kroz portal u drugi svet
Ja u povratku odatle
Svaki put izgubim mrvicu sreće
Što ostane negde na putu
Kao mirišljava latica.
Ti ostaješ sa druge strane
Tog mosta,
Sa mirisom mene
Za preživljavanje do sutra.
Ja i ti, sa strane koja je tuđi
Teren za oboje
U odlasku odatle
Za tobom ostaje trag peščani
I miris Dunava
Za preživljavanje do sutra.
Mi, zajedno, negde...
Gde smo oboje svoji
Bez portala, bez signala,
Sami sa nama
Sa svojom ljubavlju
Gde nam niko ne treba.
Samo ti i ja, samo ja i ti.
Samo MI!




ŽELjA

Dina Zavarko


Razlij se po svemu što u oko stane,
raskrili vreme,
raspoluti ga na željeno i ono što nam ne treba.
Zagolicaj vetrove,
neka nas vinu u vekove daleko
odavde.

Sakrij se ispod mojih trepavica,
zaplivaj smaragdnim jezerom
i poželi mi sebe.

Dodirni deo mog stogodišnjeg bola
i pokidaj trnje oko pomodrelih zglobova.
Obavij moje misli čežnjom usamljenog labuda,
veruj u pesmu koju ti nisam ispevala.
Oslobodi me!
Oslobodi nas!




GOSPOĐA

Tanja Petrović


Pamtim taj voz...
udobna sedišta, pomalo odrpana,
pa i prljava,
sa mirisom naslaganog, ustajalog, znoja
i jeftinog, izlizanog, pliša.

Pamtim sebe kao gospođu
u tom vozu.

Sad sedim kraj hladnih šina
tražeći tren raspada,
kao da ću tako moći shvatiti
sve te brze, gospodske vozove
u kojima se vozi sirotinja.

I dalje sam gospođa...
sa talogom prašine na šeširu.

Biram toaletu
osenčenu blatom,
kupujem kartu za osmeh
i mesto na čeličnim šinama,
u mraku ovog sveta.




SKORO BEZ TREPTAJA

Ljiljana Fijat


Ljubimo se skoro bez treptaja.
Autobus je prošao, prvi, drugi, treći...
Slavuj je prestao da doziva svoju ženku.
Sve je mirno, izuzev, što se na grane spremaju, jata vrabaca.
Šta nas sprečava da legnemo u njivu,
gde već plaminjaju Mesec i zvezda Danica,
spustivši se sa nebesa?
Ili do Dunava da odšetamo i pronađemo neki gumeni čamac
za spasavanje, privezan uz rečnu obalu?
Samo vatra naših poljubaca.




JASENOVAC

Mira Grk


Nad njihovim grobom,
nikad se neće izviti beli mermer
i zlatna klesana slova.
Ni krsta, ni znamena nema
više njihovog čela,
njihovom sudnjem času
ne bi ni molitve ni opela.
Na anđeoskom krilu,
Stale su njihove oči,
Zauvek zaspale,
neke noći ledene, mrzne.
Da li je krvnik znao,
Da onaj ko sečivom na dete drzne,
I pakla oganj, praštanjem zove?




AKO SE VRATIŠ

Milica Stević


Da su meni oči tvoje
Sunce ne bih poželela
Sijale bi one meni
Sve dok ne bih pregorela.

Da su meni usne tvoje
Sa njih ja bih vodu pila
Sladila se svakog dana
Žedna ne bih nikad bila.

Da su meni ruke tvoje
Na njima bih spavala
Sanjala bih slatke snove
I do zore tu ostala.

Da se meni vratiš opet
Želela bih neg’ sve blago
Nosila te oko vrata
Ko kamenje sjajno, drago.




LjUBAV

Vesna Fojkar Ćirić


Ovde pada kiša,
danas je baš neko čudno vreme,
ni brzo, ni sporo,
nekako ljubačasto i sivo,
dugo kao ravnica i bezbojno zeleno..
Slivale su se kapi
i padale niz oluke,
razbijajući korake, iznutra,
ćutala sam i slušala
njihov smeh i kockanje sa vremenom,
znala sam da je večnost izmišljena parabola suncu
i da ga samo nedostajanje uveličava,
i znam da je sve u glavi i mislima
koje u ovoj trci leptira
kradu otkucaje sata
i otvaraju ona sakrivena vrata,
dok zatvorenih očiju
čekam da iskaplje vreme,
probude se svici,
a Ljubav me zgrabi
i širom pogleda u biserne oči i kaže:
sve će proći...
ja sam tu...




TELO

Borislava Dvoranac


Dok stojim i čekam
Vetar mi otima haljinu.
Već mi je muka
Od iskrivljenog tela
Koje pokušava da se sakrije.
Ukopavam se sve dublje
U oblak mašte
U nadi da će neko poznat
Naići da me spase.
Podižem ruke
Obliva me hladan
Lepljivznoj
I pogled
Koji mi maše
Dolazeći u susret.




MOJA UČITELjICA

Slavica Nićiforović Veselinov


Moja učiteljica,riznica znanja
ona me je naučila pravila
reči pisanja i čitanja.
Moja Učiteljica Ružica
i po rođenju
i po karakteru sremica
-rodom iz Suseka,
pravična,radna,vredna i zahtevna.
Kod nje svi mogu
može ko god ,oće
a ,oće ko god se potrudi.
Kad jedan priča –ostali ćute.
Eto je bio prvi čas kulture
u prvom razredu kod moje učiteljice...
Moja učiteljica ko i svaka
bila je riznica praktičnih saveta.
Bila je to snaga beskrajna
snaga uma i volje ,upornosti
da od nas čestite ljude stvori.
Moja učiteljica nije grlila rukama
nije nas mazila
al je pazila na svaku našu izgovorenu reč
na svaki naš trk i skok
na svaku našu loptu
kad odkotrlja na put.
Grlila nas je pogledom i brižno bdila
ko oblak nad našim pokretima
pri svakom susretu.
Ona se vidno brinula o našim životima
savetovala i učila
-brisanje peškirom od stomaka ka gore,
da grudi devojčici pravilno stoje
-brisanje štrika pre prostiranja veša
-pravila životnosti i pokreta pri radu,sedenju,hodanju
-dizanje tereta da ti ne strada kičma....
Moja učiteljica,riznica
svakimpokretom jepodučavala
i ostavljala pečate znanja.
A sad se to kaže
vaspitavala je ličnim primerom.
Moja učiteljica Ružica
bila je velika veličinom Čoveka tadašnjeg doba
pravična,radna,čvrća od čelika
u svemu
od uspravnog držanja do datog obećanja.
Za primer uvek i svuda.




ANTIKVARNICA MENE

Nina Obradović


Kao nenaštiman klavir
Otklopljenih dirki
Stojim
Čekam da zasviraš
Da iz mene melodija potekne

Kao verglo bez drške za namotaj
Zarđalih limenih ploča
Zaškripaće želja za tobom
Požuda u napetosti
Prašinu da oduvaš
Paučinu pocepaš
I zasviraš

Kao stara knjiga
Memljivog mirisa
Požutelih stranica
Danteov "Pakao"
Ili Šekspirova izdanja
Vekovima prkose vremenu
Kao ja strepnjama svojim

Čekam u uglu vremena
Da u ovom svetu bezvrednom
Otvoriš vrata željom
Onog što odavno ne nalaziš
Antikvarnicu mene otkriješ




PUDING

Sanja Obradović


Ostaću jedini detalj
iz rajske bajke, Simona.
U očima je imala laso,
u zenici svetlost,
na trepavicama mračnu penu,
ispod kapaka krljušt zatvorenih snova,
oko ruku vijaču galopirajućih konja,
u prstima mačkastu kapsulu,
na telu talas besnih pasa.
Mrak je, Simona.
Odsjaj.
Hodala je po nasmejanom
pudingu od magle.
San je san,
a lek je lek,
i on ne pomaže uvek.




BORKOVAČKO JEZERO/ DAN U SREMU

Mirjana Šuljmanac Šećerov


Srem je čudo
od lepote zavičajne.
Šume Fruške Gore
putevima ispresecane
smenjuju se sa žitnim poljima,
kukuruzima rodnim,
baštama,.alejama cvetnim,
svirkom i pesmom...
Uspavani pomalo od žestine
što ni hlad ne može da popravi,
ka jezeru hrlimo.
Pukla žitnica u nedogled;
srce od sreće brže kuca.
Pred nama Borkovačko jezero puca.
Iza Fruška ostaje.
Ruma se naslućuje
i na pesnička druženja poziva.



ROD SMO

DraganaĆatić

veli


Otpoziv pesnika
isto kaže.
Sve se ljubavlju i pesmom iskaže.
Novom snagom sabornost jača.
Prepreke ruši i snagu daje.
svetlošću obasjava...
Tu ljubav večna obitava
i sudba čoveka
zemljom osnažena za večnost,
za neprolaznost
milošću Božijom za sva vremena!
Volimo samo,spas je u tome
Oslobodimo se teškog bremena




PRIJATELjU

Marina Žinić Ilić


Prijatelju, odakle dolaziš
znaš li kuda dalje i
dal` ćeš ustati sutra,
ko će s ovog sveta pre ili posle
dok te ljube krevet, postelja i kuća
čekajući trene milodarne
i glas nepoznat, krugom senke
na stazi smrtnosti i besmrtosti.

Žedan si ovog i onog
na pragu si starosti puke,
na život si trošan svik`o
u razdorima si i pohlepi
u gomilama nesreće i meteži
u vremenu, što juri u nepovrat
gde reprize zapravo nema
između blizine i daljine.

Osećaš li da živiš s bolom
da toneš u sebe i goriš k`o sveća
nad čestim zadahtajem smrti
dok vrline čekaju na te
sjaj u duši kao zaveštanje
i žuborenje iz vrutka srca
s čarima blaženstva i ljubavi svete.

Voliš li nekog i nešto
dušmane nebitka i bitka
ili voliš zlaćani trenutak
što ga duše u Gospodu sljube
bližeći se vrlom času vaskresenja
da te upozna s anđelima
i prevede kapljom u iskonske vode.

Bejah danas, a da li ću biti
pitanje nad kojim se vrtiš
kao sunce nad izgrevom svojim
kao Dostojevski s nagradom i kaznom.
Na kraju ipak sebi se nasmeješ
ili najčešće samo zaćutiš
dok su ti preci u gostima
a potomci rukuju, s nebesima.




KAPIJE ŽIVOTA

Dana Radulović


Zašto se život začinje u suzi?
Šta se to spozna na dan rođenja?
Kada plač djeteta tugu izranja,
Da li to sliči svakoj tuzi?

Šta se događa kad te život vara?
Kakav je to smisao postojanja?
Gdje su kapije svitanja i raja?
Zašto nas sve ponekad tuga osvaja?

Zašto se čovjek moli i voli,
Kada život ide tokom svojim,
Kada te povređuje sve što te goni,
Pitam se vječno dok pod zvijezdama stojim.

Kapije života nisu na zemlji.
Čovjek je sjeme prosuto sa neba.
Na zemlji je samo ogoljela duša,
Koja ne zna da nađe puta.



NOVI SAD

Ranka Grković


S obe strane Dunava
večnost mu posejana.
Nikao iz Racke varoši
i naselio ovu krišku
velike Terezijine jabuke.
Još otkad je Dunavu
močvare ispio,
sadi se neprestano.
Nisu mu uvek cvetale ruže,
ali ima cveća koje mu uspeva.
Voli svoje mostove i strepi od novih.
Priča na svim svojim jezicima.
S proleća miriše na muškatle.
Lenjo gleda u sat preko reke
i ne mari za vreme.
Šije visokih kranova
paraju mu nebo.
Nojev golub
sa maslinovom granom
opisuje mu dušu.



TEBI SESTRO SA ZMIJANjA

Beisa M. Romanic


Znam da si to od srca radila,
Mrgudo, sestro moja sa Manjače...
Dok sam se tvojim sirom sladila,
Uz vruće parče crne pogače.
Pismu i lijepim riječima
Djecu sam tvoju učila,
Da odaju čast svojim precima,
Da se ne bi u životu mučila.
Mrgudo, majko sa Zmijanja
Obje smo istu pjesmu slušale,
Zvuk vjetra koji za dušu prijanja,
Čuvajuć' djecu od mržnje i kušanja.
Sa istog izvora smo vodu pile,
Hladnom žilom djeci prale lice,
Na tvojoj raširenoj pregači snile,
Mojom svilenom maramom bijelom
U jesen ispraćale umorne ptice...
Stanimo Mrgudo ponovo obje
Na bedeme Zemlje pradjedova,
Zaustavimo te teške seobe,
Suze i boli naših sinova!



PORAŽENA

Branka Dačević


Na kolenima plačem,
poražena i povređena,
osramoćena i prezrena.
U blatu tražim svoju lepotu.
Gordost, šta je to?
Ruke teške od blata i vode
dižem ka tebi moleći.
One sve teže i teže padaju nazad
u gusto tamno blato
puno prevara i laži.
Poslednjom snagom izvlačim ruke
i dižem ih ka nebu u tihoj molitvi.
Tišina, samo tišina se čuje dok se
blato sliva niz moje ruke i grudi.



KAMEN GOVORI

Stanka Ćalasan


Na onim bregovima
i u pitominama,
nekada su sela bila.
Sada zjape ozidine.
Neke,
survane u gomile.
Ispod stamenca,
šarka palaca.

Kamen govori.
Na temeljcu biljeg života:
Utisnuto stopalo djeteta.
U svakoj se ozidini
zaljuljala kolijevka.
Dolinom,
plač pronio.
Sada plaču pustolovine.
Sve drveno u zemlju uraslo.
Pitomina,
korov i travuljina.
Šume i planine uvukle jauke.
Od bola ječe urvine.
Strašivoća od divljači.

Samo...
kamen govori!




ĐURĐEVAK

Mirjana Milankov


Iz šarene hladovine
ispod strehe davnašnjeg banatskog doma sačuvanog u sećanju
sitni mirisni đurđevak
Jovankinom rukom u rođendansku majsku sliku
u zelenom ramu pretočen u uspomenu.
Kroz plavu izmaglicu nad Dunavom
zvuci usamljenog saksofona
mešaju se sa zracima izlazećeg sunca.
najavljuju još jedno jutro.
U glavi se njišu koraci sinoćnjeg valcera.
Ptice svijaju gnezda.
Ljubavni lepet krila,
gugut mladih golubova na procvetaloj lipi
pozdravljaju novo pokoljenje.
Na napupelim granama proleća
budućnost cvrkuće. Sviće.




MILOST

Anamarija Kaluđerović


U duši mi se nastanila,
milost Boga velikoga
to ti danas mogu reći,
blago meni, blago meni.
I ne traži Milost mnogo,
samo moje srce otvoreno
prema tebi, koga ljubim,
blago meni, blago meni.
Zar to da ja propustim
u vremenu nemilome,
ne, nikako, Bog mi dade
put ka tebi, dar veliki,
blago meni, blago meni.
Tim ću se darom ispuniti,
dobrotom i milinom sjati,
srce će mi biti milostivo,
prema tebi, koga volim,
blago meni, blago meni.




OFELIJA

Ljiljana Jarić


Obale joj puste, same, nema leske ni vrbaka,
samo pogled zadocneo u dnu reke, spletu granja.
Površina vode snene još se mreška ko da sanja,
mladenstva joj potonuće, mali drhtaj usred mraka.

Lice njeno još se smeška, rekao bi radost mije.
Pogledaš li jagodice još rumene krvlju živom,
videćeš to nežno lice, zapleteno mladom ivom,
uspavano pesmom starom još lepotu ljupku krije.

Zastani kraj mladog vala,
grudi nežne joj celiva,
plovi ona sva blistava, misliš cvet je belog krina,
u rukama svelo cveće sa kojih se tuga sliva.

Utopljena u lednom snu ona blista obasjana.
Zaljubljeno je nosi reka, dno privlači poput gnezda,
sa nebesa sivih
zlatna suza na nju pada poput zvezda.




DECA U MENI

Jelena Stojsavljević


Deca u meni stare
„Okani se prošlosti!“, viču
Zreli su to ljudi, imaju svoje Ja
Deca u meni trpe sve nalete
Mojih slutnji
Sva moja siromaštva i sumnje
Postali su i oni sede glave
Pune mudrosti
Dele mi savete, neprestano
Zapitku ju me, ispituju
Čude se mojim izletima u bolje sutra
Čekaju mirno da učinim neko čudo
Kao pred rudu
Žure, ta deca
Da ostare
Pre mene




ZALUDNE

Vesna Stefanović


Zaludne pokladne igre
Ni jedne beline
Ni jednog odsjaja.
Zgužvane misli
Nedorečenim satima.
...Satima nedorečenog...
Odsjaja u belini.




BUĐENjE U PARIZU

Vesna Prugić Mileusnić


Ako se probudiš u Parizu
i slušaš tonove klavira
koji dopiru sa sprata,
sa ulice, sa svih strana,
iz duše...
ne možeš se zasititi;
Ostaješ gladan snova
i želiš da ih ti i Pariz trampite.

Tada bi znao o čemu Pariz sanja.
Da li i on misli na tebe
kao što ti misliš na njega?

U tom ćošku svog svemira
daruješ mu svoje dane, svoje noći,
postaješ manje svoj više njegov
i osećaš kako se njegove note
rasipaju po tebi i onesvešćuju te
i zanose kao najljubavnije reči.

Zaranjaš vrtlog misli u jastuk
i buncaš:
Je t'aime, Je t'aime.




PROŠLI SU DANI

Ružica Škorić


Projurili su dani
u kojima smo u sunce okivali snove
i posle svake kapi kiše tražili dugu.

Sviće drugačije jutro,
otvaram umorne oči
i skrivam tugu.

Projurili su dani
u kojima smo čednost uplitali u ljubavi busolu
i osmesima sreće do zvezda gradili prugu.

Sviće drugačije jutro,
otvaram umorne oči
i skrivam tugu.




MOJA RAVNICA

Vesna Nikolić


U snovima, u nespokoju
ravnica mene čeka,
nalik na Vojvodinu moju
a ipak je druga neka.

I reka spora kroz vrbake
šapuće vrelinom leta,
prašina sluti moje korake,
kraj puta bulka cveta.

Dani od sunca pozlaćeni,
večeri zvone do oblaka.
Pendžeri moji neotvoreni
ko doziva me iz mraka?

Dušo, kako da odemo tamo,
da utehu nađem tebi?
Kako, kad samo za boli znamo,
kad sreću poznali ne bi.




JABLAN

Branka Kostić


Visoko digao ruke ka nebu…
u nedogled
htjede da dohvati ljubav
sve dokle se pružio pogled.

On drhti čitav i sav
u lepršavom lišća sjaju,
to sniva snove žarke
a sve o prohujalom kraju
što stameni korijeni znaju.

Vjetar mu uništi sreću
potamniše i duša i snovi
dođoše dani turobni, teški
čekajući početak novi.

A sreća ne traje dugo
ode- pa opet dođe
zablista krilima punim
i onda opet prođe.




RAZLIVENO SVITANjE

Sovjeta Eta Grubešić


u uvalama jastuka polako ,lako
razliveno ružičasto svitanje
raskošnim vijugama kose
zagrljeni labuđi vrat miluje
pred nijemim otvorenim očima
grubi dlan obrise tijela dira
trga mrežu svilenih niti
nekada svojih sada tuđih
ječećih zvukova
žestinom sudara vrelinu slama

ulicom dan nadolazi
pjeva prolaznik
strahu ispod krošnji

strast noći k'o oseka morska
zatvara školjke u udubinama
iza mjesečeva talasa
budne oči pletu tananu čipku
jutarnjoj rosi
zvuk nosi pečat smiraja
u bolu hrapava glasa
biserni prah svjetluca čudan
na snježno bijelim grudima
otisci prstiju zločinca
ne govore ne pomiču se

sama uvijek
sama oduvijek tragove
u sebi ne ostavljam




PLES SA ZMIJOM

Jasna Milenović


Razmotaj se iz klupčeta, vidarice,
I u transu uvijaj se nežno sa mnom.
Ispod praga, zaštitnice-čuvarice,
Sačuvaj me obgrljenu Vodom Tamnom.
Ti, Pramajko, koja šumom kliziš tiho,
Zaokruži oko kuće repom svojim.
Od svih sumnji zaštiti me ovim stihom
I odagnaj sve od čega još se bojim.
Iza sebe da odbacim košuljicu,
Da oljuštim sve strahove, kao i ti.
Daj od zuba amajliju-ogrlicu
I tvoj jezik, da bih mogla govoriti.
Zmijska reč mi na nepcima da proklija.
Od otrova da me leči poezija.




BEZTEBICA

Vesna Egerić


Kao da si nestala,
još uvek zovem tvoje ime,
idila spojenih sudova je prestala,
ja plašim se još jedne zime.

Dani se nižu kao crne i bele dirke na klaviru,
ukucavam na mobilni telefon:
javi se.
Da li sad počivaš u blaženom miru?
Uprkos svemu, nebo još uvek plavi se.

Sve ih je manje nego nekada
oko mene su samo sene,
pa se i sama pomalo pitam
zašto nisi povela i mene.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2025 © Književna radionica "Kordun"