Intervju sa piscem Draškom Sikimićem

Priredio: za Književnu radionicu Kordun, Ilija Šaula
„Jedina kritika vrijedna pažnje je ona tiha, na uvo, i to prije objavljivanja knjige.“ – Draško Sikimić
Draško Sikimić je autor romana Čvor na omči koji je objavila izdavačka kuća LOM – Beograd, neposredno pred 64. međunarodni sajma knjiga u Beogradu. O romanu se dosta govori, kao i o njenom autoru, koji je čitalačkoj publici do sada poznat kao pjesnik sa objavljene tri zbirke poezije: „Smotuljci“ (2016), „Ogrebotine“ (2017) i „Moje kosti ujedaju“ (2018).

Osnovnu i srednju školu završio je u Ljubinju, gdje je i rođen 22. marta 1984. Zamjenik je glavnog i odgovornog urednika na portalu Moja Hercegovina. Voli da gleda kroz prozor i u nebo. Ne voli računanje vremena i ne voli da priča. Često misli da je vuk pa izbegava ljude. Voli šumu, maglu i oblake. Već više od pet godina ga ništa ne čudi. Živi u rodnom Ljubinju.

Osvrćući se na roman Čvor na omči u jednoj emisiji Radio Beograda, urednik pomenute izdavačke kuće Flavio Rigonat istakao je da je riječ o vrlo uspjelom i kvalitetnom djelu.

Kad pjesnik opoetuje svoje snove, javu i nadanja, osijeti u dubini duše da ima još mnogo toga da kaže, a nove misli kad počnu da vaskrsavaju nastaju priče, romani, rađa se delirijum u kojem se prošlost preliva u budućnost.

Kako se kod tebe odrazio prelaz sa poezije na prozu, odnosno romansijerstvo?

Ne postoji nikakav prelaz. Tu se radi samo o odluci da napišeš priču za koju ti se učinilo da postoji u tebi. Jedina razlika je u tome što na romanu, na prozi, za razliku od pjesničke zbirke, moraš više da radiš, jer u pitanju je veća građevina, konstrukcija koja može da se sruši ako nije dobro projektovana. Ja sam imao svoju priču dosta ranije, još dok sam imao objavljenu tek prvu od tri knjige poezije; dakle, priča za roman uvijek postoji u nama, eno je i u ljudima koji uopšte ne pišu. Stoga, jedini prelaz koji se događa je onaj iz nepisanja u pisanje, a kad jednom počneš da pišeš, tu ostaješ do smrti.

Koliko društvene prilike u Srbiji utiču na stvaralaštvo mladih pisaca, ako uzmemo u obzir da ne pripadaju nijednoj ideologiji?

Nisam siguran da mladi ne pripadaju nijednoj ideologiji. To što su neiskusni, ne znači da nisu usvojili nečije razmišljanje; naprotiv, njihovo neiskustvo ih čini lakim plijenom. Uostalom, mladi pisci imaju porodice i članovi su zajednice, i sve to ih oblikuje, lokalni folklor i tako dalje.
Danas postoji nešto što ja zovem „ratno profiterstvo” u književnosti, a u njemu učestvuje možda podjednako i mlada i neka srednja generacija pisaca. A, o ratu, po mom mišljenju, smiju pisati samo oni koji su imali snažna i teška iskustva; međutim, napisano je gomilu knjiga koje za osnovnu priču uzimaju neku ratnu temu, ne samo iz posljednjeg rata, nego iz svih prethodnih unazad 100 godina, svi nešto „istražuju” i pišu “istorijske romane”, a u životu nisu vidjeli od rata ništa osim filmova i dokumentaraca, i onda to marketinški veoma vješto prodaju za vrijeme određenih jubileja ili krsnih slava. Zbog toga sam veoma podozriv prema toj tematici u književnosti, i zato se sa velikim poštovanjem poklonim pred piscem u čijem pisanju lako osjetim da je izvor njegovih rečenica stvaran, a jedan od takvih je, recimo, Darko Cvijetić iz Prijedora.

Šta kulturu vuče na dolje i koliko mladi mogu da doprinesu izgradnji kulturnog obrasca zemlje Srbije?

Nepismen i neobrazovan narod, ali najviše i u svakom mogućem smislu nazadni političari, zatucani i zli, kao i lažni intelektualci, načitane budale koje u glavi nemaju kapacitet da to svoje čitalačko iskustvo upotrijebe onako kako bi trebalo da to rade ljudi na njihovim pozicijama. Sve to nam daje društvo u kome nijedna stvar nije postavljena na mjesto na kome treba da bude. Crkva nema nikakvu ulogu u kulturi i društvu uopšte: jedan bilo koji lokalni pop je više knjigovođa nego duhovnik, vladike liče na marketing menadžere koji te ne uče vjeri nego ti je podvaljuju ispraznim govorima na raznim skupovima, a patrijarh više podsjeća na diktatora nego na duhovnog vođu; jedino monasi u tom svijetu nisu prevaranti, ali oni nažalost nemaju skoro nikakav uticaj, i smisao Crkve bi se “obnovio” samo kada bi oni “držali” tu vjersku instituciju.
Mladima se praktično ni ne daje šansa da učestvuju u izgradnji kulturnog obrasca u državi: mladima se upravlja, od kuće pa do obrazovnih ustanova mladi se indoktriniraju raznim nepotrebnostima za život, sloboda postoji samo kao ideja i zapravo je iluzija; često uspijeva samo ono što neka ideologija želi da uspije. To nije ništa novo. Da bi se pomoglo kulturnom obrascu države, treba „izaći” iz tog obrasca, pa u nekom smislu i iz same države, ili njenog društva.

Koliko današnji izdavači u Srbiji imaju uticaja na kvalitetu sadržaja knjige ili su ažurni uglavnom oko tehničkog dijela i štampe?

Ne znam. Znam samo da u Srbiji postoji “dovoljno” dobrih izdavača, sa veoma kvalitetnim izdanjima. Jedan od takvih je i LOM koji objavljuje moje knjige. Ali kvalitet sadržaja neke (domaće) knjige je isključivo piščeva stvar, izdavači i urednici ne mogu nešto mnogo da to poprave, mogu jedino da odbiju loš rukopis. Tu se onda stvorila očekivana gomila izdavača koji objavljuju gotovo sve što im se ponudi, jer postalo je primamljivo imati objavljenu knjigu. Mislim, to je u redu, ali prevario nas je onaj koji je rekao da „moramo ostaviti nešto iza sebe, neki trag, bar jedno posađeno drvo ili napisati knjigu”, jer ne moramo, zaista ne moramo. Iako, bilo bi odlično da sadnja bar jednog drveta postane popularna kao objavljivanje knjige, ali to se nikada neće dogoditi, jer drvo sporo raste i ne možeš organizovati promociju posađenog drveta i pozvati cijelu rodbinu da te vidi tako uspješnog.

Vještačka inteligencija uzima sve više maha na svim poljima od industrije do društvenih i prirodnih nauka, da li je ona neprijatelj pisanom stvaralaštvu ili je doživljavaš kao nešto što će unaprediti knjigu i osigurati njen opstanak?

Jedini neprijatelj pisanom stvaralaštvu su pisci i književni kritičari. Tehnologija ima svoje mane u raznim oblastima, ali knjigama se ništa neće dogoditi zbog razvoja tehnologije. Čak i u daljoj budućnosti, kada će zasigurno postojati razni napredni načini uzimanja literature, „smrdljiva” papirna knjiga će postojati, jer to je jedan neuništivi duhovni ritual koji će ostati nezamjenjiv do kraja svijeta.

Uvijek govorimo o duhovnom napredku i podizanju nivoa svijesti. Ako bi došle na red društvene promjene, pored doze ljudskosti koju naš čovjek poseduje, šta bi još bilo neminovnoda se unapredi?

Odnos prema prirodi i arhitekturi. Sve zgrade bi trebalo da se grade u saradnji sa vrhunskim umjetnicima. Trenutni obrazovni sistem treba jednostavno isključiti i baciti u smeće, i onda uspostaviti novi koji nema nikakve dodirne tačke sa starim. U tom novom obrazovanju u svakoj oblasti treba da postoji predmet koji se zove “Poštenje”. Političare treba ukinuti: uređenje zajednice da vode samo stručnjaci. Kad bi se sve to sredilo, riješio bi se i jedan ogromni problem, a to je da ljudi više ne bi bili ovako dosadni kako su danas dosadni.

Čovječanstvo je danas opsjednuto krajnostima, od pukog siromaštva do trulog bogatstva, živimo u međusobnom nepovjerenju, dok se sa druge strane glumi tolerancija, poštovanje i međusobno razumijevanje, šta će se dogoditi kad sva ta gluma potpuno izblijedi, da li je na pomolu natčovjek?

Neće se ništa dogoditi, jer gluma je postala toliko prirodna da će buduća djeca početi da se rađaju bezosjećajna. Hitamo ka nekoj unapređenoj nazadnosti uma. Meni je to ponekad komično. Ali to što je sve izglednije da je Natčovjek nemoguć, ipak mi ne ubija volju za življenjem.

Tvoj prilaz umjetnosti riječi je duhovnog aspekta prožet magičnim realizmom, ili sam to mogao čak definisati obrnuto. Kakvo je razumjevanje na liniji autor čitaoc i kako je do sada kritika ocijenila tvoje radove?

Dok sam pripremao svoju prvu knjigu (Smotuljci), a to je bilo sredinom 2015. godine, jedan moj prijatelj, stariji čovjek, iskusan čitalac, dok smo pričali o mom eventualnom stupanju među objavljivane autore, rekao mi je: „Tebi je najvažnije da te primijeti kritika.“ Iako sam tada bio krajnje neiskusan u pogledu književnog svijeta i svega što se u njemu zbiva, na te njegove riječi pomislio sam: „Pa, ovaj, nije mi to najvažnije.“ I zaista mi to nije bilo najvažnije, a nije mi ni sada. Mislim da me kritika tek sada primijetila, sa izlaskom mog prvog romana, a poeziju, koliko ja znam, nijedan kritičar nije „komentarisao”; postoji samo jedan tekst o mojim pjesničkim zbirkama, napisan je ove godine, objavljen u listu „Danas”, o mojoj poeziji pisala je književnica Sanja Nikolić iz Berlina. Oko romana su tek krenule da kruže priče, objavljen je i jedan tekst, osvrt, u „Oslobođenju” pisao je Đorđe Krajišnik, ali vjerujem da tek slijedi „kritičarenje” oko „Čvora na omči”, jer tako to bude sa romanima koji su zbog nečeg primijećeni u tim krugovima. Ali ne mogu mnogo da razmišljam o tome jer to nije moja stvar, ja imam svoj svijet u kome pišem, a kritika ima svoj u kome „nešto misli o tome”, i dobro nam je kad smo na distanci. Uostalom, svaki kritičar je samo još jedan čitalac, i to što se nalazi u poziciji da „ocjenjuje” ne znači i da je on krajnji „sudija” nekog djela. Ovo možda zvuči kao da se ograđujem od neke negativne kritike mog rada, ali zapravo od samog početka ja želim, lično za sebe, da napravim jasnu distancu od svake vrste kritike, pogotovo one pozitivne koja ima veću moć da „uništi” pisca nego da mu nešto „pomogne”. Jedina kritika vrijedna pažnje je ona tiha, na uvo, i to prije objavljivanja knjige.
Sa čitaocima imam uredan odnos - ne susrećemo se često oči u oči, i to je baš dobar odnos, pošten. Međutim, preko društvenih mreža stiže dosta razumijevanja, i ponekad je lijepo čuti neki zanimljiv doživljav vezan za čitanje mojih knjiga.

Jedan dio javnosti očekuje tvoj roman„Čvor na omči“ u užem izboru za NIN-ovu nagradu, smatrajući da kvaliteta tvog pripovjedačkog dara to zaslužuje. Koliko bi jedna takva nagrada imala uticaja na tvoje dalje stvaralaštvo?

Na stvaralaštvo ne vjerujem da bi imala neki značajan uticaj, jer ne bih „stvarao” iz novca ili „ugleda” koji bi me tada zadesio, nego bih i dalje pisao iz života koji živim. Ali moglo bi da ima malo uticaja na život, mislim na način življenja, ali pošto ne podnosim nikakav populizam vjerujem da bih se vrlo brzo vratio na staro, na običnog „nenagrađenog” mene kakav sam sada i kakav treba da budem i u slučaju da moj roman dobije to priznanje. Sve ovo ne znači da ne bih volio da dobijem neku književnu nagradu, samo jako želim da zadržim „upravničku ulogu” u svakom aspektu svog života, pa i onu stvaralačku.

PODELITE OVAJ TEKST NA: