detalj slike: Zorica Turjačanin

Ranko Pavlović: Prvi dobitnik nagrade „Zorica Turjačanin“

Profesorica Turjačanin vrlo dobro je poznavala dušu djeteta i znala je šta ta duša očekuje od knjige koju čita. Takođe je znala da se mladi čitalac često idetifikuje s literarnim junakom. Pisac to mora imati u vidu i na indirektan, nenametljiv način ukazivala je na to u svojim kritičkim tekstovima. Nadalje, dijete ne voli da mu neko «popuje», pa je Zorica i na to skretala pažnju, ali opet na fini način, ukazujući na dobre primjere pouka koje proističu iz ponašanja literalnih junaka ili kako bi bilo dobro da ih bude tamo gdje ih u djelu nema, - Ranko Pavlović.

Ранко Павловић, књижевник, први је добитник новоосноване награде за дечју књижевност - Зорица Турјачанин

Književni ESNAF

Razgovarala: Neda Gavrić - Banja Luka, 11.04.25.

Tehnički uredio: Ilija Šaula

Prvi ste dobitnik novoustanovljene nagrade „Zorica Turjačanin“ za zbirku eseja o d‌ječijoj književnosti u rukopisu, koju je raspisao Institut za d‌ječiju književnost u BiH? Šta za vas znači ova nagrada i kako je oblikovala vaš pristup pisanju o ovoj važnoj temi?

Posebno mi je drago što se ustanovljavanjem ove nagrade skreće pažnja na ime prof. dr Zorice Turjačanin koja je cijeli radni vijek posvetila osvjetljavanju, tumačenju i popularisanju književne umjetnosti, naročito književnosti za djecu. Istinu govoreći, bilo bi lijepo da se ovoga neko sjetio u Republici Srpskoj, posebno u Banjoj Luci, gdje će, nadam se, u budućnosti neka biblioteka ili bar njeno dječje odjeljenje, škola ili ulica ponijeti njeno ime, jer to, bez sumnje, onim što je uradila zaslužuje.

Sjetio se toga nedavno osnovani Institut za dječju književnost u Bosni i Herecegovini, čije je sjedište u Tešnju. Ustanovljene su dvije nagrade. Ona za neobjavljenu zbirku eseja o književnosti za najmlađe nosi ime Zorice Turtjačanin, a ona za esej ili prikaz ime njenog bliskog saradnika Murisa Idrizovića, takođe zaslužnog za afirmaciju ovog oblika literarnog stvaralaštva. U svemu svesrdnu pomoć pružaju izdavačka kuća „Lijepa riječ“ iz Tuzle i Institut dečje književnosti u Breogradu. Sve to zaslužuje samo riječi hvale.

Kakva su Vaša iskustva u saradnji sa Zoricom Turjačanin?

Imao sam sreću da se moje prve knjige za djecu objave u tada elitnim edicijama, kao što su „Vjeverica“, „Lastavica“ i „Mladi dani“. Knjige objavljene u tim bibliotekama bile su moja najdraža lektira u ranom djetinjstvu. Teško sam mogao tada i pomisliti da će se i moja djela objavljivati zajedno sa djelima naših i stranih pisaca iz kojih sam učio o ljepoti i moći literature u životu mladog bića. Zorica je te moje knjige dočekivala s oduševljenjem, pisala o njima upoređujući ih sa stvaralaštvom baš onih autora od kojih sam učio. Mislim da nema nijedne moje knjige o kojoj nije objavila kritiku, ne samo za djecu nego i za odrasle. Kada bi se svi ti prikazi prikupili i objavili u jednoj knjizi, bila bi to podebela publikacija.

Iz svega toga jasno se nazire zašto me je veoma obradovala vijest da sam dobio nagradu koja nosi njeno ime.

Kako biste opisali značaj Zorice Turjačanin u kontekstu d‌ječije književnosti u Bosni i Hercegovini? Šta je nju posebno izdvajalo među savremenicima?

Zorica Turjačanin bila je neumorna. Mislim da u bivšoj Jugoslaviji za njenog života nigdje nije objavljena neka nova knjiga koju ona nije pročitala, a o većini njih dala i svoj kritički sud. Sarađivala je u mnogim listovima i časopisima, učestvovala na naučnim skupovima, pisala stručne, metodičke i naučne tekstove. Naravno, najveću pažnju posvećivala je stvaraocima s područja Bosne i Hercegovine. Pri svemu tome stizala je da recenzuje nove rukopise. Kod svojih studenata razvijala je ljubav prema književnosti za djecu i jačala kod njih svijest da treba da je popularišu kod svojih budućih učenika.

Kada je pisala o novim knjigama neštedimice je hvalila ono što je dobro, a umjesto stroge i obeshrabrujuće kritike onog što nije dobro, na vrlo lijep način je isticala kako bi to moglo da se kaže na ljepši, umjetnički snažniji način.

Kakav je uticaj imala Zorica Turjačanin na razvoj d‌ječije književnosti u bivšoj Jugoslaviji?

Često je sagledavala cjelinu književnog stvaralaštva za djecu na području bivše nam zajedničke države. Za najmlađeg čitaoca iz naših krajeva bliski su i svjetovi koje su literarno uobličavali braća Grim, Astrid Lindgren, Danijel Defo, Rober Luis Stivenson, Elin Pelin, Mark Tven i da ne nabrajam dalje. Zašto? Zato što su pisali jezikom i stilom bliskim djetetu. Tako se i Zorica Turjačanin zalagala da se brišu republičke i druge granice, jer knjiga namijenjena djetetu, ako je zanimljiva i umjetnički vrijedna, ne prepoznaje teritorijalnu, rasnu, nacionalnu ili kakvu drugu pripadnost njenih junaka.

Na koji način mislite da je Zorica Turjačanin oblikovala percepciju d‌ječije književnosti među čitaocma i piscima?

Profesorica Turjačanin vrlo dobro je poznavala dušu djeteta i znala je šta ta duša očekuje od knjige koju čita. Takođe je znala da se mladi čitalac često idetifikuje s literarnim junakom. Pisac to mora imati u vidu i na indirektan, nenametljiv način ukazivala je na to u svojim kritičkim tekstovima. Nadalje, dijete ne voli da mu neko «popuje», pa je Zorica i na to skretala pažnju, ali opet na fini način, ukazujući na dobre primjere pouka koje proističu iz ponašanja literalnih junaka ili kako bi bilo dobro da ih bude tamo gdje ih u djelu nema.

U Vašoj zbirci eseja, koji pisci d‌ječije književnosti su vam bili posebno zanimljivi i zašto?

U zbirci «Djetetu, iz duše djeterta» pišem o 36 pisaca i o znatno većem broju knjiga. U prvoj cjelini potrudio sam se da predstavim cjeloživotno djelo troje pisaca, Prvo sam prošao kroz bajkoviti svijet Grozdane Olujić, svestrane poznate srpske spisageljice za koju je kritika odavno rekla da je jedan od najznačajnijih bajkopisaca ovih prostora. Po tom žanru poznata je i u cijelom svijetu.

Zatim, moju pažnju privukao je i samorodni, da ne kažem samouki, pisac Đuro Stipanović koji je živio u selu Podbrdo kod Mrkonjić Grada. On je objavio oko stotinu knjiga, od kojih je najmanje polovina namijenjena djeci. Ima u tome svašta, ali pažljivim izborom sačinio sam zbirku zaista vrijednih pjesama za najmlađe. Ili, Đuro Martičić, Ćopićev zemljak, koji je živio u Hrvatskoj, do rata u posljednjoj deceniji prošlog vijeka u Sisku, a poslije rata u kome mu se svašta događalo u selu Žažina. Za vrijeme Jugoslavije bili su mu otvoreni svi časopisi, a slomom nekad nam zajedniče države praktično je postao – ničiji. Baš poslije rata objavio je veći broj vrlo dobrih proznih i pjesničkih knjiga za djecu, uglavnom o svom trošku, o kojima sam napisao opširan ogled.

U drugom ciklusu pišem o pojedinim knjigama ili poetici pojedinih autora kroz sagledavanje više njihovih knjiga (gdje su tekstovi o Ranku Risojeviću, Stevki Kozić Preradović, Vidu Vicku Vukeliću, Jovi Čuliću, Radmili Zorić...) Treći ciklus posvećen je tekstovima za dječju pozorišnu scenu, gdje sam posebno osvijetlio rad Brankice Radonjić iz Prnjavora, a četvrti piscima koji su se ili se još ozbiljno bave kritikom književnosti za djecu, Cvijetinu Ristanoviću, Svetozaru Ličini i Ljubomiru Milutinoviću.

Na koji način vaša zbirka eseja doprinosi trenutnoj i budućoj raspravi o d‌ječijoj književnosti?

Nastojao sam da moji eseji svjedoče o stvaralaštvu za djecu s kraja 20. i početka 21. vijeka, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u širem regionu. Ne znam da li će sadašnji i budući pisci za djecu iz mojih tekstova izvući neke pouke, ali sam siguran da će naći dragocjene infirmacije.

Kakve poruke želite da prenesete novim piscima d‌ječije književnosti, posebno onima koji prate put Zorice Turjačanin?

Ponoviću misao i poruku iz naslova knjige: Djetetu, iz duše djeteta! Kada, na primjer, dijete na plaži gradi kulu ili grad od pijeska, ono u sebi objedinjuje arhitektu, statičara i graditelja. Igra je ozbiljna stvar, kako je to naslovom zbirke svojih pjesama rekao i pokojni Petar Đaković.

Sve to, i mnogo čega drugog, treba da ima u vidu onaj ko «zašilji» laptop i sjeda da piše knjigu za djecu.

Дјеца воле своје другаре, а Ранко је њихов велики другар

PODELITE OVAJ TEKST NA: