detalj slike: KRK Art dizajn

Upoznajte autorku OVDJE

Kad zaplaču bosanske rijeke

Te noći, kada se nad Bosnom nadvila tama teža od same smrti, kada su se zvijezde ugasile, a vjetar – taj stari svjedok ljudske patnje – šaptao, i rijeke su zaplakale. Činilo se da u tim suzama nose grijehe svih naših tetaka, amidža, daidža, komšija – i onih što su činili, i onih što su šutjeli. Ako išta u ovom prokletom svijetu ima dušu, onda su to bosanske rijeke. Jer one pamte. Pamte kako čovjek čovjeku može biti vuk, a potom, u crkvi, džamiji ili negdje između, sklopiti ruke ili pasti ničice na tlo i moliti Boga da ga ne kazni. Pamte i oči žena dok su gledale u daljinu, tražeći djecu koja se nisu vratila. Ta djeca su bar imala majke da gledaju za njima, a ova…

Adel, Mila, Sergej i mnoga druga djeca bila su djeca sirotišta. Dolazili su noseći putne torbe. Koferi su bili previše dragocjeni za njihovu rodbinu koja ih je tu ostavljala. Tako je bar bilo u slučaju ovo troje djece, ostavljenih bez roditelja, prepušteni ionako mnogobrojnim porodicama svojih tetaka, amidža i daidža.

Adel je stigao prvi, tiho, s očima punim pitanja na koja njegov daidža nije imao odgovore. Samo bi, kao i uvijek, provukao prste kroz svoju dugu, gustu bradu u koju je stala sva njegova vjera, ljudskost i ponos, te rekao: „Jah, sudbina. Ostavljam te Allahu na čuvanje.“

A Mila naša, kako joj i samo ime kaže, milo i mirno dijete – što nismo mogli zaključiti njenim dolaskom. Grcala je u suzama, plačući bez prestanka sve dok joj suze nisu presušile i ostao samo muk koji je odzvanjao hodnicima. Milu je dovela tetka koja nije imala milosti za njene suze jer, tobože, njena djeca ostaše na selu, a ona – sretnica – dobila je priliku da živi u gradu i čuje zvono crkve na svakom koraku. A oni, dok iz svog zaseoka stignu do crkve, trpe tračeve o blatnjavoj, najprljavijoj obući zbora.

Segi boj, kako su ga djeca zvala – Sergej, otresito i ponosno dijete još ponosnijeg amidže Ibre, crvenog. Doveo je Sergeja pametujući direktorici sirotišta kako, bez Tita, ni sirotište više nije što je bilo, ali njegov Sergej, odgojeno dijete u duhu stare države, napraviti će revoluciju – i njega još ponosnijeg. Previše je to pameti u jednoj kući, pa ga je doveo ovdje da uradi nešto za sistem kad je već statusno siroče.

Prvih dana, u njihovim pogledima smjenjivali su se strah i nada. U posteljama koje pokušavaju pružiti toplinu, ta djeca su učila ponovo disati, smijati se – i, najvažnije, učila vjerovati sebi i drugima. A možda jednog dana i budućnosti. Ima dana kada se sve čini kao pozorišna predstava u kojoj niko ne zna tekst.

Maida, njihova starateljka, kretala se kroz hodnike kao sjenka, sa zimskim kaputom koji nikad nije skidala – čak ni kad bi oganj pucketao u staroj peći. Njen pogled bio je umoran, ali pun topline i ljubavi. U njenom prisustvu sirotište je postajalo više od ustanove – postajalo je porodica.

A o bliskosti Adela, Mile i Sergeja, teško da se mogla naći prava i potpuna riječ za ono što su oni imali i gajili u ovom sirotištu.

Stiglo je ljeto. Maida je, iako preplašena od mogućih posljedica, prvi put otkako se sirotište otvorilo u ovom gradu, odvela djecu na Unu. Rijeka Una – lijepa i divlja – šaptala je kroz kanjone pjesmu o ljubavi koju su ova djeca osjetila tog dana više nego ikada prije u svom životu.

Smijeh je odjekivao zrakom dok su trčali po obali, pravili kule od pijeska, plivali, a neki tek učili plivati.

– Sergej, silazi s te vrbe i potraži Milu, i dođite do mene da vam pročitam nešto! – prodera se Adel.

– Šta je toliko bitno da ne može čekati dok se vratimo? Zar da trošimo vrijeme na bilo šta drugo osim plivanja? – odgovori presretna Mila, koja je čula Adela i prije nego što je Sergej stigao do nje.

– Stigla mi je poruka od daidže, slušajte:

„Ne pravdam ti se, to je Allahova volja. Samo tražim halala.“

– Ne želim slušati te izgovore pod okriljem vjere. Brzo nam reci šta hoće taj kratkohlačni, bradati stvor.

– Ahaha, Segi boy, kakva je to nova riječ – “kratkohlačni”? – kikotala se Mila.

– Moja! Kad dođe vrijeme, čitat ćeš sve što sam dokumentovao ovdje.

Sergej je pisao – u glavi, jer papira nije bilo dovoljno, a olovke su bile dragocjenost. Pisao je riječi koje je kasnije mrzio, pa opet volio.

– Dobro, vas dvoje, slušajte sad. Daidža je imao kćerku Esmu. Udao ju je sa sedamnaest godina, odmah poslije završene srednje škole, za nekog brata u Njemačkoj koji ih je finansirao. On, kako je napredovao u vjeri, odluči da se iz ćafirske zemlje vrate u Bosnu. I dođoše. A Esma pala u depresiju. Ja mislim da ju je sve podsjetilo i vratilo u bijedu u kojoj smo rasli s daidžom. Ne znam, ali Esma se otrovala. Tužno je to, drugari. Umjesto da je odvedu doktoru, kao što Maida nas vodi za najmanju sitnicu, liječili su je kojekakvim pripravcima s medom i čurekotom, te detoks-hidžamom. Daidža sada ne izlazi iz džamije Kralj Fahd.

– Stani, Adele, stani. Čitao sam – ako su znali prave mjere, trebalo je da pomogne. Kao i kineska metoda detoksa koju ti tvoji zovu hidžama. Znaš, zakoni prirode su jednostavni. – Sergej je koristio svaku priliku da zvuči pametno.

– Tužno. Znate, kada je tetka posljednji put došla u posjetu, reče da je konačno sišla u grad. Ali pored svih mogućnosti koje je grad pružao, moja sestra od tetke redovno je na obalama Vrbasa s iglom. A što je još gore od toga – to je njen novi komšiluk. Sramoti je. Iako je postala članica zbora Crkve Rođenja Presvete Bogorodice, tetka je neutješna – nastavi Mila.

– Eh, pa ja sam srećnik. Mene amidža ne gnjavi temama od kuće. Pametan je on čovjek, neće da mi oduzima energiju svakodnevnim glupostima, kako bih ja mogao ovdje napredovati. Jedva čekam da stasam i da mu prvi dođem na vrata – još krupniji i još pametniji od njega.

Adel i Mila su šutjeli na njegove riječi. Znali su ono što Sergej nije. Nisu željeli da mu još i oni ubijaju nadu. Onaj dan kada ga je amidža ostavio u sirotištu, na povratku kući, bacio se s mosta u nabujalu Sanu.

Poslije ovog razgovora, djecu je obuzela neka gorčina – ona stara misao koju su gutali kao hladnu juhu: možda su i zaslužili biti ovdje. Možda su rođeni s nečim pokvarenim u sebi. Jer svi su oni ovdje, pored srodnika – bili ostavljeni.

Kao i svako dijete, brzo su zaboravili trenutne misli te se vratili aktivnostima. Sergej je zaplivao zajedno s Milom. Una je bila tirkizna, čista, savršena za kupanje. Sergej se junačio kao što je samo on znao – plivao je sve bliže brzacima. U početku je bilo zabavno, ali panika je brzo zamijenila uzbuđenje. Ruke su mu bespomoćno mlatile po površini, ali niko nije primijetio. Svi su se smijali, prskali. Sergejev boj je nestao ispod vode – bez glasa.

Sergej je nestao. Nestati – to je bila riječ koju su odrasli koristili kad neko ode, a ne znaju kako da objasne zašto. Tijelo su pronašli kasnije, nizvodno, zaglavljeno među granama.

Dani u sirotištu su prolazili kao i bilo gdje drugo – nizali su se čas lijepi, čas manje lijepi trenuci, ali ono što je zasigurno činilo veliku radost djeci bili su svi državni i vjerski praznici, kada su se djeca osjećala posebnim. Pokloni, donacije, paketići, nova odjeća, kamere televizije koja ih je snimala, a kasnije su iste gledali u večernjim satima – sve to bila je kruna svakog praznika.

Mila se povukla, šutke je ocrtavala sive zidove doma. Dodavala je dašak boje gdje god bi stigla i čekala, u svojoj sobi, do neke nove donacije i novih boja. Adel je čitao. Maida mu je donijela Dostojevskog. Nije razumio sve, ali nešto u tom čovjeku govorilo je njegovim glasom: bol, krivnja, nada, iskupljenje. Svi oni ovdje bili su Raskoljnikovi mali rođaci – svaki sa svojim zločinom bez dokaza. Jedne večeri, kad je Maida gasila svjetla, sjeo je na pod sobe i pitao Boga: zna li On za njih? Čuje li On tišinu njihovog bola, kako vrište bez glasa? I tada je shvatio: Bog sirotišta nije onaj s neba. Bog sirotišta je u očima onoga koji podijeli koricu hljeba, rekavši: “Bit će bolje, vidjeti ćeš.”

Djeca su stasavala, odlazila – neka udomljena, neka izgubljena. Sirotište je ostajalo isto.

I Adel je otišao. Završio je studije elektrotehnike, zaposlio se i kupio kuću u gradu na obali rijeke Bosne.

***

“Mila, teta Mila, brzo dođite u kancelariju tete Maide!” – uzvikivala je mala djevojčica.

Sigurno se nešto desilo… nikad me ne ometa dok slikam?! – pomislila je, hitro se krećući prema Maidinoj kancelariji.

“Otkud, otkud ti?” – uzbuđeno i sjetno uzviknula je Mila, dok se Maida zadovoljno smješkala.

“Eeeh, čemu vakat, tome i vrijeme. Došao sam po tebe.”

“Stani, pa kako to sad odjednom tako? Zar nisi rekao da, ako ne pođem s tobom, više nikada nećeš doći po mene?”

“Hajde ti, malo zlopamtilo, pusti… Tad sam bio mlad i glup.”

Razgovor između njih dvoje tekao je duboko u noć.

***

Vjenčali su se i preselili u svoju kuću. Nove komšije su Milu prihvatile kao kćerku. Na putu je bila i beba.

Bio je miran, poprilično sparan dan za mjesec maj. Mila, već u poodmakloj trudnoći, ležala je na kauču. Već danima je osjećala tihu nelagodu. Ustala je i prošetala po kući.

“Evo kiše” – šaptala je tiho da ne probudi Adela, dok su prve kapi počele udarati o staklo. Lagano se uvukla pod jorgan kraj Adela i zaspala. Grmljavina je parala noć, a kiša je postajala sve jača i jača.

Oko ponoći probudila ih je vika komšija. Ljudi su izlazili iz kuća, panično pokušavajući spasiti sve što se moglo spasiti. Voda je počela puniti i njihovo dvorište. Kada su stigli do ulaznih vrata, bujica ih je natjerala da se vrate na sprat. Adel je uključio TV kako bi smirio Milu i skrenuo joj pažnju dok smisli nešto.

“U razdoblju od samo 48 sati palo je u nekim područjima Bosne i Hercegovine oko 150 litara kiše po metru kvadratnom. Upravo imamo informacije da su pod vodom gradovi Zenica, Maglaj, Doboj, a ništa manje nisu ugroženi ni gradovi na rijeci Savi. Mole se građani da…”

Prije nego što je isključio televizor, Mila je skočila s kauča i jecajući ga zagrlila.

“Adel, ljubavi…”

Stajali su uplakani i zagrljeni na spratu svoje tek kupljene, poplavljene kuće. Roditelje im je uzela sudbina – bez najave i bez milosti. Ali šta je sudbina ako ne učiteljica strogih metoda? Ono što su drugi, kao djeca, primali kroz riječi i zagrljaje, oni su sami učili kroz tišinu i iskustvo. I to znanje je dublje, čvršće, neprolazno.

“Vidi, Mila… pogledaj me. Naše dijete će imati roditelje.”

“Hoće, samo ako mi…” – Mila je pokušavala da kaže bilo šta, ali je strah bio jači od svega.

Bljesak sa neba ih je zaslijepio – bio je to helikopter koji je došao po njih. Adel nije vidio helikopter, nije vidio ništa od tog blještavila, ali je osjetio Boga – onog istog Boga u kojeg je sumnjao. Tiho je izustio:

“Elhamdulillah.”

Nastaviće se ... 

PODELITE OVAJ TEKST NA: