detalj slike: KRK Art dizajn

Saša Knežević: Na srpskim krstovima će uvijek biti jabuke, a ne avokado 

U svetu književnosti, ime Saše Kneževića već dugo zvuči snažno i prepoznatljivo. Kao redovni profesor Katedre za srbistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu, i istovremeno plodan književnik sa pet romana, dve drame i brojnim naučnim radovima i antologijama iza sebe, profesor Knežević predstavlja jedinstven spoj naučnika i umetnika. Njegov put od asistenta do redovnog profesora, kao i njegov bogati književni opus, svedoče o posvećenosti i strasti prema srpskoj književnosti i jeziku. U okviru naše rubrike "Razgovori", imali smo čast da razgovaramo sa profesorom Kneževićem o njegovom stvaralaštvu, izazovima savremene književnosti i njegovom pogledu na mesto književnosti u današnjem društvu.

Naučni radovi o pojedinim književnim djelima moraju biti upravo to, jabuke na krstovima koje predstavljaju ta ostvarenja. To je stih iz jedne Ristovićeve pjesme, a šta može biti ljepši naslov od jednog osmerca. Primarna funkcija nauke o književnosti mora biti afirmacija onoga što je jezički i stilski najbolje u srpskoj literaturi, odnosno onih koji su njeni najbolji reprezenti, a ne afirmacija naučnih znanja i intelektualističkih vještina onih/nas koji o tim djelima sudimo.

- Saša Knežević.

Književni ESNAF – 08.05.2025.

Razgovarala: Neda Gavrić

Tehnički uredio: Ilija Šaula

Možete li nam ponuditi dublji uvid u glavne teme i poruke koje se provlače kroz vašu novu knjigu „Jabuke na krstovima“? Kako vidite mesto knjige "Jabuke na krstovima" u vašem dosadašnjem opusu? Da li ona predstavlja nastavak istraživanja nekih ranijih tema ili označava neki novi pravac u vašem stvaralaštvu?

U knjizi Jabuke na krstvoima sakupljeni su moji naučni radovi o savremenim srpskim stvaraocima, otuda i podnaslov Ogledi o zadužbinarima srpskog jezika. S obzirom na činjenicu da sam ja prvenstveno folkorista i da je fokus mog naučnog rada nadasve srpska narodna književnost i folkloristika u širem značenju, ova knjiga je prva u kojoj sam izašao iz tog okvira. U ranijoj studiji Prepoznavanja objavljeni su moji radovi o interakciji usmene i pisane književnosti, ali u ovoj oni nisu imanentno svojstvo kako pojedinačnih temata tako ni knjige u cjelini. S obzirom da se u mom naučnom djelanju nastojim prvenstveno bazirati na proučavanju srpske književnosti na prostorima Bosne i Hercegovine i u ovoj knjizi su autori sa ovih prostora najzastupljeniji. U njenom prvom dijelu Kao suvo drvo u planini uvodni tekst je o Rajku Nogu, dva su posvećena značajnim, a skrajnutim pjesnicima Srpskog Sarajeva, dva izvanrednom pjesniku Slobodanu Ristovići koga je promašila i pjesnička slava, ali i značajne pjesničke nagrade. Posljednji prilog u knjizi je posvećen velikom srpskom piscu Ranku Risojeviću, zasigurno najznačajnijem živom stvaraocu na srpskom jeziku u Republici Srpskoj, čovjeku čije je nečlanstvo u ANURS dokaz kako fukcioniše naša književna mahala. 

S obzirom na duboko ukorenjen simbolizam jabuka na krstu u našem narodu, kako ste odlučili da taj motiv postane centralni naslov i verovatno okosnica vaše nove knjige?

Naučni radovi o pojedinim književnim djelima moraju biti upravo to, jabuke na krstovima koje predstavljaju ta ostvarenja. To je stih iz jedne Ristovićeve pjesme, a šta može biti ljepši naslov od jednog osmerca. Primarna funkcija nauke o književnosti mora biti afirmacija onoga što je jezički i stilski najbolje u srpskoj literaturi, odnosno onih koji su njeni najbolji reprezenti, a ne afirmacija naučnih znanja i intelektualističkih vještina onih/nas koji o tim djelima sudimo.

U velikoj meri, egzodus sarajevskih Srba predstavlja važan aspekt vašeg književnog rada. Kako se teme vezane za egzodus oslikavaju u vašim delima?

Sudbina sarajevskih Srba, čiji je prelomni dio i sam egzodus, obiljižila je postanak i opstanak Republike Srpske. Četiri rada u ovoj knjizi su posvećena toj velikoj rani na srcu srpskog naroda zapadno od Drine. Velika i važna literatura je nastala i na moju sreću tek nastaje na ovu temu. Posebno bih istakao tekst Dnevnička literatura o otadžbinskom ratu jer je dnevnik jedna forma u kojoj svjedoci tih dešavanja koji nemaju literarne ambicije izvanredno prikazuju hronotop ratnog Srpskog Sarajeva. Na svu sreću pojavljuju se autori koji o njemu pišu iz suštastvene perspektive djeteta u ratu, djeteta kome samo u ličnoj karti piše Sarajevo. U zadnjih godinu dana dobili smo sjajan roman na ovu temu Crveni krovovi Nede Bjelanović, a nedavno i knjigu Djeca koju nije volio svijet Bojana Vegare, koja pripada ovoj dnevničkoj literaturi u širem smislu i na čudesan način korelira sa Silosom Slavka Jovičićai Dnevnikom ratnog hirurga doktora Miodraga Lazića koji čine ishodište mog rada.

Kao pisac, na koji način povezujete teme detinjstva i rata u svojim pričama? Koliko je autobiografski element prisutan u tim narativima, i kako ta iskustva utiču na vašu sposobnost da prenesete osećaje i slike na čitaoce?

Sve su naše junačke pjesme o Kosovu,kaže u prvoj rečenici predgovora svoje antologije Rajko Nogo. Tako su i sve naše priče, priče o djetinjstvu. Iskreno možete pisati samo o onome što vas boli, zato su sve najljepše ljubavne pjesme tužne. Ja pišem o onome što bih ja volio da čitam, dakle, moje priče i romani su više autobiografski iz ugla čitaoca, nego iz ugla stvaraoca, jer stvaralac mora biti vješt lažov, ako to nije, tu nema književnosti.

Kakve promene primetite u srpskoj književnosti u poslednjim godinama? Da li su se pojavile nove tematske ili stilističke struje koje vas posebno inspirišu ili izazivaju?

Ako bismo sudili prema nagrađenim ili djelima koja su bila u užem krugu za znatne prozne književne nagrade reaktualizovana je tematika rata, ovog posljednjeg, iz perspektive autora koji su ga doživjeli i preživjeli kao djeca ili mladi ljudi. U pitanju je zakašnjela reakcija kritike koja kao i uvijek snom mrtvijem spava. Meni se čini da je poezija znatno životnija, spremnija na promjene, da su pjesnici, ili barem najbolji međ njima, mnogo hrabriji od proznih pisaca.  

Kako procenjujete stanje srpskog jezika danas? Da li postoje specifične prepreke ili izazovi s kojima se suočavamo u očuvanju jezika kao dela našeg identiteta?

Najveći problem srpskog jezika je u tome što se drastično smanjuje broj njegovih izvornih govornika. Doneseni su zakoni u Srbiji i Republici Srpskoj koji su još više obesmislili ovu problematiku. Šta to znači što ćemo pisati ćirilicu, ako ne znamo njene grafeme? Elementarna nepismenost je produkt opšte relativizacije u društvu u kome vlada deviza: Svi razumijemo šta je htio reći! E, pa ja ne razumijem, neću da razumijem. Gospodari javnog prostora, popijte vode, izbrojte barem do osam, a onda kažite to što svi razumijemo.

U kojoj meri verujete da književnost može biti moćan alat za očuvanje jezika i kulture?

Imamo zakon, ali ne znamo kako da artikulišemo njegovu primjenu. Evo prijedloga. Svi javni servisi, odnosno sve televizije sa nacionalnom frekvencijom dužne su u udarnim terminima puštati najljepše pjesme srpske i svjetske književnosti koje govore sami pjesnici ili relevantni glumci. Zamislite da dva puta dnevno na RTS-u ili RTRS-u imate ovakve sadržaje. Oplemenilo bi to i najgrublju dušu i pročistilo i najzačepljenije uvo.

Kako vidite ulogu univerzitetskog profesora u društvu danas? Na koji način smatrate da vaša književna dela utiču na studente, i kako njihova perspektiva obogaćuje vašu vlastitu kreativnost i razumevanje?

Prvenstvena uloga univerzitetskog profesora danas je da bude uz svoje studente. Profesori koji nisu uz svoje studente ne bi sutra bili ni uz svoju djecu. Studenti oplemenjuju naše bitisanje u svijetu. Zamislite privilegiju da cijeli život radite sa mladim ljudima i to sa najboljim među njima. Nastava je najbolje sredstvo detoksikacije uma u vremenu koje nam je dato za život.

Kada razmišljate o tematskim i stilističkim tendencijama koje primetite u književnosti današnje omladine, šta su to najistaknutije karakteristike? Kako inovativnosti mladih autora oblikuju budućnost književne scene?

Veliki je problem što naši mladi pisci veoma kasno objavljuju svoju prvu knjigu. Ne postoji sistemska podrška mladim stvaraocima koja bi nam omogućila bolji pregled stanja. Kroz konkurs Mladi srbista koji godinama organizuje moja Katedra na Filozofskom fakultetu na Palama imali smo priliku pročitati izuzetne radove, nevjerovatno zrele i poetički vrijedne. Nažalost nismo imali adekvatnu podršku da ih sakupimo i objavimo u godišnjim zbornicima koji bi tim mladim ljudima bili podstrek za dalji rad.

Kada zamišljate o budućnosti srpske književnosti za deset godina, kakve promene ili razvojne tokove očekujete? Da li verujete da će se pojaviti nove forme izražavanja?

Prije nekoliko godina pojavila se forma kratke priče pod nazivom tviter-priča. Danas tviter više ne postoji pod tim imenom, ali je priča ostala. Nove forme će nastajati i nestajati, ali će na srpskim krstovima uvijek biti jabuke, a ne avokado ili mango.

PODELITE OVAJ TEKST NA: