detalj slike: Valentina Berić

ČAROLIJA

Sa istočne strane sunce je budi zagrljenu u sjaju njegovih snažnih mišića. Kosa prošarana sjedim vlasima, plave oči u koje uplovi u mirnu i sigurnu luku. Metar i šezdeset i šest lako se skupi među njegove čvrste ruke. Po koji kilogram viška kojih se uporno želi osloboditi njemu ne smeta.

„Najlijepša si baš takva kakva jesi“, ponavljao bi joj dok je nježno ljubio.

Prvo vrat, tu je najosjetljivija. Cijelim tijelom prostrujila bi joj struja uzbuđenja. On, mangup, zna šta ona voli, a njegova ljubav je nemjerljiva, pa bi nastavljao da je obasipa poljupcima. Ne želi da ustane, da prekine čaroliju koja traje kao najlijepši san.

„Danas ćemo cijeli dan ovako“, govorio bi držeći je čvrsto i nježno.

Njena duga kosa često mu je škakljala nos pa bi samo puhnuo u nju i nasmijao se.

„Nisam vjerovao da na svijetu postoji žena kao ti. Sve su bile slične u moru jednakosti i poremećenih vrijednosti. A ti, zastao bi na kratko gutajući je pogledom, ti si nešto sasvim posebno. Bog me nagradio iako to možda nisam zaslužio.“ Sat otkucava broj šest na kazaljci.

„Hajde, vrijeme je da ustajemo, šapće mu na uho, imamo obaveza što nas čekaju.“

Miris mora mješa se sa svijetlom zore. Kuća kupljena zajedničkim snagama udaljena je od morske struje nekolicinu stotina metara, baš kako ona voli.

Kristijan i Elena mir i spokoj našli su izvan gradske gužve, ali poslom su bili vezani za gradsko sivilo.

„Danas je nedjelja, ne moramo ustajati još, a i sada je najslađe postati jedno“, govori joj dok mu ruka klizi niz njenu bedru. Vatra se rasplamsava, usne se spajaju, grudi su joj nabrekle, on ih obožava, dubine su otvorene da se u njih obostrano potope sa osmjehom.

„Boginjo moja“, bile su riječi u buđenju jutra.

Prsti su joj uronjeni u njegov „trapezius“  raskošna mišićava leđa koja bi podmetnuo da je zaštiti od svega i svih. I odjednom, sve je postalo beskraj ljubavi, te jedine vrijednosti bez cijene, dragocjenosti za čuvanje kada ti je svemir pokloni. Nikada nije bio grub zato je bio jedan jedini. Znao je kako da je osvoji, kako da sruši zidove podignute oko nje. Tu tvrđavu dobro čuvanu, zatvorenu za pogrešne, sve dok nije došao on. Uzdah im se otimao dok su ga zaustavljali vrelim usnama kao žar.

Lagani povjetarac plesao je u ritmu sa dugim bijelim zavjesama kao morski talasi. Zajedno su deset godina. Prošli su tugu i sreću držeći se čvrsto za ruke. Kada su, nakon dugo vremena i prevelike želje, saznali da će postati roditelji nisu mogli zaustaviti suze radosnice. A onda, nenadno, kao grom iz vedra neba, Elena je izgubila bebu. Depresivna, anksiozna bez želje i nade za novo sutra, Kristijan je uspio svojom ljubavlju zalječiti njenu bol. Ta spona između dva srca postala je tako jaka da su jedno drugom bili sve što je potrebno. Razumjevanje, poštovanje samo su hranili i uzdizali uzajamnu ljubav. Kada bi pala, uhvatio bi je. Kada bi njemu bilo teško znala je kako da mu zalječi osmjehom bol.

Usne su mu klizile po njenom tijelu, ona je uzvraćala čvrstim zagrljajem, dlanovi su se spajali, a vatra je podizala temperaturu mora.

„Mogli bi ovako cijeli dan, šaptao bi joj na uho. Volim te, želim te, u svaki moj atom unosiš sreću.“ Ljubila ga je predano, voljeći ga kao da je zadnji put. Kako je on znao, tako je i ona znala gdje je najosjetljiviji. Ljubila mu je obraze, zajedno su uzdisali dok ih je povjetarac raskrivao. A onda, zaspali zagrljeni, ogoljeni jedno pred drugim, baš onako kako u iskrenoj ljubavi između dvoje voljenih treba da bude. Lavež psa trgnuo ih je iz zagrljaja.

„Koliko je sati?“, povikala je Elena. Kristijan se samo nasmijao, ljubeći joj usne i rekao: „ne žurimo nigdje i sve stižemo.“

Elena se spretno izvukla iz njegovih ruku i otišla do kupatila. Sada već popodnevno tuširanje joj je prijalo, ali pod tušem se stvorio on. Nasmijali su se oboje, ali su ostali mirni.

Vožnja do prvog grada, nabavka potrebnih namirnica i obavljanje svih potrebnih obaveza, oduzela im je nekoliko sati. Ljetna vrućina je bila izražena, zrakom je kružilo bar četrdeset u hladu.

„Taman stignemo otplivati i rashladiti se u moru“, govori joj držeći je za ruku.

„Da, ali prvo moramo spremiti večeru.“

U kuhinji je bio ekspert. Dugogodišnji samački život naučio ga je da ne postoje muški i ženski poslovi, baš kao i nju. Nije bio od onih muškaraca što samo meso jedu. Povrće i riba bili su njegov favorit. Zajedno bi spremali, jer vrijeme provedeno zajedno najveći je blagoslov u današnjem brzom stilu življenja. A onda bi se, nakon večere, spustili do mora pred zalazak sunca. Tada je najmirnije, najtoplije plivati u plavom beskraju. Zadirkivao bi je, a ona bi se bunila, jer nije bila vrstan plivač kao on. Ona je voljela polako, mirno, ne previše daleko plivati, a on je bio riba u moru. I dok bi otišao da svoj ustaljeni put plivanja završi, ona bi uživala u zalasku sunca, ležeći na toplom pijesku.

Sumrak ih je pokrivao u zagrljaju, sanjajući zajedničku radost bez kraja. Tako je najbolje, voljeti se i u dobru i u zlu, držeći se za ruke kroz koje protiče zajedništvo. Ljubav je jedina svijetla tačka u ovom svjetskom mraku.

Kako je lijepo imati nekog i nekome biti sve.

PODELITE OVAJ TEKST NA: