|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
ODLUKA(Negdje u Bosni 1958.g.)
Nakon onog nemilog događaja, kad se Marija onesvijestila u školskom dvorištu, a zatim, pod udarima oluje i pala na uzvisini u blizini njihove kuće, Stana je čvrsto odlučila da se neke stvari moraju promijeniti. Prvo je otišla u školu i razgovarala s učiteljicom.- Dobar dan, drugarice učiteljice!- Dobar dan! Vi ste Marijina majka?- Jesam. Poručili ste da dođem!- Dobro je što ste došli - reče učiteljica Mira. - Juče smo se baš uplašili zbog Marije. Dok je s djecom čekala užinu, odjednom se onesvijestila. Mama i ja smo joj pomogle, ali to se može ponovo desiti. Čini mi se da ona nije bolesna, već samo iscrpljena. Rekla nam je da dugo pješači, da često ukvasi noge i obuću prelazeći neki potok koji nabuja poslije svake kiše. Inače, dobar je učenik. Uz još jednog dječaka, najbolja je u razredu. Marljivo uradi svaku zadaću i voli ići u školu, ali je za tolike napore suviše nježna. Često je blijeda i pospana. Da bi na vrijeme stigla u školu, sigurno mora rano ustati i žuriti, bez obzira na to kakvo je vrijeme. Kad se onesvijestila, napolju je bilo hladno jer užinu čekaju na stepenicama ili u dvorištu. Škola je oskudna s prostorom jer je učenika mnogo, a i odjeljenja su nam pretrpana.- Molim vas učiteljice, recite mi šta da učinim? Vi ste školovani. Znate više od mene o tim stvarima. Molim vas!- Teško je biti pametan, i dati savjet koji bi sve riješio. Vi, kao roditelj, morate razmisliti i naći neko rješenje. Ne mogu reći da je ispišete iz škole, ali ni ovo nije dobro. Morate misliti na njeno zdravlje. Ono je najvažnije.- Poslušaću vaš savjet. Hvala vam, i doviđenja.- Nema na čemu. To je moja dužnost. Doviđenja. Nakon razgovora s učiteljicom, izlazeći iz škole, Stana je bila potpuno zbunjena. Kako je bila odlučna i hrabra žena, znala je da mora nešto učiniti.- Ali, Bože moj, šta i kako da uradim? Kakvo rješenje da nađem? Bliže škole od ove nema. Jedino da se selimo. Ali, gdje? - upita se. - Pa, valjda, gdje će škola biti bliže kući - odgovori sama sebi. - Ne mogu dozvoliti da mi dijete propadne, dobar je đak, reče učiteljica. A druga naša djeca? Šta s njima kad pristignu za školu? I njima će biti teško i daleko. Jedino i najbolje rješenje je selidba. Ali gdje? Kako? Šta će reći muž? Hoće li pristati? Moraće! Djeca su važnija od svega. Očevine, kuće! Šta one znače ako iz njih ne možeš stići tamo gdje treba i kako treba. Djeca treba da idu u školu i, da se i dalje školuju, da ne ostanu slijepa kod očiju, kao što sam ja, i još mnogi drugi... ***
- Ženo božija! Da li ti uopšte znaš šta tražiš od mene?! Da se selim iz kuće gdje je rođen moj otac, ja, moja braća i sestre?! Sa imanja gdje je i moj djed nekad rođen?! Svi su tu rođeni, rasli, živjeli kako su mogli i znali. Ali su tu ostali. Gdje da idem iz svoje kuće?!- I ja sam rođena i odrasla u nekoj kući, pa sam je ipak napustila da bih živjela s tobom u ovoj kući. Kako sam ja mogla?- Ali, to nije isto. Ti si se udala, i to je normalno. Bar do sad je bilo. A ja? Ja sam muško! Da napustim svoju kuću i odem ko zna kuda?! Šta će reći selo? Familija?- Ja ne brinem za to šta će ko reći. Meni su samo važna naša djeca, i šta će s njima biti. Jedno nam dijete već ide u školu, koja je toliko daleko da je i za odrasle mnogo. Ne dam više da se pati. A šta sa ovim koje već raste za školu? Ili ovo što je na putu? Ja sam donijela odluku. Selimo se, i gotovo!- A mogu li znati, gdje? S kojim to novcem da kupimo neku kuću i imanje? Znaš da se ovo ovdje ne može prodati.- Gdje, odlučićemo zajedno, ako želiš. A za novac ne brini. Znaš da imam moju nisku dukata. Još su svi na broju. Prodaću ih, i eto kuće. Neću ih žaliti. To će biti za dobro naše djece, a ona su najvažnija.- Dobro su meni govorili: ne ženi se miradžijkom. One s mirazom vole da komanduju. Bili su u pravu. Svaka im je na mjestu.- Neka priča ko šta hoće, a obično tako pričaju oni što nemaju ni dukate, ni neki drugi miraz. A ti, uzmi, ili ostavi. Ja o ovome neću više razgovarati. Ako nećeš sa mnom i djecom, ti ostani tu gdje si rođen, pa čuvaj uspomene i muški ponos. Danas su druga vremena, i djeca moraju u školu. Kad Stana, jače zalupivši vratima izađe iz sobe, Aleksa se zamisli, pa se naglas obrati samom sebi: - Ma, nisam ja protiv toga da djeca idu u školu. I ja znam da to treba. Nije dobro da ostanu ovako, kao ja, i da se pate radeći na zemlji. A i zemlja se bolje obrađuje ako više znaš. Ali, kako da idem sa svog ognjišta? Nije to lako učiniti. Smijaće mi se cijelo selo. Svi će reći da sam pošao za ženinom pameti. Samo, kad bolje razmislim, možda tu ima i nešto dobro, osim dobra za djecu. Ovo brdo, na kom se nalazi moja kuća, uvijek je pod vjetrom ili nekom olujom. Nije tu ništa lako. Možda nam negdje bude bolje, gdje će mo lakše zaraditi za normalan život. Samo. . .
|
