Sa Lanom Bastašić, autorkom romana Uhvati zeca, koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu 2018. godine, razgovaramo o samom romanu, njenom životu i radu u Barseloni, spisateljskim izazovima, ali i očekivanjima (od) publike.
Razgovor vodila Milena Ilić Mladenović
Koji su bili tvoji najveći izazovi dok si pisala ovaj roman? Iako su u romanu „Uhvati zeca” forma i sadržina u dogovoru – da li ti je bitnije kako se o nečemu govori ili to o čemu se govori?
Mislim da su te dvije stvari nerazdvojive. Način na koji nešto govorimo već u sebi nosi dio poruke. Jezik nije transparentan, niti direktan. U tom slučaju bi vam bilo dovoljno da posjedujete rječnik i nazovete se spisateljicom. Svaki jezik je zapravo prevod. I taj prevod je pun šupljina, nedorečenosti, grešaka, ali je sve što imamo. Uzmimo za primjer temu ljubavi. O njoj govore i Šekspir i Tejlor Svift, i Džojs i meksičke sapunice, i najveći filozofi i tinejdžeri između časova. Veliki ljubavni romani nisu dakle veliki jer govore o ljubavi, već zbog načina na koji to čine. Uzmite Orkanske visove na primjer, taj veliki mit o potiskivanju ljudske prirode zarad uspostavljanja viktorijanskog doma. Katarina kaže „Ja sam Hitklif”, a ne „volim Hitklifa”. To je zato što je Emili Bronte znala da je riječ „volim”, bez obzira na to što tvrde rječnici, zapravo lažna, izlizana i prostituisana. Iznad svega, za Katarinu potpuno banalna i neupotrebljiva. Riječ koja za svakoga od nas znači nešto drugo.
Za mene je to dakle bio, i ostao, najveći izazov u pisanju: kako da samim odabirom riječi otkrijem nešto o nama, ljudima, i našoj (ne)ljudskosti. Bilo mi je važno pokazati da je ponekad sam jezik mnogo važniji od te neke stvarnosti koja bi trebalo da stoji iza njega, a koje često zapravo i nema. Mi smo ti koji je stvaramo riječima, ili makar održavamo krhku iluziju o njoj.
Roman otvara citat iz „Alise u zemlji čuda” – Alisa kaže: „Ne bi imalo smisla vraćati se na juče, pošto sam onda bila sasvim druga osoba.” Lejla je promenila ime, boju kose, Sara je promenila jezik, mesto boravka. Mnogo toga se promenilo, ali ono što vidimo iz teksta je da se Sara i Lejla suštinski ne menjaju. Kao što se ni Bosna ne menja, ostaje u mraku. Ima li identiteta s one strane ogledala?
Ako mi je dozvoljena autorska arogancija, ne bih se složila da se Sara i Lejla suštinski ne mijenjaju. Prije bih rekla da je Sarina ideja rigidne i nepromjenjive „suštine” lažna sama po sebi i da je to lekcija kojoj je Lejla uči. Tako je i Bosna u ovom romanu zapravo samo Sarina Bosna, nje nema van jezika pripovjedačice i bilo bi besmisleno tražiti joj ekvivalent u stvarnosti budući da je ona izgrađena isključivo od ličnih sjećanja, doživljaja i osjećanja. Zato je ta Bosna mračna, jednostrana, nedovršena. Isto kao što je Lejla čas jedno, čas drugo – Sara ne može da je uhvati. Na kraju shvata da je arogantno uopšte pokušati tako nešto. Dugo su nas učili da književni likovi treba da budu dosljedni i tačni, da A vodi do B, da sve ima svoj smisao. Sara uči da ljudi naprosto nisu takvi, ljudi izmiču definicijama, često su nedosljedni i besmisleni. Jezik je tu da pruži kakvu-takvu strukturu tom haosu. Dakle, da odgovorim na pitanje, ne samo da identiteta nema s one strane ogledala, već ga nema ni sa jedne strane ogledala. Samo ogledalo, kao i jezik, je samo pokušaj da odgovorimo na pitanje „ko sam ja?”. U tom smislu, prije ćete pronaći odgovor gledajući kroz prozor, nego u zrcalo.
Samo se u jednoj rečenici pominju Lejline modrice. Zatim se, u skladu sa „pravom na ćutanje” to više ne pominje. Ipak, da li je ona u braku sa nasilnikom? Reći će, nakon što joj se Sara nasmešila zbog stare motorole: „Ti misliš da ljudi mogu da odaberu sve u životu. Zato što si ti provela cijeli život birajući sve.” Ima li izlaza za Lejlu, koja kaže: „Sada sam ovdje zato što mi se to činilo kao poslednja opcija”? Šta je za Lejlu poslednja opcija?
Lejlino tijelo je za mene bilo teritorija, a to je značilo da sam morala da budem brutalna prema njoj. Nije bitno ko joj je nanio te modrice. Ona je prosto morala da prođe sve ono što je prošla i Bosna kako bi se Sara prenula iz svog ugodnog evropskog sna. Zato se te modrice kasnije ne pominju – Sara to opravdava pričom o prijateljstvu, a zapravo je nesposobna da se suoči sa izranjavanim tijelom svoje prijateljice / svoje zemlje. Austrija je ta obećana zemlja za gladne Bosanke koje vjeruju da negdje postoji bolji svijet. Međutim i to je samo iluzija. Lejla je u jednom trenutku maturantkinja koja Sari izgleda kao da može da porazi cijelu Habsburšku monarhiju, a u drugom trenutku se prostituiše po Beču. Za mene je Franc Jozef samo moderna verzija okupatora, imenjak austrougarskog cara, kapitalista koji novcem kupuje svoju ulogu žrtve. Lejla mora da igra njegovu igru da bi došla do kraja priče, kao što mora da prođe pored statue Franca Jozefa I prije nego što uđe u Albertinu.
Koliko je teško u književnosti stvoriti autentičan lik i ne pisati sebe? Sigurno su mnogi zapazili da imate nešto zajedničko – studije književnosti, isti rodni grad i život van njega, možda ista boja kose itd. Sara je, naravno, fiktivni lik, ali me zanima kojim sredstvima vršiš otklon od lika, a šta dopuštaš da od sebe prepišeš?
Pisac, ili u ovom slučaju spisateljica, je već prisutna u svemu što napiše. Suvišno je onda povrh toga pisati o sebi, ili sebe. Nemoguće je imati tu vrstu kritičke distance prema sebi samoj. Ja pišem dnevnik od osme godine života, tako da književnost posmatram na drugi način. Ona nije tu da kaže nešto o meni, to samo po sebi nije zanimljivo, nego nešto o Čovjeku. Međutim, najveća boljka mladih pisaca jeste ta nemogućnost da se odmaknemo od sebe, da zaista progovorimo kroz tuđa usta bez osuđivanja, a da to opet bude iskreno. Stoga su i likovi u ovom romanu bez sumnje neki dijelovi mene, ali su ti dijelovi izvučeni i rašireni u ekstreme koji su ubrzo počeli da žive sopstvene živote. Jedino što sa Sarom dijelim jeste odlazak iz zemlje i osjećaj da ta zemlja nikada nije otišla iz mene. Ali čini mi se da po tome ni Sara ni ja nismo posebne, to je cijela jedna generacija koja je stasala u vrijeme kada su pali veliki mitovi. Ono što dijelim sa Lejlom, osim inicijala, je zapravo mnogo intimnije, a to je nepristajanje na tuđe definicije i objašnjenja, kao i odbijanje da tražim veliku poentu u svemu što se dešava. U tom smislu smo Sara i ja dosta drugačije, ona insistira na smislu i poentama iza svega, poetizuje tuđu patnju, itd. Najteže mi je bilo pisati iz perspektive nekoga s kim se ne slažem po tom pitanju. Ali to mi je bio i izazov. Zato mi je najčudnije kada mi neko kaže „u romanu si rekla”, budući da ja zapravo nisam rekla nijednu riječ u toj knjizi. Nadam se da će Lejla ipak uspjeti da se izvuče iz Sarinih pripovjedačkih ralja i pokaže čitaocu da nije sve baš tako kako se čini na prvu loptu.
Dok sam čitala roman „Uhvati zeca” imala sam osećaj da gledam film. Da li si razmišljala o tome kako bi bilo ekranizovati ovaj roman?
Živim blizu Filmoteke i svake nedjelje pogledam minimalno dva filma. To je svakako imalo nekog uticaja na mene, pogotovo problem kadriranja i montaže, koliko god čudno to zvučalo za književnost. Jedan od mojih najboljih prijatelja je Karlos Markes Marset, filmski režiser, i često razgovaramo upravo o tome šta spaja naše umjetnosti, a šta ih čini različitima, tako da su, upravo zbog tih razlika, obje nužne. Međutim, ono što volim kod književnosti jeste činjenica da izvan riječi i rečenica ne postoji ništa, jezik nosi apsolutno sve, a čitaoci su slobodni da sami izmaštaju ono što iza tih riječi stoji. Na filmu bismo morali vidjeti Lejlu, u knjizi ona postoji isključivo unutar Sarinih riječi. Karlos mi je rekao da bi možda jedini pravi ekvivalent mojoj knjizi bio film u kojem je Sara režiserka ili fotografkinja, ali to je onda već druga priča.
Šta ti najviše smeta u recepciji tvog romana?
Korektno bi bilo reći kako sam ja samo autorka i nemam pravo da mi bilo šta smeta, zar ne? Svako može na svoj način da pročita moju knjigu i ja tu ne mogu, niti treba, bilo šta da ispravljam. Međutim, da budem potpuno iskrena, ono što mi smeta ne samo u recepciji mog romana, nego književnosti uopšte, jeste čitanje sa idejom realnosti ili realističnog koje stoji iza teksta. Pa se onda govori o tome koliko su likovi realistični, koliko je grad realističan, itd. Za mene je književnost upravo tu da preispita tu našu ideju realnoga, a ne da joj služi kao selfi-štap. Postoje čitaoci kojima su dovoljne informacije, koji prilaze tekstu kao algebarskom izrazu, pa kada vide da su dva i dva četiri, zadovoljno klimnu i podignu palac – knjiga je tačna. Mene informacija ne interesuje. Vratimo se načas Orkanskim visovima kako bih ilustrovala šta mislim: mnogo je pisaca danas koji bi vam opisali kako se u Katarininom mozgu luči dopamin kada ugleda Hitklifa. To je informacija, to je realnost, i to nam ne govori apsolutno ništa što je važno. Pretjerujem, ali to je na kraju krajeva isti postupak, to vjerovanje da je književnost egzaktna nauka, ogledalo stvarnosti, bez preispitivanja šta to smatramo stvarnim, i da li je to isto za vas i za mene. Neko me isto tako pitao gdje se tačno nalazi Sarina kuća u Banjaluci. Moje pitanje je gdje se uopšte nalazi Sarina Banjaluka? Pisci su kartografi unutrašnjih svjetova. Za sve ostalo već imamo Vikipediju i Guglove mape.
Pošto si jedna od osnivačica škole književnosti „Bloom”, reci nam nešto o konceptu škole. Kako se javila ideja i da li se razvila u očekivanom smeru?
Škola Blum je mjesto na kojem ljudi koji imaju strast prema književnosti mogu tu strast da podijele sa drugima, a da se ta ljubav pritom ne banalizuje kao hobi, niti se arogantno zatvara sama u sebe kao akademski studij. Svi mi koji radimo u školi Blum književnost shvatamo vrlo ozbiljno, proveli smo godine s njom i u njoj, ali isto tako smatramo da njeno proučavanje ne treba da ostane isključivo u akademskim krugovima, zakopano u stručne časopise koje malo ko čita, i rezervisano za ljude koji se odlučuju za studij književnosti ili književne teorije. Šteta je da neko ko je napisao doktorat o Epu o Gilgamešu nema priliku da svoje znanje podijeli sa drugima. Isto tako, šteta je da ja koja sam studirala englesku književnost nemam priliku da čujem predavanje o Epu o Gilgamešu. Ili o Božanstvenoj komediji. Ili o njemačkom romantizmu. Tako npr. u našoj školi imamo ženu koja je doktorirala na temu islandskih saga, a na Univerzitetu predaje njemački jezik. Kod nas ima priliku ovog proljeća da drži kurs o Ragnaru i Lagerti, na sreću mnogih ljubitelja nordijske književnosti. Ako imate strast i predanost, i ako ih podijelite sa svijetom, ljudi vas uglavnom pozitivno iznenade.
Budući da uređuješ i časopis „Carn De Cap”. Šta bi izdvojila kao dominantno u katalonskoj književnoj sceni u ovom trenutku? Da li ima nekih ključnih razlika u odnosu na balkansku produkciju?
Katalonski pisci se i dalje bore sa osjećanjem manje vrijednosti, jer stvaraju u sjeni velikog španskog jezika. U tom smislu, neki od njih su otišli u krajnost – usljed paranoičnog nastojanja da se mali jezik očuva, ne dopuštaju sebi igru bez koje književnost umire. Krajnji ishod te paranoje su knjige koje služe kao muzejski primjerci pravilnog jezika, poezija koja ne može da se čita bez rječnika, itd. Međutim ima i onih drugih, Maks Bezora je jedan od njih, Borža Bagunja, Roze Kabre, Mirjam Kano i drugi pisci mlađe generacije koji svom jeziku prilaze bez kompleksa, slušaju ga jednako na ulici i na fakultetu, preispituju njegove datosti, i stvaraju slobodno. Nijedan jezik nije mali, malo može da bude samo ono što s njim učinimo. A ako bih poredila tu književnu scenu s našom, prva razlika koju uočavam jeste broj žena u književnosti – ne samo među spisateljicama, nego u svim sferama književnosti – kao i činjenica da to više nikoga ne iznenađuje niti je uopšte ukusno o tome posebno razglabati.
Videla sam da u jednom fejsbuk komentaru „braniš” Džojsa od optužbe da je precenjen. Kažeš „izgleda da je Džojs precenio nas”. Dugo sam razmišljala o tome. Kakvu je publiku želeo Džojs? Kakvu publiku očekuješ ti?
U tom trenutku sam, čini mi se, govorila o Uliksu. Naravno da se ukusi razlikuju, meni je to najbolji roman dvadesetog vijeka i mogu taj stav i da argumentujem, a opet neko drugi će reći da Džojsa ne može da podnese. To ne znači da je bilo ko u pravu, samo da ljudi od knjiga očekuju vrlo različite stvari. Ali čini mi se da se ovdje ne radi samo o ukusu, već o tome da smo danas navikli da je pojedinac centar svijeta, kapitalistička dogma „klijent je uvijek u pravu” je zarazila i književnost, želimo sve istoga trenutka i na najlakši mogući način, tako da ćemo i minimalni napor vidjeti kao gubljenje vremena u svijetu u kojem vlada teror produktivnosti. Moji studenti su prošle godine proveli devet mjeseci čitajući Uliksa. Tokom tog putovanja smo čitali i Homera, i Dantea, i Šekspira, našli su se tu i Viko, i Aristotel, i Toma Akvinski, slušali smo Vagnera, i Mocarta, i starogradske irske balade, tako da je na kraju čitanje jednog romana preraslo u malu Odiseju nakon koje niko više nije bio isti. Za neke ljude je to gubljene vremena. Za mene nema ničega ljepšeg na ovom svijetu od ideje da vam jedna knjiga otvara vrata u drugu, druga u treću, i tako do samih početaka pisane riječi. Oduvijek sam voljela mozgalice i zagonetke i još uvijek uživam u tome što nisam pronašla sva tajna vrata Uliksa. Da li očekujem takvu publiku za svoje knjige? Ja svakako Džojsu nisam ni do koljena, niti bih bila sposobna da stvorim tako kompleksno i delikatno tkanje kao što je njegovo, ali sam se morala suočiti sa činjenicom da će čak i u mojoj knjizi – koja je u poređenju s Uliksom slikovnica – neke reference ostati zauvijek skrivene. To mi je krivo jer sam sve pomno birala i dosta radila na tome da ništa ne bude nasumično. Prije par nedjelja mi je pisala Ala Tatarenko koja je primijetila da ime „Lejla” znači noć na arapskom. Bila sam blesavo srećna što je neko to shvatio. Ali to su moje male opsesije i one nemaju nikakve veze sa intimnim odnosom koji svaki čitalac ima sa mojim romanom.
I za kraj, tema ovog broja časopisa Libartes je buđenje. Šta je za tebe buđenje?
Prvo na šta sam pomislila jeste roman Kejt Šopen, Buđenje. Za mene je čitanje tog romana bilo svojevrsno buđenje, ne samo kao mlade žene koja mora da se nosi sa očekivanjima male sredine, nego kao i spisateljice koja to iskustvo mora da prevede u riječi. Ali voljela bih za kraj da se osvrnem na drugu vrstu buđenja, odnosno probuđenosti, o kojoj je dosta pisala Virdžinija Vulf. To je budnost u sadašnjem trenutku, želja da budem svjesna trenutka u kojem se nalazim i da mogu da ga sagledam u njegovoj cjelosti. Nije li to, uostalom, đavolja rabota sve umjetnosti? Učiniti trenutak besmrtnim. I nikada ne uspjeti u tome. ?
Lana Bastašić (Zagreb, 1986) je objavila dve zbirke priča, jednu zbirku poezije i knjigu priča za decu. Dobila je nekoliko nagrada za kratku priču (između ostalih, Zija Dizdarević, Ulaznica i Karver: Odakle zovem), dve nagrade za poeziju (Targa UNESCO u Trstu i Dani poezije u Zaječaru), i nagrade za neobjavljenu dramu (Kamerni teatar 55 u Sarajevu). Priče su joj objavljene u Poljima, Putevima, Sarajevskim sveskama, Povelji, i drugim regionalnim časopisima. Živi u Barseloni, gde uređuje književni časopis Carn de cap i vodi školu književnosti Bloom.
Izvor: Libartes
